Tekstovi sa tagom: hrana

Priprema roštilja, posebice na drva ili ugljen traži dužu pripremu, plinski traži više prostora, a električni najviše strpljenja, no svaki će na svoj način, što god ljubitelji prvog tvrdili, rezultirati krasnim obrokom koji će – slan ili sladak – itekako uveseliti svakoga

Rijetko se za koje jelo zna točan dan, mjesto, i svrha nastanka. Kako je nastao ovaj ponos svih Bavaraca zapravo je jedan skroz blesavi povod. Točan datum je 22.2.1857. godine, a mjesto dogadjaja je minhenska gostionica „K vječnom svjetlu“

Rigatoni alla gricia su zapravo hibrid, minus jedan dodatak. Ako “carbonari” oduzmete žumanjak a “all’amatricani” paradajz umak dobijate ovo zamamno jelo

Puding ili sladoled od vanilije, vanili kiflice, biskvit s vanilijom... Ovo su tek neka od svima nam dragih jela, odnosno deserata s ovim aromatičnim začinom. Jurica nam danas savjetuje, tj. uvodi nas u novu dimenziju upotrebe ovoga tropskog začina

Kako su nas učili stari basnopisci, da bi se jedna lisica sprečila da pije iz čaše, ona treba da bude uska i visoka. Avionske čaše su niske, u obliku vaze, više liče na činije. Naravno da se po zakonu fizike svaka tečnost iz nje preliva i bez turbulencije. Hleb nije francuski baget koji mora da se kida zubima i kad je svež, već jedna specijalna vrsta s mekinjama koji se pretvara u gomilu praha čim ga dotaknete

Chateaubriand je jelo za posebne prilike, u fazi izumiranja. U današnje vrijeme rijetko ga gdje možete naći na restoranskim jelovnicima, no i onda je vrlo često spravljeno na pogrešan način. Chateaubriand je vrhunsko jelo, skupih namirnica koje zahtjeva dosta vremena i gastronomskog iskustva

Zbog toga što me je majka Bosa u ranoj mladosti neobuzdano kljukala kuhanim proizvodima od kokoške, tamo negde početkom šezdesetih – organizam više nije mogao da ih podnese, smučili su mi se i kokoške i petlovi i jaja. Nedavno sam, intimno, proslavio mali jajčani jubilej: kuhano jaje nisam okusio 60 godina!

"Ugodan život ne stvaraju ni pijanke ni neprestane bučne proslave, ni uživanja sa dečacima i ženama, niti ribe i sve ostalo što nam pruža raskošna trpeza, nego razboritost koja ispituje razloge zbog kojih treba nešto birati ili izbegavati" (Epikur)

Neki se pitaju “Gdje su nestale lignje…”. Čak i iz Australije se javljaju naši ljudi, peskadori od hobbyja, i zabrinuto pitaju gdje su nestale naše Jadranske lignje ?

Pečeni krumpir ali i svi drugi oblici pripreme krumpira – prženi pommes frites, pekarski, spremljen ispod peke, krumpirove pole iz luga logorske vatre, krumpir-salate, restani ili pire krumpir… - zacijelo je najomiljeniji prilog. No, i neizostavan dio brojnih pjesama

Nova sezona je u nastajanju i donosi nam nove lokacije, nove likove i nova jela. Piemonte, Venecija, Lago di Garda, Campania… Ipak nam je trebao jedan ozbiljan glumac, i to ne bilo kakav, da žanr gastro putopisa unese u nove dimenzije medija

U jednom trenutku ništa nije radilo: crkla je mašina za pranje sudova, umro je bojler, zvonce je prestalo da zvoni, pukla je vodovna cev, stao laptop, imao poplavu u kuhinji i špajzu, a u međuvremenu nastavio sa hemioterapijom 2.0, boraveći dvaput na Onkologiji, gde sam razmišljao čime da častim sebe – konačno birajući erotski uzbudljiv roštiljski tiganj sa IKEA sajta...  

Za mnoga se jela ne zna tko im je autor, gdje su nastala, zašto i pod kakvim uvjetima. Isprepleću se priče i legende, svatko nešto doda i oduzme. Neke se priče, kao priča o tatarima koji su jeli meso omekšalo ispod sedla, ili recimo priča o šmarnu, toliko tvrdo ukorijene u narodu da ih je uz sve dokaze apsolutno nemoguće odstraniti. S druge strane se recimo pouzdano zna kako je nastala pizza margherita

Da je losos već davno izgubio status luksuzne namirnice, opće je poznata stvar. Prostituiranje ove delikatese, kakvo se može vidjeti po trgovinama više je nego jezivo, pa tako svakakve staklenke koje sadrže nekakve riblje proteine pomiješane ljepilom a bojane bojom (#3022 prema RAL standardu boja), asociraju kupcu da se tu radi o pravom lososu. Prevara je ista kao i priča o kavijaru i surimi ribljim štapićima

Kada je Snouden, goreći od radoznalosti (takva priroda) otpakovao svoje prvo diplomatsko sledovanje, imao je šta da vidi. Pored probranih specijaliteta, našao se tu i jedan – jezik. Pravi, veliki, mesnat, hrapav goveđi jezik. Snouden je još sa obuke znao da jezik treba skratiti, ali odseći - to do sad nije video. Isprva je pomislio da je u pitanju neka suptilna poruka ljubaznih domaćina, ali ispostavilo se da nije - naprosto, jezik je bio omiljena delicija ruske nomenklature