Priče sa Kolime: Prvi zub
Da niste ni taknuli čoveka!
Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.