Tekstovi sa tagom: josip broz tito

Eh, bilo je to nekada u ona stara vremena kada se moglo vjerovati vođama ili bar misliti da se može vjerovati. Danas je 25. maj samo obični 145-ti dan u tekućoj godini, godini resesije i neimaštine, nipočemu drugačiji od drugih dana. Ljudi su odavno prestali uživati u blagodatima ljepote prirode koju nam daje proljeće pa se više ne raduju ni cvrkutu ptica. Ono što im pada na pamet jedino je nepodnošljiva teškoća postojanja i kukavni ekonomski momenat u kojem se nalaze. Kako pregurati mjesec, druže moj, pitanje je sad?

Komunisti su za 45 godina napravili toliko toga da naše razbojničke družine ni za gotovo 30 godina sve to nisu uspjele prodati i opljačkati

Potreba rok bendova da svojom rok poetikom i estetikom implicitno i eksplicitno još drastičnije naglase svoje već dobro utvrđne pozicije buntovnika, disidenata koji oddaraju od svake unapred određene konvencije „dečaka“, finih momaka, raspojasano je buknula u Novom talasu ponajviše u u Beogradu (i u Zagrebu se, naporedo, pojavio jedan reprezentativni predstavnik Novog talasa, Prljavo kazalište), stvorivši sada jedan nov gradski kulturni identitet koji se...

Pamtim posle 35 godina da sam na toj večeri ostao gladan. Ne sećam se detalja. Bane Jovanović mi je pre neko veče ispričao, da je one godine kad je on bio tamo s pozivnicom na tvrđem žigosanom kartonu, zakuska bila na dugim stolovima posred najveće sale-hale, i da su se svi pravili da jelo ne vide. Kad je najzad neko dao znak da je "izvolte", dve hiljade generala, admirala, predsednika devet skupština, pandura, ministara, novinara cenzora i niščih upražnjivača samocenzure, primadona i artista, jurnulo ka stolovima i stalo grabiti viršlice i senfove, hajdučke ćevape i Gavrilovićeve salame

U orgiji krvi, pohlepe i ludila, u prah je, i metaforički i doslovno, smrvljeno sve što je u prijašnjem uređenju predstavljalo neupitan autoritet, spomenici starog sistema su minirani, kovanica “bratstvo i jedinstvo” postala je predmet poruge, a pečatom jugonostalgičara obilježen je svatko tko se usudio reći da je u starom sistemu živio bolje a u novom je opljačkan, razočaran i nije mu dobro

Gotovo osam decenija kasnije, difamatori Titove ličnosti i dalje iznose laži. No, nakon izlaska izuzetne monografije Slavka i Iva Goldsteina „Tito“, u kojoj je veoma izvorno i uvjerljivo dokumentovano da Tito nije nikakva podmetnuta ličnost, čini se da su intelektualni kaskaderi ostali kratkih rukava, isto onako kako su njihovi uzori i ideološki izvori 1945. godine završili na poraženoj strani

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)

Svi znamo kako se slavi danas, no kako se nekoć slavilo u Jugi? Uz nezaobilazne dočeke u hotelima i pred televizorima, glasno se prolamala čestitka: „Sretna Nova godina, nema više crno-bijelih televizora!“

U svakoj obiteljskoj sagi koju sam čitala, postoja je jedan takvi stup oko kojeg se vrtila cila priča. Stup koji je drža na okupu sve ostale članove familije. Kad je dida umra, nekako smo se raspali. Ka Juga kad je umra Tito. Samo šta za Tita neki govoru da je bija dobar, a neki da je bija loš. Za mog dida su svi uvik govorili samo jedno - da je bija dobar. Čak i oni koji su u rijetko kome u životu znali vidit dobrotu

Pesniku revolucije je trebalo dvadeset godina da shvati da su on i drugovi prisvojili ono što im ne pripada i da to nemilice arče, pa mu je trebalo onda još pet godina da se odrekne srdačnosti i prisnosti Vođine, pa mu je trebalo onda još ne znam koliko godina lomova da, od svojih honorara, dakako, dođe do svoje Jasne Poljane na Dedinju, pa mu je trebalo još niz godina da pristane da odigra svoj politički dans, bre, macabre sa kriptokomunistima (vraga su za njega bili kripto), pa će mu trebati još nešto malo godina da shvati da je njegov nacing najveća katastrofa svih naroda na ovom prostoru, pa i njegovog. Ali on će to zlo pripisati drugima, recimo, mundijalistima, on voli da se bavi naknadnim objašnjenjima, kad prođe voz. I tako će njegova književna i druga laž trajati još neko vreme, i još poneka generacija će proći kroz memljivu senku njegove cosanostrinske poetike i politike

Nacionalistički šljam svih boja, u velikoj meri sačinjen od najobičnijeg ološa sa nacionalizmom kao pokrićem za pljačku i zločinstvo, već decenijama se bavi svojim omiljenim sportom: cipelarenjem mrtvog Josipa Broza Tita. Za razliku od domaćih gadova i budala, neki ljudi su imali malo drugačije mišljenje o Titu

Iako to odlično zna, Radović potiskuje činjenicu da su 34 popa Mitropolije crnogorsko-primorske učestvovala u Narodnooslobodilačkoj borbi, a da su čak šestorica od njih nosioci Spomenice učesnika rata od 1941. godine. Priznanje te istine porušilo bi vavilonsku kulu koju je mitropolit Amfilohije sazdao od velikosrpskih laži o Titu i partizanima kao antisrpskome i antipravoslavnome pokretu, iako se zna da je u redovima Titove vojske brojčano najviše bilo Srba i pravoslavaca, te da je pri partizanskim jedinicama postojalo i mjesto za popa koji je mogao vršiti službu ukoliko borci ili narod to zatraže

Potom su nestašice, benzinski bonovi i redukcije struje počeli suptilno skidati krinku s famozne "složene situacije", tako da smo je vrlo brzo naučili zvati krizom. Gotovo da i nije bilo čovjeka koji nije sa zebnjom pratio izvještaje o "alarmantnoj" inflaciji od nekoliko desetaka posto, ne sluteći da će desetljeće ispratiti uz stopu od dvije i pol tisuće. No već smo tada šale pobrkali s prognozama, jer su nas osamdesete naučile još nečemu: da današnji vic u našoj zemlji sutra postaje stvarnost

Jovanku i Josipa Broza trebalo bi zaštititi i zbog ljudskih grešaka koje su pravili. To je ono što ih upravo čini smrtnicima, jer, na kraju krajeva, ipak smo živjeli u ljudskom okruženju. Bogovi, srećom, nisu svraćali u našu provinciju

Nema dana da ne razmišljam o njemu. Bio je kartaš prvog reda, njega je u životu karta uvijek dobro išla. U rat protiv Hitlera, goloruk, pa uspjeti! Staljinu reći ne i održati se! I još hiljade i hiljade kasnijih uspjeha i pobjeda njegovih koje sam ja zapamtio u svom ‘kratkom životu’