Tekstovi sa tagom: jurica pavičić

Proteklih dana, nemali broj (pogotovo katoličkih) autora obrušio se na Mandurićev manifest muškosti i na implikacije njegovih spartanskih fantazija. Nije im bilo teško uočiti imanentnu homoerotsku crtu koju sadrži Mandurićev zagovor Leonide. Nije im bilo teško pokazati ni to da zagrebački isusovac ozbiljno falsificira Novi zavjet i priču o Svetoj obitelji. Također nije teško pokazati do koje su mjere Mandurićeve bergfilme - fantazije o konkvistadorima, alpinistima i kolonizatorima - imanentno fašističke

Film redateljice Dane Budisavljević (koja s junakinjom filma nije u srodstvu) temelji se na dnevničkim zapisima koje je Budisavljević vodila od 1941. do 1945, koji su pronađeni nakon njene smrti i objavljeni tek 2003. Zapisi iz dnevnika rekonstruirani su kroz crno-bijele igrane scene u kojima junakinju igra Alma Prica.

Posljednjih godina snimljen je cijeli niz muzičkih filmova koji eksploatiraju opuse pop-evergreena, od “Mamma Mie” do “Bohemian Rhapsody”. U tim je filmovima izlika za nizanje pjesama ili biografija muzičara, ili se, pak, naracija izvodi iz tekstova songova. Stari scenaristički lisac Curtis domislio se nečega nemjerljivo boljeg

Glavni junak filma “A Hidden Life” anonimni je austrijski seljak Franz Jägerstätter koji je odbio novačenje u Hitlerovu vojsku. U filmu strukturiranom poput tipične svetačke priče gledamo najpoznatije glumce njemačkoga govornog područja

Hotel Jadran u Tučepima sagrađen je netom poslije rata kao odmaralište za jugoslavensku tajnu policiju – UDBU. Prema usmenoj legendi, komisija tadašnje policije koju je imenovao ministar Aleksandar Ranković putovala je motornim brodom Jadranom od juga prema sjeveru, tražeći od Molunta do Kopra lokaciju za odmaralište na kojem će vrhuška represivnog sustava provoditi ferije. Proputovali su cijeli Jadran i na koncu za svoju „destinaciju“ odabrali nenaseljeno žalo bez cestovnog prilaza, smješteno između tada još majušnog sela Tučepi te obližnje Makarske ... Uzbudljivu priču o hotelu koji je svašta preživio, donosimo iz zbirke eseja „Knjiga o jugu“, u izdanju zagrebačkog Profila

Jurica Pavičić dobio je za roman “Crvena voda” prestižnu književnu nagradu “Fric”. Nagradu dodeljuje tjednik Express za najbolju neprevedenu knjigu fikcijske proze, a ime je dobila po nadimku Miroslava Krleže

Kad se prosječnom gledatelju kaže da HBO snima prvu seriju na našem jeziku, prirodno je da očekuje da će kao rezultat s neba pasti hrvatski “Mladi papa” ili “True Detective”. Treba odmah reći da su ta očekivanja pretjerana. Korisnici kabelskog servisa koji se odluče sami istraživati HBO-ovu produkciju iz manjih zemalja, lako će ustanoviti da kvaliteta tih serija jako varira, i da među njima znatan dio čine relativno stereotipni politički trileri o nepotkupljivim novinarima, zlim ministrima, naručenim ubojstvima ili serijskim psihopatima

Što se može zaključiti o sezoni kada je od filmova na domaćem kinorepertoaru, prema sudu kritičara Jutarnjeg lista, najbolji posljednji nastavak “Nemoguće misije”? Ove godine slaganje liste najboljih filmova nije bio nimalo jednostavan posao

Muenchenska priča iz 1989. o Jugoplastici priča je o pobjedi. A ona stvarna, istinska priča o Jugoplastici završila je porazom. I to ne samo sportskim porazom, premda je sportski poraz danas realitet onog što danas imamo kao KK Split. Poraz „žutih“ nije, i nije nikad bio samo poraz jednog kluba i jednog sporta. Poraz „žutih“ bio je i ostao poraz jedne firme, jedne generacije, ali i jednog grada

