Tekstovi sa tagom: književnost

Pokri20

Ja sam te i rodila zato da te razmazim

Pismo sinu: Kućica u cvijeću

Dan prije nego što sam trebala s tobom napustiti rodilište, razgovarali smo preko prozora jer tatama nije bilo dopušteno posjećivati mame u bolnici. Bio je sav u panici, jer nije znao „kako se dočekuju mame i bebe“ kad izlaze iz rodilišta. Nisam ni ja bila baš sigurna, pa sam mu naložila da mi kupi veliki buket cvijeća, jer, kad smo mi žene u pitanju, sa cvijećem teško možeš pogriješiti
Done61

Na tvojim grudima

Htela bih da zaspim

Stihovi Marine Cvetajeve nisu bili poželjni u Sovjetskom Savezu (pored ostalog, smatralo se da se previše bavila temama ženske seksualnosti i emocija), sve do šezdesetih godina prošlog veka. A od tada su više puta izdavana njena izabrana dela (Marina se bavila i pisanjem proze). Smatra se da istraživači moderne ruske književnosti još nisu rekli pravu reč o njenoj poeziji (mada joj se ne osporava poetska genijalnost)
London 01 S

London ujutru 26. oktobra 1928.

Sopstvena soba

Zašto osećam da postoje odvajanja i otpori u umu, kao što u telu postoji napetost, koju izazivaju vidljivi uzroci? Šta se podrazumeva pod "jedinstvom uma", razmišljala sam, jer um očigledno ima tako veliku moć koncentracije u svakoj tački u svakom trenutku, da izgleda kao da ne postoji samo u jednom stanju
Vanessa Springora

Afera Matzneff: Pedofilija pod maskom književnosti

Allegra uzima riječ

Pivot & Beigbeder se, uz naknadnu akademsku pamet, očigledno solidarišu sa žrtvom samo iz straha od reakcija feminističkog kolektiva Tout Nous. Ali kada je «preuzimanje odgovornosti» iznuđeno, ono više nema smisla, jer je neiskreno. To znači da je drugačija situacija u javnosti, drugačije bi i reagirali – što neizravno priznaju u svojim riječima. Samo takva vrsta intelektualaca može kreirati alhemiju riječi u kojoj Handke i Matzneff, nakon svega, ispadaju žrtve, a Vanessa Springora ili preživjeli logoraši iz Bosne postaju oni koji šire kugu mržnje i stavljaju imena pisaca na listu za odstrel
Crrn 01 S

Na Rivi dei Skjavoni

Niko još, nikad, nije izbegao svoju sudbinu

Moje pesme odjeknule su, naročito, u ono vreme, na Univerzitetu i među omladinom. Kad bih prolazio ulicom, dešavalo mi se da mi nepoznati mladići i devojke, dovikuju, veselo: “Tužno je biti muško!” To je bio refren iz moje pesme “Gardista i tri pitanja”
Batt1

Dvije pjesme

Zdravo DRUŽE BETMEN!

Rakija, vino, pečenje, puding,/ muzika creva što peva,/ skrušena kičma jutro otvara,/ smrt pod krevet u pola devet!
Aasara 07 S

Rat i žurnalisti: Julian Borger “Krvnikov trag” i Ed Vulliamy “Rat je mrtav, živio rat”

Kratki uvod u dugi literarni košmar

Sve je to, ustvari, tek prolog za buđenje jedne literature koja će se samo, nakon godina svjedočenja, jedne noći trznuti i ispričati iznova taj rat, buncajući, kao da ga opet sanja, ispočetka
Aadone15

Disali bismo još izvesno vreme

Prihvatam život iz pristojnosti

Duboko u sebe pohranimo uverenje koje je iznad svih drugih uverenja: život nema smisla, on ga ne može imati. Ako bi nas kakvo neočekivano otkriće uverilo u suprotno, morali bismo se bez oklevanja poubijati. Kad bi nestalo vazduha, disali bismo još izvesno vreme; ali kad bi nam uskratili radovanje zbog uzaludnosti, mi bismo se istog časa ugušili…
Aakri 23 S

Sutra će mi neko reći: sine

Sutra

Sutra će mi neko reći: sine;/ sutra će mi neko reći: dragi;/ sutra će mi neko reći:... volim;/ sutra ću sve patnje u jedan grob sahraniti, u jedan grob
Done77

Dugo još treba čekati da se omrsimo

Zakuska

Prekrasnovkusov nam ispriča mastan vic, proždirući očima moje đakonije. Prođe četvrt sata i ja poslah svog Andrjušku napolje da vikne „upomoć”! Andrjuška je izašao napolje i vikao pet minuta, ali moji gosti ni abera… nisu ni obratili pažnju kao da ih se „upomoć” uopšte ne tiče …
Detj 01 S

Poremećaj može biti duševni ili socijalni

Roditeljstvo je čin društvenosti, a ne posljedica bioloških nagona

Prije nekoliko godina je, zaboravili ste to, jedan dječak iz doma u Nazorovoj zauvijek otišao u Italiju. Tamo je usvojen, ustvari tamo je postao nečije dijete, jer ga u Hrvatskoj nitko nije htio. A nisu ga htjeli jer je prebolio lakši oblik dječje paralize. Za ovdašnje, on je bio falično dijete. I to je do danas najstrašnija hrvatska priča o roditeljstvu za koju znam. Ali na kraju, dječja paraliza tom je dječaku bila blagoslov. Otišao je. Nevolja ono četvero djece s Paga je što ne boluju od dječje paralize. Pa da odu. I ne vrate se dok ne postanemo bolji. Ili se ne vrate nikad
Pokris 01 S

Kad mu dosadi čekanje

Vreme je stalo u januaru

Svi oko mene žure,/ gadljivo odbacuju tugu,/ bez osvrtanja/ nastavljaju dalje./ Gledaju me ispod oka,/ nervira ih moje zaostajanje
Marijpo 25 S

Nevreme je visilo u vazduhu

Koliko je samo suza iza tih maski!

Kada me je ugledala, majčine oči su se zamaglile i rekla mi je nešto o tome kako je život puki san. Ja sam je ćutke gledao. A i šta sam mogao da joj kažem što bi joj ublažilo bol pri pogledu na devedeset godina opsena koje su ostale iza nje
Brasteff 17 S

Na ruke se nezvano slaže snežno paperje

Mećava

Noć ko Vartolomejska, na vratima krstovi,/ Naređenja izdaje urotnica-mećava:/ Zašuškavaj prozore! Zalepljeni ramovi,/ Kao jelka božićna tu detinjstvo stasava.
Bba9

Svaka reč ima zatvorski dosije

Verbalni zatvor

Prvu knjigu poezije pod odličnim nazivom Betonska koma Siniša Tucić objavio je u 18. godini života, 1996. godine. Svako bi očekivao tipičan rani prvenac, pun dozvoljene patetike i prvih bolesti pisanja, grešaka koje će se kasnije prevazići, od eventualno dobrog očekivao bi jedino iskrenost, što je i dovoljno za prvu knjigu, pored mogućih nezgrapnosti i plaćanja danka lektiri. Međutim, ova knjiga u podnaslovu za sebe kaže i da je patetično — histerična filozofska poezija i zapanjuje svojom zrelošću, poetskom osvešćenošću (Dragoljub Stanković)