Tekstovi sa tagom: hrvatska

Kako oduševiti naraštaje koje u lektiri čeka Grički top, Turci pred vratima i jezik koji ne razumije ni Google Translator? Kod kuće ga pak čekaju videoigre, snapchatanje, lajkanje na Instagramu i bingeanje TV serija? Nije čudo što u ocjenama turističke potentnosti Hrvatske stranci ističu kako se mladi do 30 godina izvrsno služe engleskim jezikom. Logično, neprestano su na internetu, od trenutka kad su im roditelji dali da prčkaju po smartfonu i tabletu kako bi ukrali koju minutu mira i - jednostavno, naučili su zanimljiv engleski jezik dok im dosadni hrvatski malo teže ide

Knjiga kolumni povjesničara Hrvoja Klasića „Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“, u izdanju naklade Ljevak, biće predstavljena u srijedu 17. travnja u dvorani Muller Kina Europa u Zagrebu, s početkom u 19 sati. „Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“ važno je publicističko djelo u kojem autor kritizira lažni nacionalizam, ustaje protiv ponavljanja fašizma i uočava kvalitetne pojave u hrvatskome društvu

Monografija „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“, zbirka eseja o književnosti, filmu, muzici, likovnim umjetnostima i kulturi svakodnevice, objavljena je uz istoimenu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO), kojoj je suizdavač Školska knjiga. Sa dozvolom izdavača i autora, u nekoliko nastavaka objavićemo delove iz ove dragocene monografije

Monografija „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“, zbirka eseja o književnosti, filmu, muzici, likovnim umjetnostima i kulturi svakodnevice, objavljena je uz istoimenu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO), kojoj je suizdavač Školska knjiga. Sa dozvolom izdavača i autora, u nekoliko nastavaka objavićemo delove iz ove dragocene monografije

Svi ti austrijski primitivci jednostavno ne mogu shvatiti što im desetljećima ustrajno tumačimo mi Hrvati, jedno slavno pleme i jedna čudesna kultura čije je najpoznatije postignuće, najbolje čime smo zadužili ljudski rod, komad šarene krpe oko muškog vrata. Mora vas uhvatiti malodušnost kad tako nešto vidite. Prosto vam dođe da sjednete na zemlju i gorko zaplačete kakvim smo neškolovanim benama okruženi

Kako ne shvaća da se ne može tražiti slobodu u ime tiranije, toleranciju u ime nasilja? Kakav je to krš u glavama desničara da ne shvaćaju kako zapaliti pravoslavnu crkvu nije prvorazredna civilizacijska stečevina, neprocjenjivo kulturno dobro, europska vrijednost i humanistička tradicija koju valja brižljivo njegovati i spašavati da ne izumre?

Saznao sam da u Hrvatskoj pjevanje ustaških pjesama spada pod prekršaj iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Ja sam majke mi, bio uvjeren kako se javni red i mir krši ako poslije 22h glasno pjevaš bilo što, dok pjevanje ustaških pjesama spada pod veličanje fašizma i širenje mržnje. No srećom, u krivu sam

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja

Na katoličkom portalu kažu da je Lennon možda ubijen zato što je kazao da su Beatlesi popularniji od Isusa. Velikog engleskog glazbenika oni očito smatraju neprijateljem vjere, osobom koja im je nanijela mnogo štete jedinoj svetoj i apostolskoj Crkvi, i ne pokazuju ni trun žaljenja za njim. Naprotiv, čini se da je dobro da Johna Lennona više nema. Bogu hvala, neka je njega Chapman ustrijelio

Revoltirane izglasavanjem diskriminatornog Zakona o udomiteljstvu, Članice Le Zbora u nedjelju su pred zgradom Sabora otpjevale "Ay Carmelu".

Dakako da jesmo u zaostatku i kako vidimo živimo barem 50 godina u prošlosti, a ne pomaže nam niti Zakon o istospolnim zajednicama, donešen u Saboru, ali Sabor tu opet nije bitan.

Što nas je spriječilo da budemo socijalno empatična zemlja, pa još i oboružana katoličkim milosrđem, pa makar isključivo prema bijelcima, europejcima, onima s kojima dijelimo jezik, i domovinu? 

Povijest nas uči da na Balkanu uvijek postoji mogućnost da se međunacionalni sukobi ponove. Uvijek dođe neki novi rat, koliko god to izgledalo nemoguće. Mislim da je zbog narednih generacija potrebno sačuvati realnu sliku onog što se događalo devedesetih, a ta slika nije ni jednostavna, ni crno-bijela. Nevinih žrtvi bilo je na svim stranama, i sve strane su zaprljale ruke zločinima. Ignoriranje, i nepriznavanje te činjenice samo ostavlja klice novih sukoba