Premda je Grgić bio nesumnjivo nešto najbliže „autoru“ Profesora Baltazara, ispravnije bi bilo reći da je „Profesor Baltazar“ bio djelo onog što povjesničari Hollywooda zovu „genij sistema“- kolektivnog duha ustanove, produkcijske prakse i skupine ljudi koja ga je proizvela. Svi filmovi zagrebačke škole na neki su način nastajali kao proizvod brainstorminga, kolektivnog radioničkog principa u kojem je niz kreativaca sudjelovao u filmovima drugim kreativaca ugrađujući u njih svoj talent i doprinos

Novi kulturni nostalgičari nisu komunisti, nisu čak ni socijalisti, premda ih se prema našim političkim stereotipovima trpa u tor „lijevih“. Riječ je o urbanoj srednjoj klasi koja se natprosječno često dobro snašla u kapitalizmu, koja zna jezike, funkcionalno je integrirana u novu tržišnu ekonomiju i zarađuje više od nacionalnog prosjeka. Ta nova urbana srednja klasa je u suštini liberalna. Ona fantazira o inkluzivnom, sekularnom i otvorenom društvu. U memoriji SFRJ ona ne traži komunizam, nego „kapitalizam bolji od kapitalizma“, doba hedonističke ugode, dostupnih konzumnih dobara, omasovljene proizvodnje, socijalne sigurnosti i otvaranja prema Zapadu. U memoriji SFRJ ona traži neka ideološka uporišta koja su lijeva, ali jednako i liberalna - primjerice, antifašizam i sekularizam

Volio čovjek ili ne Mercuryja i Queen, jedno im mora priznati. Njihova muzika i njihov javni nastup imali su nešto ekscesno, opasno, namjerno kičasto, namjerno konfrontirano “dobrom ukusu” i konzervativnim vrijednostima. Ako postoje umjetnik i bend koji do srži zaslužuju etiketu queer, onda su to bili Mercury i Queen. Mercury je takvu umjetnost stvarao, tako je i živio, pa je tako i umro

Cary Grant je imao sve. Novac, slavu, utjecaj, popularnost. Do te mjere da se sam šalio s time, izgovarajući nerijetko dosjetku: “Svi žele biti Cary Grant. Čak i ja”. No, nije bio sretan. Osjećao je zametke depresije, gušio se u egzistencijalnim krizama, veze su mu propadale jer je bio sumnjičav i ljubomoran, gubio je interes za posao. Tada je otkrio rješenje za svoje probleme. Drogirao se metodički i osmišljeno

Kad su srpski tabloidi slavodobitno “otkrili” da je Danijel Subašić sin Jove, svi hrvatski kolumnisti, blogeri i komentatori prionuli su tome da kolege nauče kako aršin roda i krvi ne pripada suvremenom svijetu. Lijepo je to, ali tu postoji jedan problem. Problem je što te iste vrednote hrvatska javnost, politika i građani ne primjenjuju na sve sinove Jove. Te im vrednote najednom postanu mile tek onda kad Srbin zna braniti, kad dobije Nobela ili izmisli izmjeničnu struju Kad su 90-ih na prostoru Jugoslavije počeli bratoubilački ratovi, u javnoj se komunikaciji isprva stidljivo, a potom sve češće pojavljivala jedna općekorištena fraza. “Prije se”, kazivala je ta fraza, “nije znalo tko je tko”

Domovi kulture, dakako, i dalje postoje. Međutim, čitava ideološka baza na kojoj su počivali više ne postoji: ni ideja kulturne inkluzivnosti, ni spajanja amaterizma i profesionalizma, ni obrazovanja uz rad. Kad u njima postoje obrazovni programi, u pravilu su komercijalizirani, autsorsani i privatizirani. Kad se grade novi kvartovi i novi studentski domovi, u njima nema centara kulture - ali ima crkava i kapelica kao markera nove vladajuće ideologije