Tekstovi sa tagom: jura stublić

Kao inscenacija oproštaja ali i oprosta, kao tematizacija raspada jedne zajednice, pjesma E, moj druže beogradski je zadržala jugoslovensku formu i sadržaj: posljednje, nostalgično obraćanje jezikom koji bi trebali – bar još za kratko – svi da razumiju. Prvi put čuti  E, moj druže beogradski bilo je jednako kao pročitati dirljivu (o)poruku

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve. Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“

Od petnaeste godine, koliko sam imao kad je 1982. objavljena “Zona sumraka” Filma, nema što nas nije zakačilo. Krize u socijalizmu, raspad države, rat, pandemija koronavirusa, a u Zagrebu i najjači potres u proteklih 140 godina

Jura Stublić je zaista napisao brojne male himne u probuđenoj sredini koja se uglavnom intuitivno doživljavala kao posljednja mladost jedne umiruće zemlje. Himna je – njezini grčki korijeni (hymnos) kažu – hvalospjev, svečana ili vjerska pjesma: himan ili psalm. I treba reći, himne pišu pojedinci nadahnuti trenutkom zanosa, ne nužno eksperti nota i stihova. Mnoge su stare stoljećima, ne znamo im autore, a mnoge su napisali ljudi koji su samo po tomu i zapamćeni, a ako je riječ o glazbenim velikanima preuzeti su njihovi najjednostavniji, najpamtljiviji, danas bi rekli i najkomercijalniji motivi. A Jura zaista nije, akademski gledano, ni muzički, ni pjesnički ekspert. Ima dva razreda klavira, apsolvent filozofije i sociologije, ulični svirač s gitarom i usnjakom, nepopravljivi romantik. „Nisam muzičar, nisam pjevač, pjesnik, pišem svoje pjesme, pišem iz duše, ljudi mi vjeruju, znaju da iskreno mislim ono što pjevam... Virtuoz svira prstima, ja srcem, zato su moje melodije lijepe!“, reći će. To je to, idealan himnod!

Kopanje po foto-arhivama nije uvijek uzaludno; dragoceni čuvar Bolje prošlosti, naš vredni Goran Pavelić Pipo pronašao je nešto vlastitih, neobjavljenih fotografija s proleća 1982, nastalih u Radničkom i narodnom sveučilištu “Moša Pijade”. Čini se da se te večeri u RANS-u održavao nekakav koncert (možda Xenia?), pa su se na licu mjesta okupili Siniša Škarica iz “Jugotona”, Jura Stublić (grupa “Film”), Vesna Vrandečić (Xenia), rock kritičar iz Rijeke Koraljko Pasarić, Max Juričić (grupa Film), dizajnerica Matija Vuica, slikarica Nela Barišić, fotograf Danilo Dučak… Lijepe uspomene iz 1982!

Pre 28 godina, krajem 1990. koja je protekla u republičkim svađama, krizom na Kosovu i međusobnim optuživanjima za separatizam i hegemonizam, uz zastrašujuće rezultate tzv. demokratskih izbora na kojima su pobedili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman – bilo je očigledno da politička situacija izmiče kontroli. Objašnjavajući da je „politika sve više prisutna u jugoslovenskom rock'n'rollu“ beogradski magazin „Rock“, obratio se najpoznatijim jugoslovenskim rock-muzičarima da od njih čuju šta misle o odnosu muzike i politike, uoči nove 1991. godine? Šta su o budućnosti rekli Bruno Langer, Goran Bregović, Kiki Lesandrić, Jasenko Houra, Goran Stefanovski i Bora Đorđević?

Možda je najznačajniji utisak bio taj da smo deo sveta. Ne na onaj način na koji se to danas podrazumeva, jer je globalizacija izmenila značenje ovog pojma, već na sledeći: svet ima dobre filmove, imamo ih i mi. Svet ima dobru muziku, imamo je i mi. Nisu nas zanimale fudbalske lige u Engleskoj, nego naša (a kada je sve već otišlo dođavola - srce da ti se cepa, dobili smo i fudbalsku reprezentaciju). Cinik bi primetio da se od toga ne živi, no upravo se od toga jeste živelo. I pomalo od MMF-a

