Tekstovi sa tagom: književnost

Hotel Moskva

Sedmica sa sedam nedelјa: „Moskva“, 1922—1924.

Ujević, vrhovni sveštenik moje bezimene religije

„Moskva“ je postala moja škola, moj univerzitet, moja akademija, moj duhovni i duševni hram. Ako smem tako konvencionalno da se izrazim, vrhovni sveštenik te moje bezimene religije bio je Ujević. Kao grom iz vedrog neba pogađale su njegove metalne rečenice, često zajedlјive, uvek bremenite neizmernim znanjem. To je za našu sredinu bilo nešto nečuveno, u neku ruku monstruozno. Neiscrpne diskusije o mnogim tada gorućim temama, odvijale su se u znaku „za“ i „protiv“. Ujevićeva klošarska zapuštenost bila je legendarna. Stalno se češao i grebao i masnim prstima vrteo dlake svoje brade. Ali sve to nije bilo važno za mene. Nјegovo živo munjevito sveznanje, njegova retorika i dijalektika, njegova perverzna dosetlјivost, sve me je to toliko očaralo i zadivilo, s Lelekom sebra pred očima, da brilјantnijeg retoričara, bogatije lјudsko pamćenje u službi invencije, paradoksa, borbenosti i duhovitosti nikad u svom životu nisam sreo. Sumnjam čak da naš Tin ikad može biti prevaziđen. Za mene, gimazijalca, Ujević je bio otkrovenje, nedostižni ideal. Ta spektakularna dronjavost i prlјavština bile su za mene simbol samostalnosti i svemoći duha. Telo i sve na telu ništavno je. Jedino vredi misao negovati u sebi, i to misao izrečenu izvorno, stvaralački, u suptilnim improvizacijama, u svoj raskoši i neiscrpnoj riznici tajne našeg jezika
Selii2

Sećanja: Književno stvaranje

Literatura vrijedi samo ako teži nemogućem

Ta obeshrabrenost, klonulost, nevjerovanje u sebe, ostavili su traga na meni sve do danas. Zato sam počeo kasno da pišem, zato sam nesiguran u sebe, zato svakom poslu prilazim kao početnik, strahujući od negativnog suda. Zanimljivo je kako sam 1959. sklopio ugovor s izdavačkim preduzećem »Svjetlost« o štampanju prvog romana »Tišine«. Insistirao sam na tome da se u ugovor unese klauzula koja me obavezuje da roman predam do određenog datuma, inače sam obavezan da plaćam kaznu od 5000 dinara za svaki dan poslije ugovorenog roka
Done92

Poezija bunta i otpora

Senadin Musabegović: Rastanak

U uvodnom delu svoje knjige „Rajska lopata” Senadin Musabegović eksplicitno objašnjava njenu nameru. On kaže: Tek u miru rat počinje da kreira našu unutrašnjost, da nam iznutra kožu steže i da nas kroz tišinu pritišće i u sebe umotava. Rječju: tek u miru počinjemo odista biti svjesni koliko je rat u nama ucrtan, iako mi više nismo neposredno u njemu. Odakle, međutim, vreba smrt u miru, pita se Musabegović i odgovara: Smrt sada dolazi iz nas samih, iz naših nevezanih misli, preplašenih pokreta. Kako onda uopšte da u miru, u kakvom sada živimo, artikulišemo i izrazimo sva unutrašnja rasula kroz koja smo prošli i koja su u nama? Jer: ako ih ne artikulišemo, onda će ona nastaviti da nas, kao potisnuti krik, iznutra razjedaju i rastaču. (...) Ova je poezija samo jedan napor da se ispusti krik koji će probiti opnu tišine što nas pritišće i steže (Dragoljub Stanković)
Ringga2

On ljubi hladni kam

Tibulo

A kvirit stoji mlad,/ I s čudne statue te, sanjive ne svodi oči,/ I gleda bajni rad…/ I zora sinu već, a on je stajao budan
Lenkasam7

Razgovor kao (ne)razumijevanje

Zaboravljeno umijeće dijaloga

U doba Zooma i društvenih mreža, sve što govorimo se svodi na slogane i nadvikivanje. Vrijeme je da naučimo ponešto od majstora dijaloga
Famil 02 S

Mogla bih se ograditi od porodice

Moja loza ima dar da vam skrati liniju života

mogla bih se ograditi/ mada sam svesna/ da postoji crta/ koju bi neko mogao da pređe/ i moja ruka postala bi stričeva,/ noge bi uzele tatin korak,/ a usne proklele dedinim rečima
Meša Selimović

