Tekstovi sa tagom: jugoslavija

Koča Popović

Ponosna historija

Koča Popović: Nadrealista koji je oslobodio Zagreb

Objavljujući 1931. godine ‘Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog”, posvećenu Milanu Dedincu i u kojoj se raspravlja o idejama Crnjanskog, Koča Popović i Marko Ristić, dali su primjer u kojem se nadrealistički izričaj značajno utemeljio u filozofskom kontekstu tadašnje Evrope. Danas to zaboravljeno i marginalizirano štivo dijeli sudbinu njihovih autora, odnosno kapitalnog ali prešućenog i potisnutog povijesnog nasljeđa. Zanimljivo je to i stoga što je upravo Koča Popović, nedralista i pisac, bio zapovjednikom Prve proleterske brigade koja je osmog svibnja oslobodila Zagreb, a što narodna pjesma spominje stihom: “Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli’.
Tall2

Retro iz 1973: Filmovi Crnog talasa u svetu

"Šta radite to u Jugoslaviji?"

Pročitajte kako se o filmovima Crnog talasa pisalo sada već daleke 1973. godine: Ta činjenica nedvojbeno govori da se počela svladavati jedna tabu-barijera, kojom je osjetljivo područje kulture bilo dugo godina ograđivano, i strpljivo stvarana klima u kojoj "svatko tko se usudi posumnjati u neku kulturnu ili drugu duhovnu tvorevinu zbog njenih idejnih tendencija automatski bude kvalificiran i klasificiran kao čovjek koji nije dostojan ni najmanjeg ljudskog poštovanja" (dr Stipe Šuvar).
Sdmsd 01 S

Autobus Calypso za 8. mart

Nostalgija za boljom prošlošću

Nostalgiju zvanu protekli život mnogi zamjenjuju, da li iz neznanja ili zavisti, sa jugonostalgijom. Najčešće da omalovaže, ismiju i podsmiju se, nadvladaju i uvrijede, kao da mogu prisiliti na zaborav. Nostalgija je to, prijatelji moji, za Ponte Rossom. Kad smo znali da živimo i još uvijek željeli bolje sutra, ne znajući da nam ono izmiče. Žal je to za željama što su bile naše najveće bogatstvo.
Fudd 04 S

Govor druga Tita povodom godišnjice Prvog srpskog ustanka

Ostali ste vjerni slobodarskim tradicijama svojih hrabrih predaka

U modernoj srpskoj istoriografiji koja obiluje senzacionalizmima i nedorečenostima, istorija je u prvom redu postala decenijska sluškinja dnevne politike koja određuje „konačnu istinu“ jedna od najčešćih i najdugovečnijih „istina“ svakako je ona da je J.B. Tito bio duboko antisrpski nastrojen i da je čitavu eru socijalističke Jugoslavije jedan od glavnih Titovih projekata bio onaj na zatiranju svega što je srpsko i što je važno i vredno u srpskoj istoriji. Prećutkuje se da je spomenik posvećen srpskim junacima Kosovskog boja na Gazimestanu podignut upravo u toj „eri zatiranja svega srpskog“ 1953. godine, ili da je grb socijalističke republike Srbije sadržao čuvena četiri ocila ili četiri „S“, kao i „1804“ kao godinu Prvog srpskog ustanka i početka stvaranja moderne Srbije. Tema Prvog srpskog ustanka u SR Srbiji nije bila zabranjena ili prećutkivana kako se to danas tumači ili doživljava. Sam Tito je posetio i Krf i srpsko vojničko groblje na Zejtinliku. Edvar Kardelj, još jedan iz plejade „zlih crvenih“, pri kraju svoga života pripremao je rasprave o Prvom srpskom ustanku kao jednom od najznačajnijih događaja u istoriji Srba. Nažalost, delo zbog njegove smrti 1979. godine nikada nije štampano i danas je „izgubljeno“ u vremenu i prostoru nekih arhiva. Zato objavljujemo Titovo pismo učesnicima svečane akademije povodom obeležavanja 175. godišnjice Prvog srpskog ustanka
Brgr 02 S

LBGT tematika u YU pop rocku osamdesetih

Iskorak iz ormana

S razbuktavanjem Novog talasa početkom osamdesetih mnogi tabui započeli su izlazak iz ormara. Isprva stidljivo, a potom sve agresivnije nanovo su preoblikovane teme gurnute pod tepih.
osma sednica

