Tekstovi sa tagom: jugoslavija

Sokki 02 S

Titovi omiljeni glumci

Legendarni heroj koji će živeti večno

Kad je uveče bio slobodan - bilo da je kod kuće u Beogradu, na Brionima, Karađorđevu ili Brdu kod Kranja, pa čak i kad je bio na putu - Tito je rado gledao neki dobar film. Imao je mali kino-projektor i platno, i to nije bilo teško instalirati, a saradnici su se pobrinuli za filmsku traku. Rado je gledao i strane i domaće filmove, i to sve žanrove, uključivši i vesterne. Kako je to sam izjavio, jedne godine je video blizu 150 filmova.
Lastovo 01 S

U smijehu, ko nekad

Facebook Jugoslavija

Ima nas iz svih, božemiprosti, bivših država Jugoslavije. Jednom mi je jedan politički, blago rečeno neistomišljenik, spočitnuo: "Nije ni čudo kakve stavove imaš, čovjeku je sve jasno kad vidi odakle su ti sve prijatelji sa Facebooka". Paf. Paf? Nisam shvatila što mu je točno kod tih mojih smetalo. I tko? Ovi iz Srbije? Ili Makedonci? Crnogorci, možebitno? Sarajevo, Ljubljana? Što mu točno smeta? Plaše li to njega naša sjećanja? Da li to što mi imamo svoje uspomene vrijeđa njegovo domoljublje? Ako da, nek' mi savjetuje. Da zaboravim, ili da se pravim da nije ni bilo, kao oni prilagodljivi i pragmatični?

Retro SFRJ: Vlak “Bratstva i jedinstva”

Kad su se voleli Slovenci i Srbi (2)

Krajem avgusta prošle godine objavili smo prvi deo retro-galerije “Kad su se voleli Slovenci i Srbi”, uz fotografije koje snimio Jože Gal. Devet meseci kasnije, evo nas sa nastavkom priče; ovog puta sa fotografijama iz arhive Dragiše Modrinjaka. Slovenci su ga zvali “Vlak Bratstva in enotnosti”, Srbi su ga zvali “Voz bratstva i jedinstva”, ali su se lako i odmah razumeli. Iz današnje i jučerašnje i decenijske postapokaliptične atmosfere u kojoj svi tobož mrze Srbe – izgleda kao fatamorgana da je postojao vlak koji se zvao voz koji je Srbijance vozio u Sloveniju, a Slovence u Srbiju. Ali, to nije bio običan voz koji se zvao vlak; građani su na železničkoj stanici sa nehinjenim oduševljenjem čekali svoje drage goste, uz pjesme, cveće i zastave. Ljudi su – o, užasa – hteli da upoznaju jedni druge, da nešto nauče jedni o drugima, da razmene iskustva, da postanu prijatelji. Sve se to dešavalo u tamnici naroda zvanoj SFRJ. Srbijanci su posećivali Ljubljanu, Maribor, Laško, svuda pozdravljeni kao najdraži prijatelji; Slovenci su posećivali Beograd, Kragujevac, Niš, svuda pozdravljeni kao najbolji prijatelji. Bratstvo i jedinstvo nije imalo navodnike, jer je bilo logično da Slovenac Srbinu bude drug u nevolji, najbolji frend, a da Srbin Slovencu bude drug u nevolji, najbolji frend. Pogledajte galeriju koju je 1960. i 1961. snimio mariborski fotoreporter Dragiša Modrinjak: ugledajte kako Srbijanci u narodnim nošnjama ponosito hodaju Slovenijom, uz aplauze građana; uočite osmehe na licima, nađite s lakoćom tu radost koja je negde, najednom, nestala. Danas, kad su mržnja i predrasude u dugom i srećnom braku, ponekad se treba setiti da je prošlost ipak bila – bolja. Vozovi i vlakovi “Bratstva in enotnosti” više ne idu tračnicama SFRJ. Živimo vreme kad su Srbi i Slovenci potpuni tuđini, nepoznati jedni drugima. Srećom, fotografije prošlosti i postoje da demantuju stvarnost: zato, staro “Bratstvo i jedinstvo” odjednom ima uzvišen smisao.
Yunoo 11 S

