Tekstovi sa tagom: jasmin agić

Jasmin Agić

Jasmin Agić: Historija odbačenih

Povratak otpisanih umjetnika

U rijetkoj sintezi književno-komparativne esejistike i publicističkog žanra visoke klase, ova knjiga Jasmina Agića baca svjetlo na problem gubitka svih vrijednosnih horizonata i kriterija u našem društvu, koji jesu presudno važni za postavljanje jedne kulture na solidne temelje. A dok se ne dogodi upravo to, naime, da ovo društvo osvijesti značaj svojih pisaca, svojih intelektualaca i svojih umjetnika, balkanski će narodi, po svemu sudeći, nastaviti proizvoditi sebi svojstven „višak“ historije odbačenih
Fllm 01 S

Bezbroj skrivenih svjetova

Hanino putovanje na drugi kraj noći

Hana je bila u stanju kontrolisati sile koje zakoni fizike nisu bili u stanju objasniti i ta je tajna ostala zalog našeg zajedničkog savezništva. Njoj je to bio način da pobjegne od stvarnosti i oslobodi se stege misli koji su morili njeno raspoloženje, a za mene i moju sestru prilika da prisustvujemo nečemu neuobičajenom i neponovljivom
Teroristi

Okružen memljivom tišinom zatvorske samice

Božiji ratnik

Noći su bile nepodnošljive i što se više trudio dočekati san umoran i ispražnjen od bilo kakve misli ili sjećanja to su snoviđenaja bila živopisnija, burnija i lucidnija. Ti su mu košmari vratili pred oči slike za koje je vjerovao da ih je zauvijek zatomio negdje u podsvijesti zaboravljenog, a jutra u kojima se budio nakon tih divljih putovanja po svojoj prošlosti bila su užasna
Koča Popović

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Joža (10)

Odluka o podizanju ustanka

Nije ni primijetila da je nedaleko od njih stajao čovjek u elegantnom sivom odijelu. Tek kada mu je Joža dao znak rukom, bilo joj je jasno da je došlo vrijeme rastanka. Još jednom ga zagrli čvrsto se privijajući uz njegove grudi, suze joj pokvasiše lice, a tihi plač nadjača sve zvukove željezničkog kolodvora. Joža je nježno milovao njenu kosu i mokrim joj je usnama ljubio čelo. Stajali bi tu na kolodvoru zagrljeni satima da nepoznati čovjek u sivom odijelu ne dobaci Joži kako je vrijeme. Nakon njegovog poziva Joža se pozdravi posljednji put, tog poslijepodneva, s Hertom i za tili čas nestade u kolodvorskoj gužvi
Partizani

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Palež (9)

Šestorica preživjelih partizana

Svaki put kada bi ohrabreni njegovim bodrenjem nastavljali taj besmisleni put Stanko je osjećao stid što je svojim drugovima govorio nešto u šta ni sam nije vjerovao. Kakva vojska, pitao se očajan u sebi. Partizanska vojska je uništena, hiljade boraca je poginulo, a neprijateljske snage vjerovatno iz dana u dan postaju sve brojnije. I ko zna šta ih čeka na dogovorenom mjestu – možda samo krvava čistina natrpana leševima pobijenih drugova?
Partizani

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Mati (8)

Trojicu sinova je dala za slobodu

Hazemino drugo ime moglo bi biti tuga, jer od trojice sinova koje je rodila danas više nema niti jednoga. Samo ponekad, dok u predvečerje toplih ljetnih dana na ivici avlije sjedi za drvenim stolićem srčući polagano kahvu, Hazema počne nekako bolno uzdisati nastojeći uz otpuhe osloboditi se tuge koja joj neprekidno pritišće srce. Tada joj na um padnu lica sinova što su živote dala za Narodnooslobodilačku borbu
Apartaz 06 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Španac (7)

Četa mladih boraca gledala je u njega kao u mitsko božanstvo

Tokom napornih dnevnih marševa nije govorio mnogo. Naređenja je izdavao odrješitim komandama, ne dozvoljavajući da iko dovede u pitanje valjanost njegovih prosudbi. To nikome nije padalo na pamet jer je bio najstariji vojnik u svojoj četi i jedini čovjek koji je imao vojnog iskustva. Zbog svoje burne prošlosti je i bio imenovan komandantom toj grupi partizana sačinjenoj isključivo od golobradih mladića, koji su jedne novembarske noći, u najvećoj tajnosti, pobjegli iz Zenice zaputivši se prema planini Zvijezdi sa željom da se priključe Narodnooslobodilačkoj borbi
Partizanska bolnica

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Doktor (6)

U skrivenoj partizanskoj bolnici

Ova bolnica napravljena od ničega, ovi ljudi toliko ovisni o njegovom znanju, ova jednostavnost življenja i umiranja ispunjavali su njegovo već pomalo ostarjelo srce srećom i zadovoljstvom koje nikada ranije nije upoznao. U toj skrivenoj ratnoj bolnici, uz ranjene drugove, zaboravio je i profesionalno poniženje koje je kao najbolji student medicine doživio dolaskom u Zenicu i raskinute zaruke i djevojku zbog čije se nevjere dugo dvoumio da prekrati sebi životne muke
Bbwar 05 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Utočište (5)

