Bora Stanković i pusto tursko
Pisati je teže nego orati
On je snevao o nekoj književnosti, da je tako nazovem, retkih i dragocenih smola: ogromni hrast čovekov, sa dubokim razraslim korenjem u dubinama zemlje, sa krošnjama veličanstvenim, a ozleđen je negde, i tu ozledu pokriva i brani danonoćno melemnom smolom, krvlju svojom. Ta se smola toči sve kap po kap, i dolazi iz čitavoga bića, iz najosetljivijega praživca. Iz onoga najvrednijega gde je životni nagon. Ta vedrina, to pouzdanje, povređeni su. Priroda se pobunila. Koliko je takva smola izražajnija, no oni beskrajni plodovi biljni, od kojih se ugibaju grane! No ona, od izdašne i ljupke prirode, silesija jabuka i krušaka po voćnjacima idiličnim. Ta je smola najdragocenija i najodbrambenija. Na nju priroda nije ni pomišljala, kao na nešto stalno. Takva literatura zahteva krajnju stvaralačku groznicu. Tek je to prava stalnost