Tekstovi sa tagom: ivo andrić

Kasnije, u životu, kao zreo čovjek, to svoje prijateljstvo sa Andrićem smatrao sam velikim bogatstvom. Prema tom bogatstvu sam se odnosio vrlo pažljivo, čuvao sam to blago - da ga olako ne potrošim. Bio sam jedan od vrlo rijetkih ljudi koji se vrlo štedljivo koristio tim prijateljstvom, čak sam se čuvao da ne budem rasipnik u tome

Desanka Maksimović obično iznosi pogаčice i pivo. Tu su i ruski bаlzаm i "vаljevkа". Ivo Andrić često primа goste i novinаre, iаko ne voli intervjue. Posluženje: bosаnski specijаliteti i bosаnskа prаvа kаfа

Šezdeset je danas godina (tekst je iz 2021. godine) od dana kada je u Stockholmu Ivi Andriću dodijeljena Nobelova nagrada. U jednome od rijetkih razgovora, možda i jedinom te vrste, Andrić je o svome književnom putu govorio velikom novinaru i uredniku Dragoslavu Adamoviću Ziri, što je objavljeno u Politici 1975. godine.

Tako je to već odavno ovde u nas: ko je srčan i ponosan, taj brzo i lako gubi hleb i slobodu, imetak i život, ali onaj koji povije glavu i preda se strahu, taj opet toliko izgubi od samog sebe, toliko ga strah pojede, da mu život ne vredi ništa.

San zvani Jugoslavija čini niz intervjua, objavljenih u različitim medijima. Moglo bi se reći da ova knjiga nije ništa drugo do skup pitanja i odgovora – no u duhu te neumorne zapitanosti valjalo bi nastaviti razmišljati i proučavati kontekst i tekst Ive Andrića.

Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva objavila je 2018. godine knjigu „O književnosti i piscima“ Predraga Fincija. „Ovo je knjiga o književnosti i piscima. Priča o njima. Naslov knjige posudih od onih nekadašnjih, strogih pisaca udžbenika, priručnika i književnih pregleda, od onih ozbiljnih, uvažavanih profesora i marljivih teoretičara koji su sve znali, pa i što je književnost i koji su pisci dobri, a i koji nisu. Ja međutim ne pišem takvu knjigu. Ne pravim učene analize, ne iznosim mudre tvrdnje, ne poduzimam sistematska istraživanja života i djela pisaca. Ne bih to htio. Nego bih samo da redam, svoje nabrajam, pričam i u svom pripovijedanju ideja iznosim kako mislim da jest i što mislim da bi književnost mogla biti“, zapisao je Finci na samom početku ove knjige. A Hrvoje Jurić o knjizi veli: „A tu je i poglavlje 'Katalog, moj', što je najzanimljiviji, a možda i najbolji dio ove knjige. I najopsežniji je, a vjerojatno i centralni. Skoro bih se kladio da je autorova prvotna namjera bila objaviti samo taj osobni katalog pisaca i knjiga, ali mu se učinilo da je to premalo ili krnje, pa je 'tek tako', jer mu pisanje ide od ruke, napisao još nekoliko stotina stranica da „podeblja“ i uokviri 'Katalog. U tom poglavlju, bez namjere da pravi neki konačni, kanonski popis važnih i nezaobilaznih pisaca i djela – štoviše, usprkos takvoj namjeri – Finci nas obavještava o mnogome i različitome iz svijeta književnosti, filtriranog kroz njegovo vlastito čitalačko i životno iskustvo“. Narečeno poglavlje prenosimo u obliku feljtona, u nekoliko nastavaka

Radio drama je akustična dramatizacija nekog događaja, naravno bez vizuelne komponente. Tvorci se oslanjaju isključivo na dijalog, muziku i zvučne efekte kako bi dočarali slušaocu atmosferu, likove i priču

Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno ili zlo

Po stotinu puta sam čitao meni nepoznata imena pisaca i naslove tih knjiga. Ne imajući nikog da me obavesti i uputi, ja sam tim naslovima sam davao neki smisao i značenje, nalazio među njima svoje simpatije i antipatije. Svaki od tih naslova izazivao je na svoj način moju maštu da radi i da nagađa šta bi moglo iza njega da se krije i da, poslije uzaludnog nagađanja, sama izmišlja sadržinu tih nepristupnih knjiga

U svojim mislima odavno se ona pomirila s tim da se njena muka ne može nikome ni nagovestiti, kamoli kazati, i prema tome da joj nema ni leka

Radio drama je akustična dramatizacija nekog događaja, naravno bez vizuelne komponente. Tvorci se oslanjaju isključivo na dijalog, muziku i zvučne efekte kako bi dočarali slušaocu atmosferu, likove i priču

“U ovom obožavanom, u ovom umazanom, u ovom inficiranom Beogradu teško je živeti stojeći uspravno. U ovom gradu iz kojeg jedva čekam da zbrišem, najteže je biti poražen”

S godinama počinju i u najburnijem čovečjem životu da se ustaljuju i primećuju izvesne pojave koje se simetrično i ravnomerno ponavljaju. I duh koji živi veoma malo svesno i voljno ne može da ih ne primeti. Tako čovek gleda svoj život unapred. Zna se šta nosi oktobar: sluti se mart i pređosećaju letnji meseci. I tu ne pomaže nikakva higijena duha ni profilaksa (i na to se s godinama dolazi!), niti ima bežanja niti može biti zaborava. Najveći napon volje uzaludni su ili pomažu vrlo malo. Najoprečnija duhovna stanja: strah ili opasna radost ili plodan mir, smenjuju se u čoveku gotovo kalendarskom stalnošću i javljaju se neminovno, uporedo sa promenama na zemlji

U svojim ranim pripovijetkama Andrić će govoriti o tome kao neki vojnik siluje dječake; kako neki padavičar siluje djevojčicu; kako svećenik opći sa djevojkom i ubija je nožem iz sladostrašća; kako u ljubavi razočarani epski junak završava u krevetu sa prostitutkom. I sve bi to zasigurno zaprepastilo srpsku književnu javnost da glavni junaci nisu bili – Mustafa Madžar, padavičar Salčin, Mula Jusuf i Alija Đerzelez. Publika ne samo da nije imala identitetskog osnova da se prepozna u negativnim junacima, već su se oni lako uklapali u tradicionalnu predstavu o moralnoj izopačenosti Turaka, koju je utemeljila srpska epska poezija, a nadograđivala antiosmanska pisana književnost i historiografija, od Vuka i Njegoša do Stojana Novakovića i dalje. Andrić je, kao i svaki dobar pisac, nesumnjivo svoje junake posmatrao kao ljude, ali je znao da ih javnost neće gledati na taj način, ukoliko budu Srbi ili, šire, hrišćani: izvjesno je da bi beogradska čaršija, koja je skočila da kazni Rastka, žustro reagovala i da je Andrić odlučio prikazati srpske vojnike kako siluju dječake; pravoslavnog svećenika kako opći sa muslimankom i kolje je iz sladostrašća; ili npr. Obilića koji, razočaran u ljubavi, odlazi turskim prostitutkama. Uzalud bi “mladi katolik iz Bosne” objašnjavao da nisu svi srpski vojnici i pravoslavni svećenici takvi, i da nije isti Obilić u narodnoj pjesmi i ekspresionističkoj prozi

Jedni se bore za veliki posjed, drugi za milijune, a treći za priznanja od lažna zlata, on se je borio za svoj go život, grješan i bolan ko i drugi, tek on je imao manje sreće i podlegao je u neravnoj borbi; na tuđem mračnom tavanu ubio ga je onaj, koji je jači bio i branio svoje. Vi pišete: pravo je. Jest. Ali kad bi ta ista pravda svakome od vas koji je jednom dirnuo u tuđe, dosudila tane, ja se bojim da carski arsenal ne bi imao dovoljno metaka za svu tu rpu poštenih hajduka