Sjećanje na susrete sa Josipom Brozom

Ti-to, kao riječ tata ili mama

Drug Tito je otišao... Ali ostalo je njegovo djelo Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Po tadašnjem uvjerenju, još jača, čvršća uz zakletvu Titu... «Druže Tito mi ti se kunemo...!» To je u nama svima ulijevalo optimizam i vjeru, da ćemo i sami, bez Tita moći to nastaviti.
Abroz 02 S

Godina 1980. kad je otišao Josip Broz

Pamti se samo ovo: ‘Umro je drug Tito!’

Bili smo si jako važni, odlazio je čovjek koji je od zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, od jeftine austrougarske provincije, stvorio identitet na karti svijeta, bez obzira na to da li se mjerio s famoznim “ne” Staljinu, samoupravljanjem ili pak s dosljednim svrstavanjem u nezavisne na VI. summitu nesvrstanih 1979. u Havani.
Asta 02 S

Trideset devet godina od smrti Josipa Broza Tita

Živjeće u svakom našem danu, u svakom našem djelu

“Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito.“ Ovako je glasila zvanična obavijest Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva SFRJ o Titovoj smrti, 4. maja 1980. I pored činjenice da bi vremenska distanca od od gotovo četiri decenije kao i količina napisanih knjiga, relevantnih stručnih i naučnih članaka dozvolili argumentovanu valorizaciju, i dalje ne postoji usaglašen stav historičara pa ni javnosti spram Titovog lika i djela.

Foto album: Kako je Ljubljana 1961. proslavila Prvi maj

Reka lica, boja, cveća, zelenila

Prvi maj 1961, Ljubljana: 1. maja zjutraj je v Ljubljani sijalo sonce. Po dnevih oblačnosti in dežja so prijazni in topli žarki preplavili ulice, pročelja hiš in praznične obraze ljudi, ki so se udeležili mogočne manifestacije uspehov, moči in zdravja ob prazniku dela. Kmalu po 9. uri so na tribuno na Trgu Ajdovščina prišli častni gostje. Tam so bili Miha Marinko, Boris Kraigher, Franc Leskošek-Luka, dr. Jože Vilfan, Stane Kavčič, generalni major Andrija Škerovič, člani izvršnega sveta LRS in drugi vidni predstavniki političnega in družbenega življenja ter JLA. Ljubljana je zaživela na prav poseben način že v zgodnjih jutranjih urah. Tisoči in tisoči so se že ob 7. uri zjutraj začeli zbirati na točno določenih mestih v različnih predelih mesta med Rožnikom in Gradom. Sestavljali so skupine, se od vseh strani pomikali na Prešernovo cesto, ki se je spremenila v eno samo reko obrazov, barv, cvetja, zelenja in plapolajočih zastav. Kakor Prešernova je tudi Titova cesta severno od železniškega prelaza spremenila svoj videz. Obnemela je pod čakajočimi četami vojakov, vojaškimi kamioni, topovi in tanki. Obe koloni sta čakali na svoj trenutek. Ta čas se je središče mesta spreminjalo v vedno gostejše mravljišče. Ljudje so sevsipali iz vedno številčnejših vlakov, avtobusov in drugih vozil. Prihajali so peš iz mestne okolice in se pomešali v vedno gostejši vrvež. Osamljeno topotanje korakov v obrobnih ulicah se je zlivalo v nedoločljivo in neprekinjeno hrumenje. Ko so se ulice razširile, se spremenile v ceste, so se gručice ljudi spremenile v skupine, potoke, reke... Vse je hitelo v središče, vedno hitreje in vedno bolj nestrpno, kajti pričakovani trenutki so se vedno bolj bližali. Osamljenemu letalcu, ki je to jutro preletel Ljubljano, se je razkril skorajda neverjeten fantastičen prizor. Široka, kakor z ravnilom potegnjena Titova cesta je bila povsem prazna. Od vseh strani pa so jo oklenile množice. Tisoči in deset tisoči so se strnili v nepremakljiv obroč. Titova cesta je bila kakor velikanski magnet, ki je z nepremagljivo silo pritegnil brez števila drobnih delčkov. Dve godbi na pihala sta igrali že od zgodnjega jutra, enkrat ena, enkrat druga. Njunim taktom se ni hotel pokoriti samo veter, ki se je razposajeno zaganjal v razobešeno zelenje, stotine balončkov na strehah in balkonih, v zastave na drogovih in zastave v rokah ljudi. (Izveštaj mariborskog lista “Večer” 2. maja 1961. godine)
Deveti krug 3

