Tekstovi sa tagom: jasmin agić

Koliko god njegova interesovanja za književnost starih Grka bila minuciozna, njegova istinska opsesija bila je Ilijada. Često se znao pitati na glas, kao da razgovara sa nekim, a hodajući sasvim sam Zenicom, zašto je Ahil tako okrutno postupio prema Hektoru. Objašnjavao je, svakome ko bi dozvolio da se raspojasa u svojim pričama o Ilijadi, da je istinski junak, pravi heroj humanosti, trojanski vitez Hektor osuđujući Ahilovo bjesnilo i njegovu zasljepljenost krvlju i vječnom slavom. Za Dušana je Ilijada bila sveto pismo, štivo koje je, kako su godine prolazile, a njegova usamljenost rasla, poprimalo istinasku, mitsku, snagu

Cijelim se grebeljm odjednom počeo širiti jedva razumljivi huk žena koje su, bilo je očigledno, izgovarale iste riječi u isti trenutak, ali potiho, jedva čujno i meni pomalo nerazumljivo. Ali, kada se stotine tih nerazumljivih glasova stopilo u jedan imao sam dojam da cijeli svijet odzvanja riječima koje sam i ranije čuo, ali ih nisam razumio. Allahu ekber, brujalo je tog dana, glasovima žena koje su se zajednički molile, a svako malo pomilovale bi svoje lice dlanovima ruku nastavljajući odmah zatim izgovarati riječi kojima nisam mogao dokučiti značenja

Ruždija je u ulici bio neka vrsta jedva vidljive prisutnosti, čovjek koji je donosio razočarenje, jer ništa u njegovom držanju nije sugeriralo da se bavi tako neobičnim poslom. Svijet mrtvih bio je njegov svijet, a taj smo svijet mi zamišljali onako kako ga je predstavljao Tiziano Sclavi u Dylan Dogu. Samo je povremena Ruždijina odsutnost u razgovoru i zamišljenost kojoj nismo moogli utvrditi porijeklo dala naslutiti kako se on u svom poslu susreće sa nečim nesvakidašnjim. To nesvakidašnje nije bio svijet živih mrtvaca, nije bio svijet u kojem su se prelamale stvarnosti različitih dimenzija zbilje, to je bio samo svijet od kojeg su svi zazirali, a koji je on obavljao jer mu je to bila dužnost

Esma Čašrimamović, Hanumica, hadžinica iz našeg ulaza, bila je pobožna žena u mjeri u kojoj to obrazovana žena i intelektualka uopšte može biti. Njena religija je bila promišljena i vidljivo duhovna, to je bila pobuna jednog elitizma osuđenog na anonimnost i skrivanje, ali elitizma koji nije uzmicao kada bi se pokušali dovesti u pitanje temelji njegove egzistencije. Prije nego je, malo prije smrti, kosu prekrila mahramom iskazujući konačni i nepogrešivo iritantni protest ateističkom svijetu u kojem je živjela, Esma Čašrimamović se od ostatka svijeta izdvajala samo svojim nadmenim držanjem

Hanumica je u svakom smislu bila vidljiva žena, upečatljive pojave, elokventna i zapravo veoma rječita, samo što njene riječi nisu dolazile kao refrleksija na svakodnevne banalne opažaje nego su bile produkt dubljih razmišljanja i stanja uma koja su, nama djeci, uglavnom, ostajala nejasno daleka, a samim tim često i zabavno smiješna. Stoga smo se, svaki put kada bi nam držala lekcije, uglavnom smijali i to tonu njenih riječi i načinu na koji je pridavala važnost onome o čemu je govorila. Šta je govorila, to mi nismo mogli razumijeti, ili da budem precizniji, nismo željeli razumjeti jer nas su tada interesovale samo naše ulične nepodopštine i ništa više

Lijep izgled, gospodski maniri i um savršeno skrojen da smišlja najnevjerovatnije pljačke fascinirali su Arhimeda koji je, sad je vrijeme da to kažemo, i sam bio lopov. Vješt, domišljat, hrabar i spretan, lopov strainskog kova, koji je krao samo na mjestima gdje je znao da običnog čovjeka, kako je govorio bez imalo cinizma, od njegovog lopovluka neće zaboljeti glava Arhimed je bio utjelovljenje antijunaka kojima smo se divili napajajući svoju maštu stripovksim fabulama. On je, opet, svoje razbojničko ponašanje, svoj život ogrezao u sitnom kriminalu, doživljavao bez imalo romantike, za njega je to bio jedini način da nešto ima i posjeduje

Priča kaže da je mladi Hasan, glumac amater, crnokos, mišićav, uvijek nasmiješen, pojavom i ponašanjem jak dojam ostavio na slavnu Milenu Dravić, toliko snažan da su dosta slobodnog vremena provodili zajedno. To se njihovo druženje prvo pretvorilo u drugarstvo, nalik onima o kojima smo slušali da su se rađali na radnim akcijama, a onda se preobrazilo u prijateljstvo dvoje mladih ljudi. Snažno prijateljstvo, kako danas sudimo, jer je Milena Dravić dozvolila Hasanu, ili Danetu, ako vam je draže tako, da joj daje lekcije iz vožnje biciklom

