Tekstovi sa tagom: književnost

Ookri 03 S

Dragoljub Stanković, Beogradski kiklop (Partizanska knjiga, 2016)

Probiti opnu ravnodušnosti i besmisla

Uzimajući ispovjedni ton kao način izlaganja u ovoj knjizi, autor pripovijeda o mladalačkim danima u Beogradu devedesetih. Okvir je sam po sebi prilično groteskan, jer je to vrijeme divljeg nacionalizma, lažnih mesija i proroka, i sve nekako samo po sebi nalikuje na neki izmaštan i budalast svijet. Narator je preosjetljivi zaljubljenik u književnost koji, dok potmulo u pozadini huči apokalipsa rata, pokušava da uhvati kraj i početak sebe. Opsesivna traganja za smislom, za višim redom, rastrojstva, fatalizam, dok se jedan svijet nepovratno ruši, vode naratora u susrete sa neobičnim uličnim zgubidanima i misticima koji otkrivaju svu glib i krv jednog mračnog vremena
Gombrovič

Pisac i novac

Za pisanje su neophodni ličnost i viši stepen duha

Tekst koji je Gombrovič diktirao dva dana uoči smrti, 22. jula 1969. godine. Objavljen je najpre na engleskom u Times Literary Supplementu od 25. septembra 1969, a na poljskom u knjizi Kazimježa Glaza, Gombrovič u Vansu, Krakov 1989. godine
Apop 02 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (4)

Kad opscenist postane blag građanski pisac

Nikad se nije stoga naodmet podsjetiti starog Kovača, prelistati ranija izdanja njegovih knjiga, predstaviti sebi svu tu infernalnost, uzeti je jačom nego što ona možda i stvarno jeste, ne bismo li se sjetili destruktivnosti i pesimizma u to blago hedonističko doba potrošnje i razonode, bezazlenosti. Nije, dakle, neopravdano pozvati se na tu zaokruženu istoriju sveopšteg raspada iz koje nema izlaza, pa makar je morali i domišljati, u jednom konstruktivnom vremenu sveprisutne obazrivosti i sistemskog straha od nekorektnosti, kada je lijepo samo ono što poučava, a dobro ono što otvara srca
Manna 01 S

Skica prošlosti (13)

Živeti sa genijalnim muškarcima

Ovde, naravno, sa svoje vremenske distance, primećujem ono što se onda nije moglo videti — razliku u dobima. Dva različita doba suprotstavljena jedno drugome u salonu u Hajd Park Gejtu: viktorijansko doba; i edvardijansko doba. Mi nismo bile njegova deca, već njegove unuke. Kada smo obe osetile da on nije samo zastrašujući već i smešan, gledale smo na njega očima koje pred sobom vide nešto — nešto što sada tako lako vidi svaki momčić ili devojka od šesnaest ili osamnaest godina, pošto je scena savršeno poznata. Okrutno je bilo to što, iako smo mogle da vidimo budućnost, bile smo potpuno u vlasti prošlosti. To je razvilo žestoku borbu. Po prirodi i Vanesa i ja smo bile istraživačice, revolucionarke, reformatorke. Ali je naše okruženje bilo barem pedeset godina iza tog vremena.
Done63

Zlatni Bookser

Najbolje knjige 2017.

Kraj je kalendarske godine, stižu praznici, što znači da nam u Booksin ured hrpimice dolaze razno-razni ljudi i traže odgovore: što kupiti bližnjima u zadnji čas prije Božića, što čitati dok nam je kuća okovana snijegom i ledom (dobro, ovo je promašeno pitanje), s kakvim štivom ući u neizvjesnu 2018. godinu itd. itsl. 
Private 01 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (3)

Duh krvave epohe

Kovač se, međutim, više oslanja na literaturu, na udio čuda i domišljanja, više drži distancu, i sve ono što ne proživi, on će izimaginirati. U toj zavjetrini od tuđih knjiga, koristeći se sličnim podacima duhovne psihopatologije, načitaniji i vještiji kao zanatlija, prije svega obazriviji i posvećeniji, on će napraviti bolje i jače konstrukcije i ljepše romane od slabokrvnijeg materijala u odnosu na ono s čime je raspolagao Bulatović. Kovač je napisao u memoarima da je Bulatović umro predoziran nacionalizmom. Bulatović se, međutim, predozirao i životom, a Kovač se tu oslonio više na literaturu
Dvojnik

