Tekstovi sa tagom: jezik

Gradska knjižnica Rijeka donosi izbor od deset naslova o pisanju za kratak predah između klikanja

Da je jezik poprište ideološke borbe, konstruiranja nacionalne povijesti i identiteta, posebno zgodno pokazuje tretman stranih riječi. Zabrinutost nad “kvarenjem” jezika anglizmima česta je mantra ne samo u hrvatskim okvirima iza koje se skrivaju manje ili više svjesni nacionalistički impulsi. Kad bismo riječi zamijenili ljudima, imigrantima koji narušavaju ideal etničke čistoće, ovo bi inzistiranje na homogenosti (koja, zapravo, ne postoji u prirodnom obliku) bilo očito zabrinjavajuće...

Čini se da je čovek sve što ga čini čovekom izmislio da bi se obračunao sa prolaznošću života. Ta mu senka visi nad glavom – koliko god daleko odmakao, uvek ga stigne. Istina je da su neki delovi sveta manje opasni nego pre više hiljada godina, ali je osećaj nemoći i straha ostao, uglavnom zbog toga što smo pred životom slabi.

Nećemo ući u epohu ćutanja – kamo sreće da uđemo – ući ćemo u epohu (već smo u njoj) brbljanja. Govoriti, govoriti, govoriti da se ne bi nestalo; to je motto modernog vremena, melanholični motto izgubljenih stvari koje su još samo aveti na rubovima našeg horizonta.

I sad, iz najbriljantnijih/ sibirskih rudnika/ i rudača/ ružoprsta zora rudi./ To znači,/ hrvatskim ili/ srpskim/ jezikom/ govorit će/ neki iz svemira/ upravo/ pristigli/ ljudi

U našem toku svesti – koje filtrira različite osećaje, osećanja i emocije – ima toliko toga da se procesuira da mnogo toga prođe nezapaženo”, kaže Lomas. „Osećanja koja smo naučili da prepoznajemo i obeležimo jesu ona koja primećujemo – ali ima mnogo toga čega možda nismo svesni. I zato mislim da će, ako dobijemo ove nove reči, one moći da nam pomognu da artikulišemo čitava područja iskustava koja smo samo u magnovenju primetili

Ljudi misle da je papirologija ono beskrajno i mukotrpno skupljanje hrpa i hrpa papira da bi se ishodilo nešto (građevinska dozvola, registriranje tvrtke, dobivanje stipendije i tomu slično), pa premda u svojem nazivu papirologija ima sufiks –logija kao i sve ostale riječi koje označuju neku znanost (biologija, ginekologija, oftalmologija, pulmologija, arheologija, etnologija, psihologija, sociologija itd.), rijetki papirologiju osjećaju kao znanost, a ona to doista jest: znanost o papiru(su)

Pretpostavlja se da je svima jasno da utopije mogu da postoje samo u mašti – društvo u kojem bi svi poštovali jedni druge ravno je naučnoj fantastici, najpre zbog toga što „poštovanje“ nema univerzalnu definiciju. Ne postoji ni jasna odrednica o tome šta je ispravno izražavanje koje zadovoljava sve moralne zahteve, budući da se terminologija stalno menja. U tom vrtlogu bi politička korektnost mogla da posluži kao alatka za balansiranje, ali nije uvek tako.

Otkad carstvuju narodoljupci, samozvani i samovoljni patroni nacije i pritežaoci nacionalističke naracije, zavladaše mrtvilo i mrtvež, život se preinači u mrtvovanje, a vascela zemlja postade mrtvaja nastanjena mrtvolikim, mrtvokastim, mrtvonogim i mrtvoduhastim svetom što povazdan mrckelja, spleten u nebrojene mrtvouzice. Što su staratelji prilježniji u odbrani i zaštiti nacije i nacionalnog identiteta, to su njihovi štićenici rešeniji da petama daju vetra i iskobeljaju se iz čvrstog tutorskog zagrljaja od kojeg pucaju kosti

Razlozi pružanja otpora socijalnim femininativima nisu jezičke, već ideološke prirode i dolaze uglavnom od branitelja patrijarhalnog poretka. Na kraju, nove reči se ne uvode za nešto nepostojeće, već za jedno polje realnosti koje do sada nije bilo imenovano. Zar obogaćivanje jezika ne bi trebalo da raduje one kojima je posao da brinu o jeziku? Što je jezik razuđeniji, raskošniji, sveobuhvatniji – to je i naše poimanje sveta šire, bogatije i složenije. Otkad je to nešto loše?

Kada su davnih devedesetih čuveni Boško i Stanko sa Pinka u još čuvenijoj emisiji „City“ govorili da je nešto must, a Snežana Dakić pitala sagovornike kako brinu o svom wellnessu, svi smo se zgražavali. Pa, zar nemamo mi u ovom prelepom jeziku svoje rođene reči kojima možemo da se služimo?!

Andrija Čolak (1938), novinar i publicista, pripada generaciji novinara koja je najveći deo svog radnog veka provela u državi koja se zvala Jugoslavija. Radio je u Mladosti, zagrebačkom Večernjem listu (dopisnik iz Beograda), Četvrtom julu (direktor i glavni i odgovorni urednik), zagrebačkom Vjesniku (dopisnik i politički analitičar iz Beograda), u Predsedništvu CK SKJ (savetnik za medije) i na kraju kao slobodni novinar. Objavljivao je u većini tada vodećih jugoslovenskih listova. U tri knjige, koje čine svojevrsnu jugoslovensku trilogiju, (Paklena rezidencija Brozovih, Agonija Jugoslavije i Jugoslavija – zabluda najboljih) na neuobičajen način je prikazao razvojni put jugoslovenske zajednice - od osnivanja do raspada - kroz naizgled sporedna zbivanja i događaje, sa obiljem pikantnih detalja, držeći se istorijskog konteksta, ali, pre svega, nastojeći da, zanimljivim kazivanjem, čitaocu približi mnoge činjenice i objasni burnu istoriju zajedničke države. U ovom feljtonu ekskluzivno objavljujemo prva dva poglavlja najnovije knjige Andrije Čolaka „Jugoslavija - zabluda najboljih“, o rađanju ideje o ujedinjenju koja je dovela do osnivanja zajedničke države Južnih Slovena

Kao autor sve svoje publikacije i prevode pišem u njemačkoj transkripciji. Prestala da sebi prebacujem taj nekoherentni i nelogični način pisanja sopstvenog imena – nema tu logike, ali gdje na svijetu i gdje u životu ima te čuvene logike? Da li je rat logičan? Da li je logično postati izbjeglica? Da li je logično migrirati u drugu zemlju, u drugi jezik? A da li je logično sve to ne uraditi, ne biti izbjeglica, ne naučiti nijedan drugi jezik? Ko to može da zna?

U vrijeme komunističkog demona Josipa Broza nismo znali ni da postoje riječi ili izrazi poput: privatizacija, ovrha, potrebiti, ugrožene skupine, prekarni rad, tajkunizacija, šatoraši, zaštitari, kamatarenje, rad za opće dobro i sl.

Od svih Feđverovih i Grgurićevih, a ima nas, jer svi su se svojski potrudili, baš sam ja, tako mi i treba, odlučila da pišem. I da ostanem Jugoslovenka. Pored svih seoba i "seoba". I tuđih i mojih. Ima me u knjigama, zbornicima, časopisima, listovima, novinama... Nema me, zašto li se uopšte ne čudim mom neuspehu, ni u srpskim, ni u hrvatskim, ni u mađarskim, ni u jevrejskim antologijama