Tekstovi sa tagom: književnost

Aksolo 04 S

Tuđ ljudskom životu

Aksolotl

Nemoguće je da tako jeziv izraz, koji uspeva da savlada neumitnu bezizražajnost njihovih kamenih lica, ne donosi neku žalosnu poruku, dokaz te večne presude, tog tečnog pakla u kojem su patili. Uzalud sam želeo sebi da dokažem da moja sopstvena osetljivost projektuje na aksolotle nepostojeću svest. Oni i ja znali smo istinu. Zato nije bilo ničeg neobičnog u onome što se desilo. Moje lice je bilo priljubljeno uz staklo akvarijuma, moje oči su još jednom pokušavale da prodru u zagonetku tih očiju bez zenica i bez kapaka
Naučna fantastika

Oduvijek sam želio pisati sranja, samo malo bolja

Ne pitaj me zašto volim naučnu fantastiku

Sve što sam oduvijek želio pisati bila su sranja, samo malo bolja. Pod sranjima podrazumijevam, dakako, šund-literaturu, žanrovsku, štivo s kioska, ali može i u tvrdim koricama, ako je serijsko. Nobelova nagrada za literaturu dojmila me se (iako ne više nego bilo koja druga; u životu mi se nije dogodilo da sam čuo za nagradu za koju ne bih istog trenutka držao kako je trebam dobiti), no manje od činjenice da je Agatha Christie napisala osamdeset romana. Nobelovu nagradu, uostalom, daju ti više od jednom samo ako se nasmrt ozračiš, dok je osamdeset romana ipak osamdeset romana. Možda nije svaki od njih "Na Drini ćuprija", ali ih barem ima dovoljno za omanju ćupriju
Venedikt Jerofejev

Pustolovine čuvenih djela

"Moskva-Petuški" Venedikta Jerofejeva

Počela su se tiskati djela disidenata i nepoćudnih autora. Tako se i „poema“ Moskva-Petuški probila na svjetlo dana: najprije u skraćenoj verziji u časopisu „Trezvost i kul'tura“, potom u književnom almanahu „Vest'“ a 1989. godine i kao „prava“ knjiga u izdavačkoj kući Prometej. Jerofejev je, dakako, bio presretan i sugerirao je da se knjiga prodaje po 3 rublja i 62 kopjejke, koliko je koštala boca votke. Uslijedila su brojna izdanja u zemlji i inozemstvu. Iz precizne bibliografije, koju je izradio piščev prijatelj Igor Avdijev, dade se razabrati da je Moskva-Petuški prevedena na sve važnije jezike u svijetu. Kad je Venedikt Jerofejev umro 1990. godine, svi smo u nekrolozima pisali da je umro klasik, iako sovjetski tisak Venjičku gotovo da i nije spomenuo
Boris Pasternak

Pustolovine čuvenih djela

"Doktor Živago" Borisa Pasternaka

Koliko god bile strašne reakcije na Doktora Živaga, Boris Pasternak nikad nije bio izbrisan iz službene sovjetske memorije. Njegovo ime nalazilo se u enciklopedijama i priručnicima, o njegovoj su se poeziji pisali kritički prikazi, jedino se roman nije spominjao. Poznato je da je u Sovjetskom Savezu stotine i stotine pisaca glavom platilo neprihvaćanje revolucije i njenih „tekovina“. Stradala su, sjetimo se, velika imena poput Osipa Mandeljštama, Isaka Babelja, Nikolaja Gumiljova, Borisa Piljnjaka i Daniila Harmsa. Za Pasternaka se može reći da je doista imao puno sreće jer ne samo da je ostao u književnom životu Sovjetskog Saveza, nego je i cijelo vrijeme primao honorare za svoja djela
Senik1

Dnevnik o Čarnojeviću

Ko si ti, divna, lepa, strasna, među ogledalima?

