Tekstovi sa tagom: jagoda kljaić

Ne vjerujem u Boga! Šta bi to mogao uraditi da opravda i svojim Duhom rastumači zašto je današnji Đurđevdan Dan žalosti? Ne samo za Srbiju, nego za svakog čovjeka koji se bilokad u svom životu radovao Đurđevdanu

Pripadam užoj i široj zajednici koja me na sve načine pokušava uvjeriti da ne vrijedim više od manjinskog manjinca, ali, They shall not pass, ili, u prevodu: No pasarán. Ja sam u Jugoslaviji učila kako raditi, cijeniti posao koji imam, uvažavati ljude oko sebe i graditi moral vrijedan čovjeka, i danas mi nijedna politički materijalno privilegirana grupa to ne može oduzeti

Samo divlje patke znaju pravu istinu. Poruku je odaslala ispisivačica sama sebi. Da si poželi dobar dan umjesto svih onih koji su to zaboravili učiniti. Izašla je iz ledene kuće u topliji snijeg, ne bi li je lepet pačjih krila podsjetio na ruke majke. A uska traka rijeke – vode, što se samo prosmuca blizu obale, uspjevši se iskrasti od toka ispod leda, na kratkotrajnu nadu da je moguće pobijediti. I onda kad je sve izgubljeno

Kako sam zadovoljna… što ne pamtim gdje je nastala i kada je do dječaka stigla igra-slagalica „Lude bubamare“, sastavljena od devet elemenata u četiri boje, na svakom po četiri dijela bubamare i treba ih složiti tako da svaki dio bude kompletan

Izdavačka kuća Plejada objavila je nedavno novu knjigu Jagode Kljaić "Kuća sa zelenim bar kodom". Spisateljica i novinarka, saradnica našeg portala, našla se u Glini tokom potresa koji je pogodio Baniju. Gledala je i zapisivala, a sve viđeno, doživljeno i preživljeno našlo se u ovoj zbirci priča iz epicentra. Knjiga je ilustrirovana slikama osmoro akademskih slikara i amatera, učesnika likovnih kolonija Banije

Čovjek je stvoren da stvara, nepokolebljiv je životni credo ovoga čovjeka koji svoj Život vodi na uzici od kada trči maratone. To je jedina religija koju Lujanović priznaje i u tome je velik. Zato što ne zaziva nijednog od postojećih priznatih i novostvorenih božanstava, ne traži spas u klečanju i ljubljenu nijednog oltara, pravo je čudo i uživanje pročitati roman u kome nema mjesta ni zgusnutoj ni razvodnjenoj religiji, kad se ne spominju sveci ni jedne vjere koji će donijeti prosvjetljenje

Onima u Srbiji koji ne znaju kako bi pomogli samo svojima u Hrvatskoj, evo još jedne istine: iz Zagreba zove brat od prijateljice mi koja živi u Cirihu, korijeni im sa Korduna. Traži vezu sa ljudima u tim nesretnim Majskim Poljanama iz čije je familije poginuo otac. Čuo on i drugari mu da žena kuka kako će i šta će, imaju kredit u banci. Hrvati su koje je netko otjerao iz Bosne. Pa Srbi iz Zagreba žele vidjeti stanje, uzeti sve podatke, koliki je ostatak dugovanja, koja banka, preuzet će otplatu kredita

Sad je najvažnija zelena naljepnica. Garantira da možeš biti u životnom prostoru, bio stan ili kuća, zidovi se ne bi smjeli urušiti na tebe, ali, ali… onaj opaki od 6,2 po Richteru podigao nas je u zrak pa onda bacio na zemlju, povaljali se oni koji se nisu za nešto čvrsto držali, kao što sam sama s obje ruke za dva zida i dva štoka jednih vrata, između predsoblja i kupatila. Al’ je on bacio na zemlju i naše dimnjake i krovove. Mogu biti u kući, mogu i drugi u stanu, ali kraj je decembra i početak januara, sredina zime, pametan zaključak na cesti: dobro je što nema zime… ma uvijek ima nešto dobro i u najgorem, ali mi se tresemo od hladnoće

