Tekstovi sa tagom: josip broz tito

Umešao se ambasador Velike Britanije, koji je prisustvovao ručku: dragi moj, ja čekam već šest nedelja da me predsednik Tito primi samo deset minuta, mu predam akreditive. Nije lako susresti se sa predsednikom Titom

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Danas znamo da su nam nadu ukrali upravo mrtvi fazani, oni koji su ih viđali dok su kimali glavom velikom gazdi. Poželjeli su da se tako odnosi i prema njima. Sjetite se samo Tuđmanove bijele vojne uniforme. Stajala mu je ko kravi sedlo. Loša kopija Tita

Pre 50 godina, 19. aprila 1969. godine, predsednik nekadašnje SFR Jugoslavije, maršal Josip Broz Tito, zvanično je posetio Sombor. Mada je, odlazeći u svoja omiljena lovišta kraj Bačkog Monoštora i Bezdana, često prolazio kroz Sombor, bila je to njegova prva i jedina poseta gradu, koji ga je još 21. maja 1962. proglasio za svog počasnog građanina

Jugoslavija je po učinku bila bolja od Francuske, Italije, Španije... Ma, najbolja, sa 55 zlatnih medalja. Učestvovalo je 14 država koje su se takmičile u 26 sportova, najvećem broju do tad. Splitski kolega Pero Jurišin priseća se kako je funkcionisala informatika: “Računalni sustav akreditacije, registriranja i praćenja rezultata, sve je bilo toliko ispred svog vremena, da je tim koji je rukovodio njime bio na narednim Olimpijadama radeći to isto”.

Mada su se policija i mesne vlasti ozbiljno pribojavale, na festivalu je zabeležena samo jedna nezgoda: automobilska! U isto vreme, festival je pokazao da mostovi između Bethela i odraslih nikako nisu srušeni: čak i u filmu "Vudstok" mladi stoje u redu kako bi telefonirali tati i mami da su dobro i da nemaju razloga za zabrinutost

Na predlog vlade Sjedinjenih Američkih Država, nepuna tri meseca nakon povratka sa Meseca, tročlana posada Apola 11 posetila je Jugoslaviju u okviru svoje prve velike turneje koja je obuhvatala 22 zemlje sveta na četiri kontinenta.

Puno godina kasnije, kada sam počeo da gledam fudbal i idem na utakmice u svest mi se urezao kultni video snimak kada su na isti dan mog prvog plača, dakle Titove smrti, fudbaleri Hajduka (Split, Hrvatska) i Crvene Zvezde (Beograd, Srbija) svi odreda plakali postrojeni na sredini terena, pred sam početak derbi utakmice dva velika rivala na terenu i na tribinama. Na Poljudu, prelepom stadionu Hajduka su tada ridale i sudije, a svi navijači su zajedno pevali stihove „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“

Kad je uveče bio slobodan - bilo da je kod kuće u Beogradu, na Brionima, Karađorđevu ili Brdu kod Kranja, pa čak i kad je bio na putu - Tito je rado gledao neki dobar film. Imao je mali kino-projektor i platno, i to nije bilo teško instalirati, a saradnici su se pobrinuli za filmsku traku. Rado je gledao i strane i domaće filmove, i to sve žanrove, uključivši i vesterne. Kako je to sam izjavio, jedne godine je video blizu 150 filmova.

Bili smo si jako važni, odlazio je čovjek koji je od zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, od jeftine austrougarske provincije, stvorio identitet na karti svijeta, bez obzira na to da li se mjerio s famoznim “ne” Staljinu, samoupravljanjem ili pak s dosljednim svrstavanjem u nezavisne na VI. summitu nesvrstanih 1979. u Havani.

“Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito.“ Ovako je glasila zvanična obavijest Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva SFRJ o Titovoj smrti, 4. maja 1980. I pored činjenice da bi vremenska distanca od od gotovo četiri decenije kao i količina napisanih knjiga, relevantnih stručnih i naučnih članaka dozvolili argumentovanu valorizaciju, i dalje ne postoji usaglašen stav historičara pa ni javnosti spram Titovog lika i djela.

Do sada se Titova karijera odvijala ilegalno, iza pozornice. On je stalno bio u sukobu sa postojećim poretkom. Uprkos tome, možda i zbog svega ovog, pridavao je veliki značaj spoljnom izgledu stvari. Revolucionarni proces koji je on pokrenuo, već sada ga je nosio, njega, revolucionara, naviše, ka novo uspostavljenom poretku koji će konačno zameniti onaj koji se tada rušio. Zvučna titula maršala Jugoslavije, koju mu je dodelio njegov narod, bila je samo spoljni i vidljivi znak ovoga, iako se njen primalac morao još uvek skrivati u planinama i šumama. Ali sada je dobio ne malo priznanje od spoljnjeg sveta.

Objavljujući 1931. godine ‘Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog”, posvećenu Milanu Dedincu i u kojoj se raspravlja o idejama Crnjanskog, Koča Popović i Marko Ristić, dali su primjer u kojem se nadrealistički izričaj značajno utemeljio u filozofskom kontekstu tadašnje Evrope. Danas to zaboravljeno i marginalizirano štivo dijeli sudbinu njihovih autora, odnosno kapitalnog ali prešućenog i potisnutog povijesnog nasljeđa. Zanimljivo je to i stoga što je upravo Koča Popović, nedralista i pisac, bio zapovjednikom Prve proleterske brigade koja je osmog svibnja oslobodila Zagreb, a što narodna pjesma spominje stihom: “Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli’.

Ako se uzme u obzir da je gotovo svaka žena, pogotovo djevojka, prije odlaska u partizane morala svladati ne samo zapreke i zasjede neprijatelja, već otpore i predrasude u svojim obiteljima, tada se tek može pojmiti koliko je težak bio borbeni put i društveno-politički i uopće kulturni razvoj i doprinos žena u revoluciji i NOB-u u Hrvatskoj. Pri tome valja naglasiti da je dolaskom u Diviziju, a prije toga u partizanske odrede, žena morala svojom borbom i radom izboriti ravnopravno mjesto među muškim suborcima, često savladavajući i njihove predrasude. Žene su u 32. Diviziji, ali i u drugim postrojbama NOV-a Hrvatske, preuzimale gotovo sve dužnosti. Bile su borci, vojni i politički rukovodioci, bolničarke i liječnice, rukovodioci sanitetskih službi i pokretnih i stacionarnih bolnica na Kalniku, u Zagorju, Moslavini i Bilogori, Dalmaciji, Slavoniji.

Gospođica Majda Bernard volela je džez, dobro je govorila engleski i želela da postane pevačica. Bila je lepa i Slovenka. Veoma „distingué", rekli bi Francuzi kojima je pevala mesec dana. Gospođa Majda Sepe zatim je postala supruga najčuvenijeg slovenačkog „mladića s trubom", počela redovno da posećuje festivle i uživa u njima. Nije bila hit pevačica i nije bila nervozna kao favoriti. Ponekad je bila i manekenka. Rusima je pokazivala pletenine koje su im bile tajanstvene i tvist za koji nisu bili zreli. Pred Maršalom su joj zaklecala kolena. Kad je prvi put strah prošao, zabavna muzika bila je isto tako lepa, kao i pre (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Majdi Sepe. Intervju sa Majdom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine. Majda Sepe umrla je 11. aprila 2006. u Ljubljani)