Moj brat blizanac i ja

Siromah i bogataš

Zašto je Ivan mislio da je bogat, a zašto sam ja mislio da sam siromašan? Da li je moglo biti obratno? Teško je na to odgovoriti. A možda i ne treba. Dvoje ljudi koji žive zajedno, a da im to nikada ne dođe do svijesti, ne prestaju muzicirati, točnije rečeno igra s njima muzicira. Jedan čini nešto na jednom mjestu, drugi dolazi na mjesto koje je slobodno, govori riječi koje ovaj nije rekao i koje su mu jedine preostale
Hrist i đavo

Knjiga proroka Jeremije Krstića (3)

Rvanje s demonom

Nedavno je izašla pesnička knjiga "Napred u zlo" Tomislava Markovića u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Knjiga se može kupiti u beogradskom Domu omladine, u knjižari Beopolis. Iz zbirke prenosimo poemu "Knjiga proroka Jeremije Krstića" u pet nastavaka
Make 01 S

Skica prošlosti (12)

To čoveka kida na komade

Uzgred, ove scene nisu sasvim literarno oruđe — sredstva sažimanja i očitavanja bezbrojnih detalja u jednoj konkretnoj slici. Detalji su postojali; još uvek, ako zastanem da razmislim, mogu da sakupim izvestan broj. Ali, ma šta da je razlog, nalazim da je to zamišljanje scena moj prirodan način da zamislim prošlost. Uvek se scena sama aranžira: reprezentativna; trajna. To me učvršćuje u instiktivnom shvatanju: (ono neće podneti raspravu; iracionalno je) u osećanju da smo mi zapečaćeni čamci koji plutamo po onome što se konvencionalno naziva realnošću; i u nekim trenucima, pečat pukne; unutra naplavljuje realnost; to jest, ove scene — jer zašto one godinu za godinom preživljavaju neoštećene osim ako nisu napravljene od nečeg relativno trajnog? Je li ta sklonost ka scenama izvor mog spisateljskog impulsa. Da li su i drugi ljudi graditelji scena? To su pitanja na koja nemam odgovor.
isus Hrist

Književnost i angažman

Veronikin rubac

Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno? Tko je autor tog portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ, pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku. To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati
Maje

Izgubljeni gradovi plemena Maja

Nikad nisu ratovali, za točak nisu znali

Nikad nisu ratovali, za točak nisu znali, ali izračunali su sinodičnu putanju Venere iznad horizonta, na jednoj debeloj seibi, kad su parovi ptica leteli u svoja gnezda. Nisu imali metalurgiju. Alat im je bio od kamena, i tehnološki su ostali u kamenom dobu. Ali tačno su proračunavali datume od pre 400 miliona godina. Nisu imali primenjene nauke. Nisu bili praktični. Napredak su ostvarivali u veri, umetnosti, matematici, astronomiji
Nade 01 S

Nekrolog: Nadežda Mandeljštam (1899-1980)

Ostatak velikog ognja, žiška koja tinja

Ima nečeg potresnog u tome da je obe svoje knjige napisala u šezdeset petoj godini života. U porodici Mandeljštam pisac je bio Osip, a ne ona. Ako je išta napisala pre toga, bila su to pisma prijateljima i molbe Vrhovnom sudu. Njoj nije svojstven lik memoariste koji u miru rekapitulira dugi život krcat događajima. Jer, njenih šezdeset pet godina nisu sasvim obične. Ima razloga što u sovjetskom krivičnom zakonu postoji paragraf koji predviđa da se u logorima pod određenim režimom jedna godina računa kao tri. Po tom računu mnogo je Rusa u ovom veku čiji život dostiže dužinu biblijskih praotaca, sa kojima je Nadežda Mandeljštam imala još nešto zajedničko: žudnju za pravdom
Zemljotres

Knjiga proroka Jeremije Krstića (2)

Tresla se Ravna Gora, rodila se noćna mora

Nedavno je izašla pesnička knjiga "Napred u zlo" Tomislava Markovića u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Knjiga se može kupiti u beogradskom Domu omladine, u knjižari Beopolis. Iz zbirke prenosimo poemu "Knjiga proroka Jeremije Krstića" u nekoliko nastavaka
Aasmr 01 S

Preobraženja

Čovjek u zemlju legne i sav se raspe

Nebo je već dugo praznina/ bez boga i serafina,/ beskrajna pustinja siva/ kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.
Kolim 04 S

Priče sa Kolime: Slobodan dan

Pasje meso je bilo ukusno

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.