Ipak sam znala Sabahetino prezime, razmijenile smo nekoliko razglednica, puna kutija mnogih svjetskih gradova, crno-bijelih i u koloru, na tavanu je, naiđem li nekad na neku njenu možda saznam i prezime, ali, opet, sumnjam, uz “Srdačan pozdrav iz Sarajeva, Sabaheta” ne piše se prezime, uvijek primalac zna tko ga pozdravlja, prezime u toj, nekad vrlo popularnoj ljudskoj igri, značilo bi uvredu za oboje, i pozdravljača i pozdravljenoga

Naopak poredak i raspored korisnog i beskorisnog, potrebnog i nepotrebnog, manjka i suvišnog, gnjide naširoko i svestrano iskorištavaju. Umnožavaju se, lako nalaze mračne, tople i vlažnjikave, a žive podloge, ispod kojih vrije krv, ili će je gnjide isisati ili će eksplodirati na svim otvorima i sve oko sebe zacrvenjeti

Vi ne poznate ni mene ni ikoga moga. Odavno sam se preudala, osam godina nakon što sam ostala udovica, prevrn'o se traktor, ubilo ga. Živjela sam u selu B., znate gdje je to. Rodila kćer. Udala se za dobrog mladića, njegovi roditelji miješani, brak im miješan. Kćer mi rodila sina, volim ga više od očiju svojih. To su oni koji su kupili kuću do vaših roditelja. Lijepo su se slagali, cijeli komšiluk. I tog su popodneva zajedno sjedili u vašem dvorištu, na klupi ispod brajde, pili kavu

Da netko upucava u glavu prijatelje im i poznanike tu negdje oko njih, a oni se ne mogu sačuvati i ne smiju misliti kako njih neće, e to je već teško zamisliti. A dovoljno je samo se nakratko snagom misli pokušati unijeti u takvu situaciju. Nitko nikoga na takvo unošenje ne može prisiliti, ali nitko nema pravo to ne pokušavati. Svatko tko odustane od pokušaja izdajnik je ljudskog roda i čovječnosti. Dogodilo se, bilo je, završeno je, ali ne može se negirati. I ne mogu se u isti krug stavljati vatra i led, a sve kako bi se dobila mlaka voda ugodna za brčkanje

Nigdje napisano, izgovoreno ili pokazano kako je netko stajao u redu za drugoga koji nema novca da kupi, snage da stoji u toj istoj koloni okorjelih tradicionalista ili životne volje da sam sebe ugosti. Ako nigdje nije objelodanjeno, u mnoštvu informacija o načinima ubijanja dosade u jedinstvenom danu koji se nikad neće ponoviti, onda sigurno nitko nije kupio deset kilograma ribe a da bi je, bilo bi nekršćanski reći poklonio, a ono podijelio nepoznatim, nevoljnim i nevoljEnim

Trebaju li vas sada političari upozoravati da su vaše bake i djedovi poodmakle životne dobi, manje ili više narušenog zdravlja i u opasnosti su od epidemije poznate gripe, a kako onda ne bi bili od nepoznatog virusa? Zašto im dozvoljavate da za vas misle kako ste ograničene pameti i još manjih sposobnosti razumijevanja, pa vam treba tumačenje? Ako imate bake i djedove, jeste li uistinu još uvijek mala djeca?

Nisu znali da će tlo drhtati, izvještaj Kriznog stožera je tek u 9.00, ali kao da su nešto čekali. Svi oni poznanici koje sam nazvala te nedjelje, da čujem kako su. I u Zagrebu i u varošici u kojoj prebivam, udaljenoj 80-90 kilometara od epicentra. Internetske veze nisu radile, tek sam navečer shvatila zašto: ne bih znala ono što sad znam