Put u Beograd
Dok god grle, ove ruke ne mogu ratovati
A Beograd k’o Beograd, velik je, snažan i moćan, i ove jeseni. S prijateljem filozofom krećem na peripatetičku hodnju put Dedinja. Šetamo ulicama i uličicama pjesničkih imena, i imena bivših jugoslavenskih krajeva i pokrajina, penjemo se uz Konavljansku (koja bi, govorim, ustvari trebala biti Konavoska), prolazimo između vila, žutilo i rumenilo lišća oduzima nam dah, i sve je tu puno duhova, sjajne modernističke arhitekture, povijesti i pustoši. Na Dedinju kada se nađete, gdje nema ljudi na ulicama i uličicama, nego samo mine pokoji crni automobil, i netko šeće psa, učini vam se da ste iz Srbije upravo stigli na onaj komadić teritorija koji je nekim čudom ostao u Jugoslaviji