Sećanja: Zatvor

Smrt kao crna ptica kruži iznad nas

U samom početku, kad sam zatvoren, ostao sam u ćeliji sam, bez vode i hrane dva ili tri dana. Treće noći sjedio sam na palači, drvenom uzvišenju, ošamućen, u omaglici, nekako ugodno odsutan, jedva osjećajući tijelo, blaženo mirno (valjda tako nastupa smrt; to iskustvo mi je diktiralo ono raspoloženje glavnog junaka u zatvoru, u romanu »Derviš i smrt«; »Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.«) Osjećajući kako se gubim, ne žaleći, »gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna«
Kolim 04 S

Priče sa Kolime: Crveni krst

Civilizacija i kultura napuštaju čoveka za nekoliko nedelja

Logor je u potpunosti negativna škola života. Ništa korisno ni potrebno niko odatle nije izneo: ni sam zatvorenik, ni njegov upravnik, ni njegovo obezbeđenje, ni nevoljni svedoci − inženjeri, geolozi, lekari − ni pretpostavljeni, ni potčinjeni. Svaki trenutak logorskog života je otrovan. Tamo ima mnogo stvari koje čovek ne bi trebalo da zna, ne bi trebalo da vidi, a ako ih je i video − bolje da umre
Zukko 01 S

Moramo ponovo učiti hodati

Da li je prošlo vrijeme Zuke Džumhura?

Prije 100 godina rođen je Zuko Džumhur. Na granicama koje je pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice. Stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke “čije oči osvjetljavaju noći”, danas su migranti
Lekar bolnica

Prekinuta istorija kancera (3)

Dopingovanje riječima

Feljton je ostao na kraju nezavršen, nisam uspio razraditi tu istoriju kancera, previše me ponijelai čudna analogija, potpuno sam proklizao u fikciju; poželio sam ispričati priču, prijetila mi je dijagnoza sa šifrom F. Možda je bilo došlo vrijeme da se javim svom doktoru. Bio je upravu, shvatio sam, da se ne može držati sve pod kontrolom, ja se nisam mirio riječima, a on je preporučivao medikamente; ne zna se ustvari ko se više dopingovao. Pokušao sam objasniti, da to što se jedan unikatni rat pripiše bilo kojem čovjeku, svakom, koji stoji bilo gdje na zemaljskoj kugli, čak i onome koji nema ništa s njim, za kojeg svi znamo da još uvijek ovdje prisustvuje, sigurno ostavlja više mogućnosti, što je i namjera dobre terapije, da taj čovjek možebitno preživi; Lurija se nije slagao
Fernando Pesoa

Knjiga nemira

Kretati se znači živjeti, izražavati se znači preživjeti

Sve ono što jesmo, a tako će biti i za one koji za nama slijede u različitim vremenima, sve će biti onako kako ćemo mi to duboko zamisliti, odnosno, onako kako ćemo mi s maštom u našim tijelima to proživjeti. Ne vjerujem da je povijest, u svojoj golemoj izblijedjeloj lepezi, išta više od niza tumačenja, zbrkanog podudaranja rastresenih svjedoka
Rich 01 S

Početak pisanja o lezbijskoj seksualnosti i želji

Adrienne Rich – Borbena snaga poezije

Za američku pjesnikinju i esejisticu Adrienne Cecile Rich sredstvo te neprekidne borbe bila je poezija, koju je opisala kao tekući glas što može proći kroz kamen, ali i prodrijeti u neizgovorivo, direktno izreći sve ono za što smo mislili da ne možemo iskazati
Nebes1

Ja ne vidim više

Pesma i smrt

Ova pesma možda liči na dolinu/ U kojoj se bolno skamenio vuk./ Ova pesma sporo ulazi u tminu:/ Ja ne vidim više od nje pomrčinu
Aafan1

Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne

Erotikon

Izgubio sam pojam vremena na plavom krugu neba,/ na dlanu bore ocrtavaju pređene puteve./ na ogledalu spazih jesen i lišće u jezeru očiju./ Ne plačem
Marijj 17 S

Poezija bunta i otpora

Poljubac na šamiji moje majke

U uvodnom delu svoje knjige „Rajska lopata” Senadin Musabegović eksplicitno objašnjava njenu nameru. On kaže: Tek u miru rat počinje da kreira našu unutrašnjost, da nam iznutra kožu steže i da nas kroz tišinu pritišće i u sebe umotava. Rječju: tek u miru počinjemo odista biti svjesni koliko je rat u nama ucrtan, iako mi više nismo neposredno u njemu. Odakle, međutim, vreba smrt u miru, pita se Musabegović i odgovara: Smrt sada dolazi iz nas samih, iz naših nevezanih misli, preplašenih pokreta. Kako onda uopšte da u miru, u kakvom sada živimo, artikulišemo i izrazimo sva unutrašnja rasula kroz koja smo prošli i koja su u nama? Jer: ako ih ne artikulišemo, onda će ona nastaviti da nas, kao potisnuti krik, iznutra razjedaju i rastaču. (...) Ova je poezija samo jedan napor da se ispusti krik koji će probiti opnu tišine što nas pritišće i steže (Dragoljub Stanković)