Četrdeset profesora, dovoljno da se razori zemlja

Pismo Ivanu Stamboliću

Sva društva u svetu, i istočna i zapadna, imaju svoje disidente. Opet je isti problem: kakvi su ti naši disidenti? Ne, mi nemamo tip pravog disidenta u kulturi; naši disidenti u kulturi su akulturni. A disidentstvo je pre svega kulturna kategorija pa tek onda politička. Jednom prilikom ću ovu tezu, možda, i podrobnije pokušati da razradim. Neka ostane za sada samo nabačena. Ne, mi nemamo ni Česlava Miloša, ni Gombroviča. Taj Gombrovič čak i kad kritikuje nas marksiste (a i ne kritikuje nas baš uvek, ne nas, nego poljske marksiste, a i ne kritikuje uvek bez razloga), on svojim kritikama često pridodaje i magistralno porazne analize stupidnog antikomunizma i poljske nacionalne mitomanije. Takvih disidenata mi nemamo. To je na našoj geografskoj (čitaj – i kulturnoj) širini nešto sasvim, sasvim nepoznato. Ali, za uzvrat, naši disidenti pošto nisu u stanju da zadru u kulturološku kritiku situacije, trenutka, stanja, stanja duha, stanja nacije, po pravilu, još uvek prave ekskuršluse u velika svetsko-istorijska pitanja.
Jugoslavija

Prošlost koja ne prođe je budućnost i budnost

Jugoslavija

Srce njenih gradova je belo sunce svih ljudi, ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu koji venčava Šumadiju i Zagorje, međusobno i sa budućnošću
Munnas4

Tampon koji je sprječavao sudar bogatih i osiromašenih

Čitulja za srednju klasu

Ja sam dijete niže srednje klase. Ja sam dijete klase nad kojom je izvršen, da tako to kažem, klasocid. Ja sam dijete koje su roditelji i škola učili vrijednostima koje će me, pokazaće se, učiniti “nekonkurentnim” u “eri kompetitivnosti”. Da budem precizan: u našem slučaju klasocid je bio samoskrivljen. Generacija mojih roditelja živjela je u zemlji koja je stvorila i njegovala srednju klasu. Onda je ta klasa dobrovoljno učestvovala u uništenju te države
Lastovo 01 S

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua (3)

Strah desnice od SFRJ

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Asku 01 S

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua (2)

Kolika je i kakva je krivnja SKJ za raspad zemlje?

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Fuurlan 01 S

Pismo iz 1991.

Nije vrijeme nježnosti

Pismo Mire Furlan objavljeno je 5. novembra 1991. u zagrebačkom nedeljniku "Danas", a pet dana docnije prenela ga je i beogradska "Politika". Objavljujemo delove ovog pisma...
Babii 02 S

Retro 1997: Mira Furlan, američka TV zvezda

Brzi tečaj iz kapitalizma

Američki magazin "Sci-Fi Universe" nedavno je objavio razgovor s Mirom Furlan, junakinjom naučno-fantastične TV serije "Babylon 5". Nekadašnja jugoslovenska glumica, danas američka TV zvezda, konačno je progovorila o bivšoj domovini, svojim prijateljima, karijeri, Holivudu...
Studenti

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua

Između avangarde i nacionalizma: 1968. i 1971.

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Aazr 01 S

JNA u savremenoj prozi

Na Azru za litar krvi

U džepu stišćem dozvolu za putovanje, moju kartu za sreću u jednom pravcu, moja se krv u dvorani za operacije prelijeva u nekog, pogledom dosižem veliku daljinu, vidim preko gradova i kroz srca ljudi, ovako lete anđeli po dobre duše, ovako se kote tajni mačići. Dobar je život, krv je dobra.
Kviroslavija 01 S

Istinite priče

U potrazi za lezbijkama iz Jugoslavije (2)

Nakon što sam upoznala Mariju i druge lezbijke iz radničke klase, postala sam bolno svjesna postojećih klasnih razlika u Jugoslaviji. Sve feministice koje sam upoznala u Jugoslaviji su bile povezane s univerzitetima i govorile bar još jedan strani jezik; putem tog znanja imale su pristup zapadnoeuropskim i američkim feminističkim pokretima: književnosti, razmišljanjima, djelovanjima. Marija nije imala priliku da nauči drugi jezik, a ipak je sama razvila vlastito mišljenje o muškoj dominaciji zasnovano na vlastitim iskustvima.