Sjećanje na scenaristicu i tv urednicu Zoru Dirnbach

"Deveti krug", najvažniji hrvatski film o Holokaustu

U kasnijim prevrednovanjima hrvatske kinematografije, “Deveti krug” - nažalost - nije sačuvao mjesto klasika kakvo mu se smiješilo kad je napravljen. Dijelom su tome kumovale nefilmske okolnosti. To je bio hrvatski film koji je režirao Slovenac, pa je u brakorazvodnoj diobi kao “dijete iz miješanog braka” bio pomalo - ničiji. Nadalje, prikaz ustaškog zlosilja i vizualizacija Jasenovca u Hrvatskoj nakon 1990. nisu bili najpoželjniji sadržaj, pa je film dugo bio izgnan s javne televizije
Akcii 07 S

Dosije: Omladinske radne akcije u SFRJ (2)

Mi smo mladi, mi smo mladi, jedno srce u brigadi

Autori koncepcije, postava i kataloga izložbe “Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije” održane prvi puta u Zagrebu 2017. godine su grafička dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić i fotograf Mario Krištofić. Ove, 2019. godine izložba će se u proširenom izdanju predstaviti osiječkoj publici. Suradnica na projektu je Petra Husain, a autori tekstova uz Sanju i Marija su Andreja Der Hazarijan Vukić, Bojan Krištofić i Reana Senjković. Projekt Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije istražuje fenomen kulture i dizajna omladinskih radnih akcija te odnose politike, ideologije i (popularne) kulture u tom premalo obrađenom segmentu povijesti socijalističke Jugoslavije. Istraživanje ove teme doprinijet će boljem i točnijem razumijevanju uloge mladih u privrednim i kulturnim politikama SFRJ te odnosima političkih elita prema njihovom pretpostavljenom podmlatku, iz čega će se, nadamo se, moći izvući univerzalne spoznaje o političkom obrazovanju i emancipaciji mladih. S druge strane, pokušat ćemo rasvjetliti i kako su se dizajn i dizajneri ponašali u tom vrlo specifičnom području vizualne proizvodnje, organiziranom prema točno određenim pravilima koja su s vremenom sve češće i češće kršena
Akcii 05 S

Dosije: Omladinske radne akcije u SFRJ (1)

Nemoguće - to je naš cilj

Autori koncepcije, postava i kataloga izložbe “Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije” održane prvi puta u Zagrebu 2017. godine su grafička dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić i fotograf Mario Krištofić. Ove, 2019. godine izložba će se u proširenom izdanju predstaviti osiječkoj publici. Suradnica na projektu je Petra Husain, a autori tekstova uz Sanju i Marija su Andreja Der Hazarijan Vukić, Bojan Krištofić i Reana Senjković. Projekt Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije istražuje fenomen kulture i dizajna omladinskih radnih akcija te odnose politike, ideologije i (popularne) kulture u tom premalo obrađenom segmentu povijesti socijalističke Jugoslavije. Istraživanje ove teme doprinijet će boljem i točnijem razumijevanju uloge mladih u privrednim i kulturnim politikama SFRJ te odnosima političkih elita prema njihovom pretpostavljenom podmlatku, iz čega će se, nadamo se, moći izvući univerzalne spoznaje o političkom obrazovanju i emancipaciji mladih. S druge strane, pokušat ćemo rasvjetliti i kako su se dizajn i dizajneri ponašali u tom vrlo specifičnom području vizualne proizvodnje, organiziranom prema točno određenim pravilima koja su s vremenom sve češće i češće kršena…
Bogdanb1

