Tekstovi sa tagom: književnost

Cipel2

Kulturne politike u BiH

Pravo pjesnika da budu neustavni

Moglo bi se zamisliti koliko bi nam u tom haosu pomogli i antidepresivi jugoslovenstva ne samo zato što sva ta imena, i Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, i Radomira Konstantinovića, i Krleže i Crnjanskog, i Želimira Žilnika i Makavejeva, i Mirka Kovača, Kiša, Pekića ili Bore Ćosića, Marka Ristića i Koče Popovića, i Skendera i Rastka, još bolje svijetle kad se izvedu čak i iz jugoslovenskog okvira, što je svakako najmanji mogući okvir u kojem ih je moguće posmatrati, nego doći će uskoro barbari pa će parodirati ne samo predsjednike i najsvjetlije glave nego sve naše sentimente, i nacionalne i nadnacionalne, svaku privrženost, iskrivljujući naš jezik, raseljeni širom Evrope, kao što već jesu, i po Kanadi, Koloradu i Gvineji, Amazoniji, Kataru, Sibiru ili Patagoniji
Eva 02 S

'Oćeš da ti ispričam jedan vic?

Smijeh bez predumišljaja

Kad ja mrtva ozbiljna kažem da ne želim čuti vic, onaj koji mi je postavio to pitanje umre od smijeha smatrajući da se zezam. Jer valjda ne vjeruje da netko zaista ne želi čuti vic, ili da netko zaista ima obraza iskreno reći da ga ne želi čuti. Pa mi ipak ispriča vic. Ja, ne želeći povrijediti dotičnog veseljaka, smijem se. Pa ovaj pomisli kako je bio u pravu kad je pomislio da se ja šegačim kada sam izjavila da ne želim da mi ispriča vic.
Ljubov1

Dve pesme

Bura je prozore raskrila

Ljudi se prepiru, knjige pripovijedaju. A davnina/ je lijepa./ Tiha je poput onog prozirnog ozračja ispred/ muzeja.
Monkk 01 S

On će da me plaši svojim neljudskim izgledom

Pustolovine jednog majmuna

U jednome gradu na jugu bejaše zoološki vrt. Omanji zoološki vrt u kojem življahu – jedan tigar, dva krokodila, tri zmije, zebra, jedan paun i jedan majmun ili, prostije rečeno, majmunčić reponja. I, naravno, raznorazna sitnurija – ptičice, ribice, žabe i ostala beznačajna koještarija iz sveta životinja.
Junn 04 S

Tvoj osobni Isus ogroman je kao krivnja

Generacija pod južnim križem

Pivo siječemo aguardienteom od šećerne trske, iz kućne radinosti njegova oca. Promatranje ptica, jebiga, zna biti dosadno, pogotovo kad zanimljivih ptica nema; i strasti s vremenom kopne, posebno kada prerastu u posao. Otac mu je bio sandinistički guérillero. Razvio je, osobno, revolucionarnu zastavu na Narodnoj skupštini, priča, na dan kad je srušen Somoza. Danas ih, u kući s otvorenim vrtom kojim bazaju iguane, živi četrnaestero: četiri generacije.
Bba3

Giljotina je umetničko delo

Glava

Skulptura Arhipenka prvo je jaje jajasto / Održavano u ravnoteži žestokoj/ Kao neka čigra nepokretna/ Na svome vrhu oživljenom
Dkis 02 S

Žrtva jedino zna pravu istinu

Sećanje na Danila

Bila je to konačna spoznaja vlastite sudbine. Svest o presudi koja još nije izvršena. I o krvniku koji na vratima njegovog života s nožem čeka. S ironijom znalca istine nazivao je krvnika bolešću, ali je znao da to nije njegova bolest, da je ta bolest naša od koje samo on umire.
Munnas 06 S

Odlomak iz poeme Nemenikuće

Svake se noći grozno svale na moje grudi piskavi seksovi zore

To su glatke uzane desni i vesla u petrolskoj vodi/ To su crni paradni konji dužinom vatraljskih ruda/ To su laktovi i kolena pitka sredinom raščešljanog smeha/ To su tek zgnječeni snovi i providni leševi pčela
Aansta 01 S

Prvi put sam se ubio da bih iznervirao ljubavnicu

Biću ozbiljan kao zadovoljstvo

Biću ozbiljan kao zadovoljstvo. Ljudi nemaju predstavu šta govore. Nema se zbog čega živeti ali ni umreti.
Eggza 05 S

Propast cile bivše Jugoslavije

Žena zlatnih ruku

Ja san naime spora vrsta sisavaca, sve šta radin, radin polako jer volin puno razmišjat, a nemoš puno mislit i brzo radit istovrimeno. Tojest, znan da neki judi to mogu, ali poslin se žalu da su pod streson, a ja se ne sićan da san ikada u životu doživila taj stres. Ne samo dakle da je ta traka bila prebrza za mene, nego se meni činilo da je, kako radno vrime odmiče, sve brža i brža, ijako su me kolege uvjeravale da je to nemoguće.
Dossi 02 S

Vek prosvećenosti

Pismo Haralampiju

Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narav poboljšati. Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosvećenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti. Sve su vere osnovane na zakonu prirode; nijedna vera na svetu ne veli: čini zlo i budi nepravedan; no naprotiv, sve što ih je god od strane božije ne lažu i zapovedaju: nikom nikakva zla ne tvoriti, dobro tvoriti i ljubiti pravdu. Bog je sama večna dobrota i pravda; što god nije dobro i pravedno, nije od Boga. A zašto, dakle, u svakoj veri ima zlih i nepravednih ljudi? Nije tome vera uzrok, nego nerazumlje, slepoća uma, pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubav k samom sebi
Marijj 77 S

Na koncu ipak treba reći – nečešljani postoje

Juhu muči dosada

Počešljani čovjek pribojava se tajnog života kose, o kojemu malo zna iako se oko njega trudi. Boji se, tako, da vlasi s lijeve potajno noću ne prebjegnu na desnu stranu glave, i da se, kao neki politički diverzanti, na toj krivoj strani ne urote u stvaranju čuperka, velikog neprijatelja počešljanog čovjeka, kojega razdragana riječ „čuperak“ prikazuje krivo, umanjujući stvarnu prijetnju za poredak na glavi i u njoj.
Alkola 01 S

Dnevnik čitanja: Olga Tokarčuk, Dragoljub Stanković, Venedikt Jerofejev

U vinu je istina, u votki je zrno nasušne slobode

Pisac Bojan Babić na sajtu Goodreads redovno piše recenzije knjiga koje je pročitao. Prenosimo njegova zapažanja o tri knjige: “Begunima” Olge Tokarčuk, “Beogradskom Kiklopu” Dragoljuba Stankovića i “Moskva – Petuški” Venedikta Jerofejeva
Cortt 01 S

Sjećanje na Julija Cortazara

Najosobenije ljudsko biće koje sam imao sreću poznavati

Uzori vas ispunjavaju poštovanjem, divljenjem, privrženošću i, naravno, velikom zavišću. Cortazar je pobuđivao sve ove stvari kao malo koji pisac, ali je također pobuđivao jednu manje učestalu: posvećenost. On je bio, možda nenamjerno, Argentinac koji je omilio sebe svakome
Ducci 01 S

Stara škola književne kritike (1)

Jovan Dučić, sa antikvarnim cilindrom na palanačkoj glavi

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.