Tekstovi sa tagom: jagoda kljaić

Glina spomenik

Razlikovati ubijenog od ubice

Glinski trinaesti maj

Da netko upucava u glavu prijatelje im i poznanike tu negdje oko njih, a oni se ne mogu sačuvati i ne smiju misliti kako njih neće, e to je već teško zamisliti. A dovoljno je samo se nakratko snagom misli pokušati unijeti u takvu situaciju. Nitko nikoga na takvo unošenje ne može prisiliti, ali nitko nema pravo to ne pokušavati. Svatko tko odustane od pokušaja izdajnik je ljudskog roda i čovječnosti. Dogodilo se, bilo je, završeno je, ali ne može se negirati. I ne mogu se u isti krug stavljati vatra i led, a sve kako bi se dobila mlaka voda ugodna za brčkanje
Aaab2

Glas bola, tuge i istinske muke

Niz polje idu, babo, sejmeni

Nigdje napisano, izgovoreno ili pokazano kako je netko stajao u redu za drugoga koji nema novca da kupi, snage da stoji u toj istoj koloni okorjelih tradicionalista ili životne volje da sam sebe ugosti. Ako nigdje nije objelodanjeno, u mnoštvu informacija o načinima ubijanja dosade u jedinstvenom danu koji se nikad neće ponoviti, onda sigurno nitko nije kupio deset kilograma ribe a da bi je, bilo bi nekršćanski reći poklonio, a ono podijelio nepoznatim, nevoljnim i nevoljEnim
Pokris 19 S

Prijetnje i ucjene

Nemojte nas plašiti bakama i dekama

Trebaju li vas sada političari upozoravati da su vaše bake i djedovi poodmakle životne dobi, manje ili više narušenog zdravlja i u opasnosti su od epidemije poznate gripe, a kako onda ne bi bili od nepoznatog virusa? Zašto im dozvoljavate da za vas misle kako ste ograničene pameti i još manjih sposobnosti razumijevanja, pa vam treba tumačenje? Ako imate bake i djedove, jeste li uistinu još uvijek mala djeca?
Zemljotres Zagreb

Jedno nedjeljno jutro u pola sedam

Ljudi, zašto ne spavate

Nisu znali da će tlo drhtati, izvještaj Kriznog stožera je tek u 9.00, ali kao da su nešto čekali. Svi oni poznanici koje sam nazvala te nedjelje, da čujem kako su. I u Zagrebu i u varošici u kojoj prebivam, udaljenoj 80-90 kilometara od epicentra. Internetske veze nisu radile, tek sam navečer shvatila zašto: ne bih znala ono što sad znam
miljenko jergović

Miljenko Jergović: Herkul (Fraktura 2019)

Odigrano će se tek dogoditi

Sve i da se želi, sadržaj romana nije moguće prepričati, zato što je u njemu zbijeno toliko puno događaja kojima međusobnu poveznicu nalazimo ponekad odmah, često kasnije, a najčešće unapred, dok to još i ne znamo; a sve teče kao mirna rijeka, tek tu i tamo poneki vir ili prepreka u obliku srušenog stabla a koju su napravili dabrovi sebi za dom
Aagro 07 S

Tužan dan za Dobar dan

Jučer je umrla nečija majka

Nikad više: dijete moje! Ne zavisimo od naših majki, nisu nam više potrebne za naše živote, ali su uvijek, čak i kad su stare i nemoćne, oslonac. Potreban nam da bismo uz njega predahnuli od vlastitih briga, jer majke uvijek, pored svojih, mogu prihvatiti i razumjeti i naše strahove i terete. Vjerojatno zato što su ih sve i same prošle. I dok se naša djeca oslanjaju na nas, mi samo odjednom zateturamo, jer se naš oslonac urušio. Neminovno, od godina i krhkosti tijela, od strahova i radosti, od strepnji i ponosa. Naše majke odlaze od nas sretne, zadovoljne i ponosne, i kad bi mogle, zabranile bi nam da tugujemo
Sisak

Jelena Trpković: Sisak – Dubrovnik – Pisma ljeta 1980.

Ljubav u magmi

Pita urednik Đuro Tadić, jedan od sisačkih entuzijasta koji kroz udrugu Kultura vrijednosti (izdavač knjige) čuva vrijednosti neizbrisivog vremena: „Za nas, pripadnike Jelenine generacije, postavljaju se pitanja: da li smo mi ljudi sa prostora bivše Jugoslavije postali slobodniji ljudi?, da li smo pojedinačno postali bolji ljudi?, da li smo ratom, ognjem i mačem podijeljeni, postali sretnije i uspješnije društvene zajednice?“ Jelena je odgovorila na ta pitanja znatno ranije, onda kad je napisala: “U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje“
Marijpo 40 S

Vrhunac ljepote

Dok udišemo šumu

Kuda pogled dopire, samo ćilim, mekan, podatan, čini se da mu je tkanje tako jako da se ne bi pomaknula ni jedna nit kad bih se s visine od pet, šest, ili deset metara, cijelom širinom i visinom otežalog tijela, ubacila u lišćev perzijaner. I tijelo bi postalo bestežinsko, cijelo se pretvorilo u dušu, pa samo lebdjelo, lebdjelo, od figura u sjeni do onih osunčanih, od tanjih do debljih, većih i manjih, nižih i viših, sve od stablaca do stabla bukve, preko porušenog do gizdavog, što ravninom hrli pod oblak
Pisanje

Razgovor s književnicima

Gdje vam je strast za knjigu koju pišete?