Crnjanski piše izgubljeno, kao smetenjak, on je tu prvo došao da izuči slikarstvo i pozorište. On zatim kaže da treba pisati satiru. On nije ništa samosvjesniji od onoga žutokljunca koji je putovao tako prije mira i prije rata, prije Prvog svjetskog rata. Nemilosrdni svud, kaže, izazivaju sad moj zadivljeni osmijeh, i oni u Rusiji, i oni u Irskoj. Sve to nije važno. Važno je da ovdje umiru djeca kao što su i u Srbiji umirala. Zbogom, kaže, želim vam veselosti! On kao da piše iz dosade. U Parizu je osjetio ljubav i bezbrižnost, lak i prozračan i miran, kao nikad u životu. Vjerujte mu na riječ! Šest dana je zatim šutio i živio u mraku. Pognute glave išao bretonskom obalom od kamena do kamena i milovao rukom svoju obalu kad bi se uspeo na vrhove staza. Nema ničeg što mu je drago, što ostaje, sve se gubi. Pruža ruke u vazduh i miluje nebesa. Bio je na kraju svijeta, i umjesto života vidio samo jednu blagu, beskrajnu, zelenu svjetlost. Gdje je život, pita se on već u Dnevniku o Čarnojeviču. Možda će postići da nekog mladića ogorči, neku lijepu ženu izmijeni, ismije neku popovsku pridiku, kaže, i biće zadovoljan. Vaistinu, kaže, mi smo anarhiste! U tome vaistinu, i u tome: mi smo anarhiste, vidi se Crnjanskijev stav (Varalica Crnjanski)
Faffa 05 S

Svi su se preda mnom klanjali

Uspomene jednog mudrog starca

U to vreme, bio sam zaista veoma mudar i sve sam shvatao. Nije bilo takve stvari, pred kojim bih bio zbunjen. Jedan tren naprezanja mog čudovišnog uma, i najsloženije pitanje rešavao sam na najprostiji način. Mene su, štaviše, vodili u Institut Mozga i pokazivali profesorima. Oni su elektricitetom merili moj um i prosto su otupeli. “Mi nikada ništa sličnog nismo videli” – rekoše.
Faffa 10 S

Zlo je uvek s onu stranu brda

Ideal organske kulture

Strah od dodira sa tuđom kulturom je neizbežan za ovaj duh plemena u agoniji: sve tuđe (ovde "evropsko"), jeste iskušenje samosvojnosti ovoga plemenskog duha, iskušenje odrođavanja ovoga duha koji pokušava da ostane rodovski duh (duh roda); ali u osnovi ovoga straha jeste strah od vremena, koje ne dozvoljava amalgamisanje u tipsko, koje na taj način ne dozvoljava zajednici da bukvalno "svari", odnosno da uravnoteži sa svojim iskustvom nova iskustva.
Gramop 01 S

Bio je, prosto, za propast predodređen ceo niz umetnosti

Misli jednog sopstvenika gramofona

A doista je čudno - i mudriji su se čudili tome -/ Šta sve život donosi sobom iz nepovrata./ S tehnikom smo daleko doterali, dabome,/ Te iz tog drveta još odzvanja njena Travijata
Aabra 22 S

Jezička razmatranja: Za i protiv Vuka

Primitivno narodnjaštvo i okamenjena dogma

Ni Jakšić, ni Laza Kostić, ni Vojislav Ilić, ni ostali, docnije, nisu napuštali "Vukov pravac", "Vukovu školu" (kako tvrde istoričari književnosti), već su razvijali i stvaralački bogatili suštinu Vukove misli. Napuštali su Vuka i iskrivljavali njegov pravi smisao upravo "vukovci", fanatični sledbenici (nazivali su ga čak "svetim" Vukom), koji su jednu živu i životnu ideju pretvorili u dogmu. Umesto da bude plodonosna duhovna orijentacija, pretvorila se u mrtvi kanon, u smetnju životu, kao što je bilo i sve ono protiv čega se Vuk borio. Vukovci poštuju Vukovo slovo a ne duh (kako kaže Belić), i to ono slovo koje je najstrože, najisključivije, iz prve, rušilačke faze. Za njih je jedini uzor u književnosti narodna poezija; prostota jezika i prostota pisanja je vrhovni ideal; Vukov rečnik je ne samo udžbenik jezika već i udžbenik života; jezik se nemilice "čisti", saseca, osiromašuje; revni učenici ispravljaju čak i učitelja, odbacujući sve stare reči koje je Vuk oživeo u prevodu Novog zaveta, čime su naneli grdnu štetu našem jeziku i njegovom razvitku. Stvorivši uski, puritanski štur, folklorni akademizam, oni su jezik konzervisali, odvojili ga od života, silom ga održavali u seljačko-patrijarhalnom stanju i nerazvijenosti, boreći se protiv svih težnji da se jezik prilagodi savremenom životu i mišljenju. Filološkom kritikom, koja je književna dela sudila samo po jeziku, zapostavljajući estetsku stranu, bacanjem anateme na svaku knjigu koja nije pisana čistim narodnim jezikom, isključivošću svoga primitivnog narodnjaštva, oni su obnovili antivukovski kaluđerski način mišljenja, koje stvaralačkom razvijanju uvek pretpostavlja doslovnost i tvrdo pravilo.
Faffa 12 S