Vratimo se načas u mali park na Sigetu, u ljeto 1979. godine. Mi već opasno brijemo, slažemo novu scenu, pripremamo prevrat u okoštaloj strukturi tadašnje Zvečke, a Čupko sjedi na naslonu klupe s nogama na sjedištu, svira nove i nove pjesme i uporno ponavlja kako smo totalni idioti koji se bave krivim stvarima i ne shvaćaju njegovu genijalnost. On nam je, eto, tu pred nosom, svaki dan kada se vraćamo iz grada. Često je tijekom dana znao otići do moje bake u mojoj kući, koja je bila smještena odmah podno nebodera gdje je živio s roditeljima…

Za nas koji smo bili mladi u vreme carske vladavine Branimira Štulića Džonija jugoslovenskim rokenrolom, „budućnost je groblje“, kako u šali reče glumac Zijah Sokolović. Tih davnih osamdesetih oduševljavao nas je u predstavi „Nije čovjek ko ne umre“, o šećerašima u bolnici koji grabe od života i filozofiraju, promišljajući svoje poslednje dane. Mi, bivša omladina iz osamdesetih godina davno prošlog veka, upravo smo takvi bolesnici: naš zabranjeni šećer je sećanje na „zlatno doba“, a jugonostalgija je naš antidepresiv

Na kraju, Jura Stublić se nikada nije ostvario kao komercijalni pop autor, kojemu je bilo suđeno da zaradi milijune, makar i inflatorne, nego je napisao tih dvadesetak pjesama podignutog tonusa, himni u slavu svijeta, himni za oproštaj s njim… I vazda je u njima bilo one vedrine s kojom onih nekoliko istinskih kršćana, koliko ih je i bilo u protekle dvije tisuće godine, dočekuje i ispraća sve patnje života

Dražen Vrdoljak je preko posebnog kurira dobio nove ploče beogradskih rokera i prošlog je tjedna u radio-emisiju uvrstio dvije sasvim “neutralne” balade Bajage i Balaševića. Post festum, gotovo je optužen za diverziju i izdaju. Vrdoljak obećava da takvu glazbu na Hrvatskom radiju više nikad neće puštati. Jer ga tamo više neće biti. A u “Profilu” piše o rokerskim zvucima Istoka

Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom "novog vala" imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a "Azru" sam napravio po sebi. To je ulični bend, "Azra" je u stvari artistički ulični bend i to je - SVE

Pre ravno 39 godina, jednog lijepog majskog dana, društvo iz Zagreba odlučilo je čoporativno se uputiti u Ljubljanu na nekakav rock koncert na otvorenom - gdje je to točno bilo, tko je sve svirao, ne sjeća se ni autor galerije Goran Pavelić Pipo. No, da je bilo zabavno, uzbudljivo i veselo – govore ove fotografije na kojima su, između ostalih, Vlatko Fras, Jelena, Pajo, Jura Vitrosax, Gopa, Danica, Vorih, Šolc, Slamnig, Lučić, Črnigoj, Max Juričić ("Film"), Dubravka Ostojić, Nataša i – neizbježni Pero Lovšin, vođa Pankrta. What a wonderful time!

Budući junaci novog vala ovako spojeni sa svojim ranim uzorima lako nam otkrivaju tko je kasnije mogao napisati "Malenu", a tko "Igra rok 'en' rol cela Jugoslavija", tko je imao snažan poriv osnovati bend poput Discipline kičme, a tko voditi EKV. Na kraju, muzički toliko različiti, kao svjetonazorski istomišljenici bili su spremni mijenjati - da ne kažem smijeniti! - generaciju koja nam je do tada pokušavala predstaviti svoju inkarnaciju rocka. U tome je važnost "Paket aranžmana", ploče koja je okupila nekoliko grupa što su ispravile onu devizu "mi ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah". Šarlo, El. Org. i Idoli su zacjelo znali što hoće i, naravno, htjeli su to odmah!

Sve je počelo i završilo se na brdovitom Balkanu. Tačnije, Azra je u Beogradu održala trijumfalan koncert, doživela ovacije i negde posle ponoći skrasila se na trećem spratu hotela „Union“. Znoj je lio potocima i mada je već bilo vreme za spavanje, svi su bili u punoj oratorskoj formi. Dakle, u dresu „Džuboksa“ ovoga puta bili su Petar Luković i njegov omiljeni image-man, zadužen za fotografiju, Dragan Papić, dok je boje Azre branio Branimir Štulić Džoni. Razgovaralo se dugo i u pauzama se ispijala kisela voda. Noć je pala na krevete usnulog grada dok su se neki ljudi vraćali taksijem svojim kućama. Bio je već petak, septembar se spremao za rad...