Zapravo, jutros su mi se otvorile dve stranice sa 12 fotografija književnika, bila neka proslava, dijelile se nagrade, priznanja, zahvalnice, pohvalnice, pa ih eto 12 nagrađenih. Neka ih, sigurno su zaslužili, a nijedan nije „moj“, sve veličine za čije jato sam presitna riba. Ali, to mi ne smeta da cijeli dan, pri svakom zalogaju ili srku pića, a puno ih je jer vani kiši, priupitam grupu veličanstvenih zašto dozvoljavaju urušavanje književnosti i lijepe riječi. Zašto šute na nedopustive i sramotne pravopisne i gramatičke greške u štampanim i nagrađivanim knjigama?
Don 01 S

Nova knjiga naše saradnice Jagode Kljaić

Crveni karanfili

Winston Churchill je jednom rekao: „Štampu je lakše zdrobiti nego urediti.” Jagoda Kljaić se ne da zdrobiti. Volja za očuvanjem vlastitog identiteta je temeljna struktura njene kolumnistike
Tito Sofija

Vijorenje mudanti na maestralu

Sa Sofijom Loren i šjorom Bepinom na balkonu

Današnja treća turska je za Sofiju Loren iz filmova La Ciociara, Jučer, danas, sutra ili Sve je počelo u Napulju i Asju Kisić, šjoru Bepinu iz Našeg malog mista. Ma, ipak više srkova crnog opijata za šjoru Bepinu. Više je naša od Sofije. Odmah su mi njih dvije pale na pamet nakon što sam pročitala koji gradovi, gradići, i obična sela što ih oplahuje Jadransko more zabranjuju rasprostiranje veša, rublja, rubina, na prozorima i balkonima
Glina

Uz komemoraciju žrtvama u glinskoj crkvi

Kad se Jednina prelama

Gradske vlasti varošice Glina nisu dozvolile nekoliko kilovata struje svojim sugrađanima Srbima. Za one koji misle da je Glina grad ovo je ipak potvrda da je zadnja rupa na demokratskoj karti Hrvatske. Da li se netko uplašio kako bi taj naizmjenični tok u trajanju nekih 45-50 minuta mogao značiti ruku pomirenja, poziv na suživot, ili možda svojevrsno priznanje onoga što se na tom mjestu jest dogodilo, prije 78 godina, ali se dogodilo
Milljacka 02 S

Za Alminu, Lejlu, Merimu i Minu

Kafa i šećer u kocki

Kad bi bilo općeljudske pameti u političara Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije (abedeom), proglasili bi Dan žalosti u „svojim“ državama. Da onda lakše i sa manjim opterećenjem njima tobože vladaju. Onima u tim državama koji danas ne žale za Alminom, Lejlom, Merimom i Minom… samo se takvima može vladati
Sdmsd 01 S

Autobus Calypso za 8. mart

Nostalgija za boljom prošlošću

Nostalgiju zvanu protekli život mnogi zamjenjuju, da li iz neznanja ili zavisti, sa jugonostalgijom. Najčešće da omalovaže, ismiju i podsmiju se, nadvladaju i uvrijede, kao da mogu prisiliti na zaborav. Nostalgija je to, prijatelji moji, za Ponte Rossom. Kad smo znali da živimo i još uvijek željeli bolje sutra, ne znajući da nam ono izmiče. Žal je to za željama što su bile naše najveće bogatstvo.
Štrpci

Aleksandar Tutuš: 671, (Bernar, Beograd, 2018)

Kako knjigom do oprosta?

Aleksandar Tutuš skromno i smireno, ali glasno, želi reći ono što mnogi u srpskom narodu misle, ali ne nalaze način kako iskazati: Štrpci nisu željeznička stanica kroz koju smo prolazili ili na kojoj smo se željeli iskrcati; neki nas nasilu uvlače u vagone bezumlja, oni koji su znali šta rade kad su legitimisali, upisivali imena putnika na vozne karte, te im naređivali da izađu iz tobože sigurnih kupea. Oni koji su to učinili, i drugi koji bi jednako postupili da su bili na mjestu tih službenih lica, i autoru romana i svima koji osjećaju sram zbog zlodjela nameću se kao stalna tiha pratnja, zato što sad gledaju kako bi zločin prebacili na naciju, na imaginarne zakletve koje nikoga ne obavezuju a njih djelomično oslobađaju