I stariji su voljeli slušati njeno pripovijedanje i činili su to sa jednakom pažnjom kao i mi djeca. Ostao mi je u sjećanju prizor u kojem majka Zada sa strogim licem i stavom koji je govorio da je se ne smije prekidati upadicima i pitanjima pripovijeda cijeloj grupi ljudi okupljenih oko stola sa bogatim posluženjem. Njena je priča bila tako zavodljiva da niko, tokom tih nekoliko sati njenog dramaturški savršeno podešenog monologa, nije posegnuo rukom za hranom ili pićem, samo su prsti tih, meni danas potpuno nepoznatih, ljudi gasili dogorjele cigarete u velikim porculanskim pepeljarama da bi samo koji čas kasnije posezale za kutijom vadeći novu

Bila je topla jesen, izuzetno topla, harala je vrućina kakvu stariji svijet nije pamtio da je bilježena krajem septembra. Pijaca, koja se u vrijeme odvijanja tih nesretnih događaja nalazila na autobuskom okretalištu u centru Zenice, bila je krcata narodom. Sve u radijusu od nekoliko stotina metara zaudaralo je na otpad koji su radnici ribarnice istresali u Kočevu, a među gomilom tezgi sa voćem i porćem natiskivao se narod različitog uzrasta i izgleda. Vrilo je tog dana na pijaci kao u košnici, a od silne vike i graje mnogo je svijeta padalo u stanje blage nervoze

Kada razmišljam o Šabanu sa današnje vremenske distance uviđam da je bio čovjek lišen svake vrste nježnosti, možda i čovjek koji nije bio sposoban voljeti. Nije bio samoživ na onaj uobičajeni način, jer živio je sam, ograđen i odvojen od svijeta, u garsonjeri čiju unutašnjost niko nije vidio sve do dana kada iz nje nije izneseno njegovo mrtvo tijelo. Njega pažnja drugih ljudi nije interesovala, ljudsko društvo nije tražio, ne sjećam se da je ikada s nekim, u javnosti, pred drugim svijetom, bio intiman

Djed Asim se od svojih mahnitanja smirio tek u godini koja je navijestila rat. Tu je godinu, cijelu, presjedio pred televizorom gledajući šta se dešava sa njegovom zemljom. Cijelu je godinu puno telefonirao i pričao mnogo, možda više nego sve prethodne godine života zbirno, a kada je rat počeo opet je bio iznenađen i zaprepašten. Otišao je odmah u štab Teritorijalne odbrane i istog se dana od tamo vratio kući, rekli mu još nema potrebe za djecom i starcima

Šta je ostalo od mog grada? Pustoš, sablasno prazne ulice, grad siromaha koji nakratko živne ljeti, mnogo Facebook postova na kojima su nasmijani ljudi, ali negdje drugo, daleko od grada u kojem su rođeni. Ostali su naši roditelji, tužni, nesretni i napušteni, ostali su stari ljudi koji još uvijek vjeruju da je sve ono što se prikaže u TV Dnevniku stvarna slika zemlje. Ostale su priče o sretnijim vremenima, o vremenima kada se živjelo s lakoćom, o vremenima kada je, kako i danas vjeruju, bilo moguće sve

Uprkos neusklađenostima na razini cjeline, Jasmin Agić u zbirci priča "Čudo u ulici Omera Maslića" precizno predstavlja svoj pogled na bosansku istoriju, bosanske mitove, i bosanskog čovjeka – prkosnog i raspolućenog između svijeta i sebe, u svim vremenskim periodima (Jasmin Agić: Čudo u ulici Omera Maslića, Buybook, Sarajevo, 2021)

Izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva nedavno je objavila novu knjigu priča Jasmina Agića „Čudo u ulici Omera Maslića“. Jasmin Agić rođen je 1982. godine u Zenici. Diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je četiri knjige priča: „Gospođica Biljana Tepalj i druge priče“, „Bahka“, „Peto godišnje doba“, „Povučen život“ drame „Terezinski sužanj“, i dvije knjige eseja „Historija odbačenih“ i Književna teorija i praksa interpretacije“. Radi kao novinar na portalu Al Jazeera Balkans. Iz knjige Jasmina Agića prenosimo autopoetički zapis

Goran je zaklan negdje u okolini Foče, istog onog mjesta na kojem su četnici 1992. orgijali u svojoj bestijalnosti, opet klali, opet palili kuće, opet izgonili ljude iz njihovih domova. A za razliku od onoga rata u ovome su evoluirali svoje zločinačko ponašanje tako što su silovali stotine žena. Goranovu „Jamu“ trebalo bi štampati i dijeliti ljudima po ulici, njegova bi bista morala stojati u svakom bosanskom gradu u kojem su počinjeni genocid i masovni zločini. Ja - koliko vidim - danas malo ko uopšte zna ko je bio Ivan Goran Kovačić, a opisao je sudbinu Bošnjaka do u tančine, proročki, samo što je njegova opomena ostala potpuno neshvaćena