Recituje Sergej Bezrukov

Crni čovjek

Crni čovječe!/ Ti goste prokleti./ Taj glas se odavno/ o tebi rodi. / Ja sam lud i bijesan/ i palica moja leti/ ravno u njušku/ i nos da ga zgodi.
Aabra 32 S

Sličica iz srpskog života

Srbima je bolje da su Buri, nego Englezi

Rekosmo da je gazda Radisav imao poviše dece, devetoro na broju. Ako se igde, to se, vala, ovde može kazati da brojevi najrečitije govore. Dakle, nije nužno ni da kažem da je kraj mnogo dece i mnogo brige imao. Ali ovde je bilo još nešto što moram naročito da kažem i da istaknem. Kad tu gomilu dece podelimo na dve nejednake gomile, pa u jednu gomilu metnemo svih osam, a u drugu samo jedno dete — Marjana, ili »majkinog princa«, kako bi ga gazda Radisav obično zvao kad bi ga bio — onda možemo slobodno reći da mu je ovaj jedan u ovoj gomili više brige i veću muku zadavao nego svih osam devojčica iz one druge gomile.
Aabra 19 S

Skuhao je kavu i sjeo na balkon

Budućnost nije što je nekada bila

Ona kukavica, koja bi počela glasno naricati da je to-i-to vrijeme dana, uvijek bi ga također podsjetila i na njegov osobni kukavičluk, barem kada je riječ o tome što se vremenu nikada nije odupirao koliko je htio i mogao. Najčešće bi ga puštao da teče kao rijeka, da prolazi, odlazi i da nikada više neće biti ista i na istom mjestu, pri tome misleći na vodu, a zapravo se osvrćući na sebe. Kukavica je i to kukavica svjetskoga glasa – kukao bi u njemu onaj glasić, koji se tako često zna javiti u ljudima koji su skloniji moralnoj dvojbi i kritičkom propitivanju svega oko sebe, a ponajviše vlastitog sebstva. Buka sata je lagano jenjavala. Knjigu koju je čitao, odložio je na stol.
Pkrce 13 S

Iz zvijeri preći rаvno u robotа

Naučimo osećati

Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. st., majka je bila iz Boke Kotorske, iz stare hrvatske obitelji Luković. Gimnaziju je pohađao u Zadru, potom u Splitu i Šibeniku, maturirao je 1924. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svršetka studija 1930. zaposlio se u očevu odvjetničkom uredu. Potom je radio u Državnom pravobranilaštvu isprva u Splitu, a poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb. Od 1950. djeluje kao slobodni pisac. Prvim se radovima javio uoči 2. svjetskoga rata. Između ostalog objavio je roman Zimsko ljetovanje (1950), knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1955), Tu, odmah pored nas (1956) i Fratar sa zelenom bradom (1959) kao i poznati roman Proljeća Ivana Galeba (1957)
Wee 06 S

Čudesna sudbina Akakija Akakijeviča (1)

Šinjel

Valja reći istinu, u početku mu je bilo teško da se privikne na ova ograničenja, ali kasnije se nekako navikao i krenulo je nabolje, navikao se da uveče gladuje, zauzvrat se hranio duhovno, živeći u mislima sa svojim budućim šinjelom. Od tog časa kao da mu je i sam život postao nekako puniji, kao da se oženio, kao da je neki drugi čovek bio stalno s njim, kao da više nije bio sam, kao da je neka prijatna saputnica pristala da s njim deli dobro i zlo, a ta saputnica nije bio niko drugi do šinjel s debelom vatom i jakom, nepohabanom postavom.
daša drndić

In memoriam: Daša Drndić

Sprint kroz 42 kilometra potisnutih društvenih trauma

Sumnjam da je Daša Drndić vjerovala u život duše nakon smrti, ali cijelog je života širila vjeru da duše nakon smrti mogu oživjeti u književnosti. Stoga bi bilo krajnje bedasto sada ustvrditi da će njena duša plutati nekakvim vangalaktičkim poljanama mira, nema tu nekakve transcendentne utjehe, ali miran sam jer će Daša i dalje živjeti u nikad konačnim, živim i strastvenim pričama koje šire njezine knjige te koje će širiti njezine književne nasljednice i nasljednici