Tekstovi sa tagom: književnost

Svaka kultura jeste pokušaj da se savlada ono životinjsko u ljudskom biću. Otuda je – kako primećuje Jung – razmimoilaženje sa samim sobom svojstvo čoveka kulture. Predanje nam predstavlja Grke kao olimpijski uravnotežen narod, ali dovoljno je pročitati Bahantkinje pa uvideti kako je ta čuvena ravnoteža lažna i površna

Leonard Cohen je čovek koji je, uz dosta muke, savladao neke najvažnije životne lekcije. Uspeo je u onome što je verovatno najteže - da ne govori ništa u momentima kada za tim nema potrebe

Sve ono što jesmo, a tako će biti i za one koji za nama slijede u različitim vremenima, sve će biti onako kako ćemo mi to duboko zamisliti, odnosno, onako kako ćemo mi s maštom u našim tijelima to proživjeti. Ne vjerujem da je povijest, u svojoj golemoj izblijedjeloj lepezi, išta više od niza tumačenja, zbrkanog podudaranja rastresenih svjedoka (Pesoa)

Svet uopšte nije rđav, može se čak reći da je dobar. A istina je da su ga iskvarili njegovi stanovnici. I ako nešto treba menjati, nisu to detalji pejzaža, treba menjati same sebe (Josif Brodski)

Većina dnevničkih zapisa Ahmatove poslednjih godina posvećeni su „početku srebrnog veka”, tadašnjim odnosima, akmeizmu. Objašnjavala je razloge, razobličavala klevete i laži, ispravljala greške i netačnosti i meni se uopšte čini pomalo je ispravljala čas ovu, čas onu crticu nestale stvarnosti – ne zato da bi ulepšala, ne radi koristi u budućnosti, već najpre mutatis mutandis, u skladu sa prilikama koje se menjaju

Jer mi izgleda zgodno da i s te strane podražavam našim govornicima koji smatraju da su ravni bogovima ako se mogu pojaviti kao pijavice s dva jezika, i misle da su učinili nešto veliko ako latinsko štivo prošaraju ovdeonde nekim grčkim rečima kao ukrasom, pa čak ako im tu i nije mesto

Zlovolja zloća zlooo njihovo sve uništava/ ništa ne rješava nikog ne oslobađa/ a opet u njima ne popušta/ Teško će ikada iz sljepila svoga progledati/ radije će vazda u ono što mrze udarati

Kada bi naša Književna zadruga, sabrala spise ovoga značajnoga pesnika, razbacane po časopisima i novinama, dobile bi se tri opširne knjige uzbudljivih lirizama, kristalne proze i majstorskih fraza – a to je mnogo više no što je dao Bodler ili Kits, kojima se gordi Francuska ili Engleska. U stvari, Tin ima mnogo dela sa kojima ide u istoriju naše književnosti i na ime književnika ima pravo kao jedan od prvih u našoj zemlji. Policija proteruje Tina kao besposličara, smatrajući da tri izvanredne zbirke pesama i sve udesne proze njegove ne mogu da se nazovu radom ni poslom. (...) Tragedija Tina Ujevića, u stvari, je tragedija pesnika u našoj sredini... I neka ga svi osude za nerad, ipak će, u svoje vreme, deca učiti u čitankama pesme Tina Ujevića i detalje njegove kukavne biografije (Stanislav Vinaver)

...samo da se otalja sledećih pola sata, pa još toliko, da se kako tako dočeka večernji smiraj dana, pa da osvane sledeće jutro...

Kavafi za života nije objavio nijednu knjigu pesama; pojedinačne pesme je štampao na odvojenim listovima u malom broju primeraka, koje je zatim spajao u cikluse i delio prijateljima ili svakom onom ko bi mu pisao i tražio ih. Izvestan broj ih je rasut po časopisima onog vremena. Nekih pesama se javno odrekao, dok druge nije stigao da objavi (Angra Maina)

O tome je promišljao. Zureći u zalazak, on razmišlja: – Kakva je svrha življenja, ako nemam s kim da popričam?

Bukowski staje na stranu običnog, malog čoveka prikazujući ga na „ulicama strave i agonije“ kao simpatičnog gubitnika, nekoga siromašnog u materijalnom, ali izuzetno bogatog u duhovnom smislu... na margini ostavljenoj za sve one misleće i neprilagođene pojedince koji su na vreme shvatili čudesna pravila igre gde se svaki rad isplati – ali samo za privilegovane pojedince u čije se džepove i bankovne račune preliva sva zarada i profit, dok svima ostalima preostaje uglavnom ništa... (Tanja i Dragan Uzelac )

Rodio se u petak, 13. lipnja 1873. godine. Antun Gustav Matoš zvan Gustl, bješe pjesnik i vjesnik nove riječi, esejist i novelist, pisac i putopisac, stari novinarski lisac, zatim boem, patnik i ratnik. Ratovao je riječima protiv beskrajne ljudske gluposti. U Antologiji humora Joe Matošić nazvao je Matoša najduhovitijim našim polemičarom. Marijan Matković nazvao ga je najduhovitijim našim piscem (Vlado Burić)

Pravo da vam kažem, ja prezirem mudrace koji proglašuju najvećom budalom i bestidnikom onoga koji se sam hvali. Neka takva čoveka smatraju koliko hoće ludim, moraju priznati da je pristojan. Jer šta je pristojnije nego da Ludost trubi sama o svojim zaslugama i da sama sebi peva slavopojke?

U kafkijanskome svijetu dosje nalikuje Platonovoj ideji. On predstavlja pravu stvarnost, dok je čovjekovo tjelesno postojanje tek sjena projicirana na zaslonu iluzija. Doista, i zemljomjer K. i praški inženjer samo su sjene vlastitih dosjea, a zapravo su i mnogo manje od toga: oni su greške u dosjeu, odnosno sjene koje čak nemaju ni pravo na postojanje kao sjene