Čuo se cokot, šum i muk
Putevima gvozdenih pastira
Fotograf Ivan Chernichkin proveo je neko vreme sa pastirima koji žive i čuvaju stada u Karpatima, te došao do zaključka da je romantizovana predstava o njihovom poslu pomalo preterana.
Plavo nebo, zelena trava, bistri potoci, te čist planinski vazduh, opšta su mesta u idealizovanim predstavama o pastirskom životu, koji se odvija daleko od civilizacije, a idili doprinosi i pastir koji usni pod stogodišnjim stablom kojem ne preti testera modernog života. Tu su, naravno, i ovce, te druga sitnija i krupnija stoka, a svaki dan od maja do oktobra liči na onaj prethodni. Upravo je to ono što čini da o ovakvom životu maštaju oni koje su duboko zagrizle čeljusti svakodnevnog stresa i gužve.
Ipak, malo je onih koji stvarno poznaju prirodu ovog posla, te znaju za paklene muke napornog pastirskog života. Čak i rudari imaju uređenije radno vreme, te poneki slobodan dan, što za pastire ne važi, pa tako još jedna bajka beži sve dalje od stvarnog života.