Kuća Kadir-bega Teskeredžića

Ustaške vlasti s jednakim su se prezirom odnosile prema Kadir-begu kao i njihovi prethodnici. Njegov vjerski konzervatizam nije im bio mrzak, a njegova smiješna pojava nije im smetala. Kada su tek prispjeli u Zenicu, u svojim pod konac sašivenim uniformama, njemački vojnici i njihovi oficiri s čuđenjem su gledali na Kadir-bega, za kojeg su vjerovali da je jedan „islamische mystik“. U kuću tog poluludog čovjeka tokom cijelog rata nije ušla nijedna njemačka ni ustaška racija; nijedan vojnik nikada nije zaustavio da legitimiše Kadir-bega ni njegovu ženu Ajša-hanumu
Arelig 04 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe (4)

Krvava mantija

Riješen da evanđeoskim blagoslovom pomogne spasenju nepismenog i neukog naroda, don Mirko se u godinama rata samoprijegorno bacio na iskorjenjivanje paganstva i hereze, kako je sam govorio. Godinama su, noću, ustaški bojovnici dovodili nejač i malu djecu u župni dvor gdje ih je don Mirko, ne pitajući nikada ko su ta djeca i zašto njihovi roditelji nisu s njima, pomazivao svetim sakramentima katoličanstva i uz Božiji blagoslov slao u internat u endehazijsku prijestolnicu. Tamo su brigu o siročadi preuzimala njegova subraća dominikanci, učeći ih pokoravati se Božijim i zakonima Nezavisne države Hrvatske
Zenica željezara

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Agitator (3)

Vjerovao je u pravdu za sve

Za četiri godine, koliko je radio kao partijski agitator, Muhidin je uspio uvjeriti sedam stotina radnika da se pridruže Komunističkoj partiji. Njegove planove da osnuje veliki sindikat metalskih radnika i digne prvi masovni štrajk zeničkih željezaraca prekinuo je rat. Muhidin se u augustu 1941. godine, nekoliko dana nakon zvaničnog proglašenja ustanka, s grupom od trideset i sedam drugova odmetnuo u planine centralne Bosne
Bbwar 02 S

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: Azra Uzunalić (2)

Ljubavnica SS oficira

Azra Uzunalić ostat će upamćena kao žena koja je godinama, svake večeri, šetala glavnom zeničkom promenadom vodeći se podruku s njemačkim SS oficirom i kao žena koja je naredila da se ubije njen bivši ljubavnik Danijel Uljarević, a njegova supruga i djeca interniraju u logor u Staroj Gradišci. Nakon Danijelove smrti, ako bi neko u njenom društvu spomenuo njegovo ime, pravila se da riječi govornika ne dopiru do nje, ali bi zato poslije, kada bi ostajala sama sa svojim novim njemačkim ljubavnikom, tog čovjeka biranim riječima prokazivala kao komunistu i partizanskog agenta
Mbissine Thérèse Diop

Duša je nešto što se ne može izgubiti

Pjesma majke Fatu

Svašta su me učili, ali, čini se, bezuspješno. Ispostavlja se da sam bila loš đak. Savjete sam zaboravila, izgubila sam iz vidika mnoge stvari, postala sam uspješna. Znaš li šta znači ‘uspješna’? Postala sam osoba o kojoj sam maštala kao dijete i tek sad uviđam da sam imala pogrešne snove
Sarajevo logor Jevreji

Priče iz Narodno-oslobodilačke borbe: 23. juna 1941. (1)

S Davidovom zvijezdom na rukavu

Ogromna je bila Jakobova zbunjenost onog dana kada je pročitao u novinama državni proglas u kojem se nalagalo da svi građani nove zemlje, židovskog porijekla, obavezno moraju na rukavu kaputa nositi prišivenu žutu Davidovu zvijezdu i da će svako nepoštivanje odredbi iz proglasa biti strogo sankcionirano. Jutro poslije objavljivanja proglasa Jakob je na posao došao s Davidovom zvijezdom zašivenom na rukavu kaputa. U kancelariji je tog dana bio tiši nego uobičajeno, ali pomalo rastresen i nemiran. Na povratku kući hodao je nesigurnim i brzim korakom, oborene glave, nastojeći se kretati uličicama i čikmama koje su u to doba bile puste
Ležaljka

U ležaljci za ljuljanje

Bašta lavice Muthoni

Što je više napredovala u hijerarhiji kompanije i što je mjesečni prihod bio veći, a uvijek tako mizeran, to se osjećala sputanijom i ograničenijom. Pet dana u sedmici o sebi je razmišljala kao o robu, subotom bi pokušavala od krhotina svog života sklopiti smislen mozaik, a samo je nedjeljom, u kući svojih roditelja, gdje je, nakon nekoliko godina odsustva, počela iznova dolaziti, osjećala onaj prijašnji mir. Samo se u bašti i u ležaljci za ljuljanje osjećala potpuno svoja i na tom se improvizovanom ležaju opuštala maštajući o nekim boljim i savršenijim svjetovima