Intervju iz arhive: Bogdan Bogdanović

Jugoslovenstvo se mora učiti

Jugoslavija jeste najbolja kada se malo klima, kada se menja, kada može iz raznih pravaca da se shvati... Kada se stegne gvintovima i kad neko hoiće čvrstu, tvrđu Jugoslaviju, onda ona puca. To je moja generacija videla 1940. godine i to je strašno iskustvo. To je nešto što Jugoslavija apsolutno ne podnosi. Jugoslovenstvo ne podnosi dogme, ni socijalne, ni nacionalne, ni verske, ono mora da prihvati, ako govorimo o nacionalnim i religioznim vrednostima - polimofriju. I još nešto što se u ovoj zemlji ne radi - jugoslovenstvo se mora učiti
Bgdd4

Retro: Noćni život u Beogradu 1959. godine

Na Terazijama sam sreo Groficu

Kada sam stigao na trg Dimitrija Tucovića "trojka" je istovarila puna nedra poslednjih putnika, onih koji su uz viku i keč ez keč ken uspeli da uhvate poslednju "trojku", poslednji voz iz Madrida. Zaista, "trojka" baš tako i izgleda: kao poslednji voz iz Madrida. Mladići i devojke. Bele košulje i šarene suknje. Neko peva. Neko plače. Neko je povraćao. Kondukter se pobunio i rekao je da će otsada voziti samo trezvenjake. Zato je neko komandovao: tri puta ua za konduktera!
Koča Popović

Ponosna historija

Koča Popović: Nadrealista koji je oslobodio Zagreb

Objavljujući 1931. godine ‘Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog”, posvećenu Milanu Dedincu i u kojoj se raspravlja o idejama Crnjanskog, Koča Popović i Marko Ristić, dali su primjer u kojem se nadrealistički izričaj značajno utemeljio u filozofskom kontekstu tadašnje Evrope. Danas to zaboravljeno i marginalizirano štivo dijeli sudbinu njihovih autora, odnosno kapitalnog ali prešućenog i potisnutog povijesnog nasljeđa. Zanimljivo je to i stoga što je upravo Koča Popović, nedralista i pisac, bio zapovjednikom Prve proleterske brigade koja je osmog svibnja oslobodila Zagreb, a što narodna pjesma spominje stihom: “Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli’.
Tall2

Retro iz 1973: Filmovi Crnog talasa u svetu

"Šta radite to u Jugoslaviji?"

Pročitajte kako se o filmovima Crnog talasa pisalo sada već daleke 1973. godine: Ta činjenica nedvojbeno govori da se počela svladavati jedna tabu-barijera, kojom je osjetljivo područje kulture bilo dugo godina ograđivano, i strpljivo stvarana klima u kojoj "svatko tko se usudi posumnjati u neku kulturnu ili drugu duhovnu tvorevinu zbog njenih idejnih tendencija automatski bude kvalificiran i klasificiran kao čovjek koji nije dostojan ni najmanjeg ljudskog poštovanja" (dr Stipe Šuvar).
Sdmsd 01 S

Autobus Calypso za 8. mart

Nostalgija za boljom prošlošću

Nostalgiju zvanu protekli život mnogi zamjenjuju, da li iz neznanja ili zavisti, sa jugonostalgijom. Najčešće da omalovaže, ismiju i podsmiju se, nadvladaju i uvrijede, kao da mogu prisiliti na zaborav. Nostalgija je to, prijatelji moji, za Ponte Rossom. Kad smo znali da živimo i još uvijek željeli bolje sutra, ne znajući da nam ono izmiče. Žal je to za željama što su bile naše najveće bogatstvo.