Tekstovi sa tagom: jugoslavija

Isidorа Sekulić izаbrаnа zа predsednicu Udruženjа književnika, а neke kаfedžije kažnjene što su tаjno nа crnoj berzi, prodаvаle vino u bаlonimа. Većinа grаđаnа nije poslušаlа dа ne pije te noći. Bio je još rаt. U bioskopima "Svinjaricа i pаstir" i "Njenа prvа ljubаv" sа Dinom Debik. A oko deset uveče nigde žive duše. Samo partizanske patrole, zbog eventuаlnog upаdа diverzаnаtа.

Umesto da izmišljamo toplu, novogodišnju vodu – vratimo se izvoru: drug Tito i drugarica Jovanka su nam decenijama pokazivali i ukazivali kako se proslavlja Nova godina, uz prijatelje, balone, šeširiće, iće i piće, sve s muzikom i smehom u neograničenim količinama optimizma. Zato, poručujemo uoči 2018: druže Tito, mi ti se kunemo, da s tvog novogodišnjeg puta ne skrenemo! Happy New Year, everybody!

U bivšoj Jugoslaviji homoseksualnost se do sedamdesetih godina prošlog stoljeća smatrala kaznenim djelom i brojni pripadnici LGBT populaciji stradali su u obračunu s tzv. protuprirodnim bludom. Koliko je takvih osoba, na koji način se sustav do liberalizacije društva sedamdesetih obračunavao s hrvatskim lezbijkama i gejevima, kako je došlo do dekriminalizacije i depatologizacije homoseksualnih odnosa u SR Hrvatskoj u intervjuu za Crol.hr otkriva povjesničar i aktivist dr. sci. Franko Dota.

Tvrdnja da su se narodi Jugoslavije mrzili, laž je nad lažima. Ona je razorila živote tada, a i sada nastavlja svoj pakleni put, kad joj se dozvoli

Jedino što ne volim u Jugoslaviji je isuviše masna hrana, koja mi ne prija jer imam veoma slabu jetru. Da, ima još nešto - belo vino vam je suviše jako...

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.

Već je svitalo, a On i ja još smo bili budni. Ležali smo potpuno goli, pripijeni jedan uz drugog, kao Adam i Eva usred Edena prije nego što su ubrali jabuku. Nikada nisam mogao razumjeti kako se ljudi mogu odreći života, svijeta, svih onih sitnih užitaka koji čine život. Tog jutra shvatio sam: tek kad se odreknemo svega onog što omeđuje naš bitak, kad potpuno odbacimo sve nametnute norme, sva izučena pravila, znanja, običaje, instikte, reflekse... kad ostanemo potpuno ogoljeni od svih naslaga konvencionalnog ponašanja, onog svjesnog i onog podsvjesnog, kad postanemo čisti kao eter, tek tad možemo dotaknuti ono najintimnije, najbitnije, ono temeljno, elementarno u sebi.

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.

U objavljenim memoarima „Konclogor na Savi“ Ilije Jakovljevića, advokata, pisca i člana Hrvatske seljačke stranke koji je robijao tokom 1941. i 1942. godine u zatvorima NDH, postoji svedočenje o tome da se u zatvoru upoznao sa jednim homoseksualcem. On navodi kako je upoznao “muškarca ljubitelja muškog tela” i da su se brzo sporazumeli o obostranom “paktu o nenapadanju”. Ovo pominjanje “muškarca ljubitelja muškog tela” ne implicira direktno na činjenicu da je čovek homoseksualnih sklonosti bio na robiji zbog svoje seksualne prirode, ali ostavlja tu mogućnost otvorenom.

Todor Vujasinović je umro u Beogradu 1988. godine i sahranjen u Aleji velikana. U Doboju je po dolasku nacionalista na vlast nekoliko godina bio zaboravljen; izbrisana je ulica sa njegovim imenom. Ipak, zalaganjem nekolicine učesnika NOR-a, Doboj sada čuva uspomenu na čovjeka koji je mnogo doprinio njegovom razvoju. U Parku narodnih heroja postavljena je bista Todora Vujasinovića

Unatoč tome što je početak razvoja potrošačkog društva i kulture još uvijek predmet rasprave, neosporno je kako su gospodarski planovi u državama poslijeratne Europe u kombinaciji s modernizacijskim procesima koji su uključivali fundamentalne društvene, tehnološke i emancipacijske transformacije 1950-ih i 1960-ih godina rezultirali stvaranjem masovnog potrošačkog društva i kulture. U takvim se okvirima zahvat temeljitog poboljšanja životnog standarda poklopio sa zadovoljavajućom proizvodnjom te ponudom proizvoda i usluga, ali i s omasovljenjem potrošačkih želja, kako na području kapitalističke Europe, tako i na socijalističkom dijelu kontinenta

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.