Snijeg pada, svijet propada
Ono nešto naše
U trenu kad pada prvi snijeg, vježbam nepomičnost. Stolica okrenuta ostakljenim balkonskim vratima, dekica preko nogu i mirno očima pratim kako kosa zavjesa od tila pada na susjedov vrt, čemprese, hrpe stajnjaka, preokrenut japaner, alate, voćke, gredice. Mogla bih satima tako. Ne djelovati, ne raditi, samo tonuti kroz prizore, tražeći neki smisao, ostavivši pri tom tekst bez poante, rečenicu bez točke i svoj život bez oslonca u fizičkom i metafizičkom