Tekstovi sa tagom: književnost

Sarajevorat 11 S

I život sitih više vrijedi od života gladnih

Sarajevo

Kad bi samo zadrhtali i u posljednjem trenu shvatili da će od tada riječ Sarajevo značiti istrebljenje njihovih sinova i obeščašćenje njihovih kćeri
AAcata 01 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (1)

Kad bijah prepun tmine

Onaj ko je upoznao samo poznog Kovača, po posljednjim knjigama, jamačno bi mogao pomisliti kako je to jedan smiren i pristojan pisac. I sam Kovač kao da je posljednjih godina poželio malo koristi od pisanja, trun sopstvenog zadovoljstva, i zato će se vratiti još jednom porodičnoj istoriji, da je pokuša ispisati u novom dopadljivijem ključu, dati ovog puta sentimentalno. On će čak u to ime i neke stare knjige prekrajati i dopisivati, izbacujući skaredne scene, ublažavajući sablazan, usložnjavajući motivaciju, relaksirajući onu staru napetost i svodeći svoju glasovitu infernalnost na pristojniju i uvjerljiviju mjeru. Kovača u posljednje vrijeme kao da je pohodio dobri duh Andrićev, nadahnuvši ga na dobrotu pripovijedanja, preporučajući mu svagda rad, red, mjeru i odricanje, a u konačnici ga navevši na razna sažimanja
Kundera 01 S

Razgovor sa Milanom Kunderom iz 1980.

Plaši me svijet koji je izgubio smisao za humor

Objavljujemo razgovor koji je 1980. godine sa Milanom Kunderom vodio Philip Roth. Ovaj tekst se nalazi u knjizi eseja i razgovora "Čitajući sebe i druge" koje je objavila izdavačka kuća Buybook.
Orvel 01 S

Živimo u doba u kojem autonomni pojedinac ne postoji

Literatura i totalitarizam

Posebnost je totalitarne države da kontrolira misli, ali da ih ne fiksira. Ona uspostavlja neupitne dogme i preinačuje ih iz dana u dana. Njoj trebaju dogme, budući da joj je potrebna apsolutna poslušnost njezinih podanika, no ne može izbjeći njihove promjene koje su uzrokovane potrebama političke moći. Proglašuje se nepogrešivom, no istodobno napada sam koncept objektivne istine.
Snig 01 S

LGBT Čitaonica

Granica

“I ne proganjam ja nju. Proganja je onaj idiotski muž što je ubija otkako su se uzeli. Nikog ja ne proganjam, nas dvije smo zajedno. Eto sad sve znaš, istinu.” Osjetim kako se okrenula soba i kava mi se zajedno s kiselinom iz želuca vratila u grlo. Udahnem naglo, tako da me zaboli. “Otkad se tebi sviđaju žene? Prije si imala neke mladiće.”
Pokro48

Skica prošlosti (11)

Udica u hladnoj vodi

Danas braća i sestre govore sasvim slobodno o — oh, o svemu. Mi nikad nismo govorili čak ni o sebi, koliko se ja sećam. Ne mogu da se prisetim nijednog poveravanja; nikakve pohvale; nikakvih poljubaca; nikakve emotivne scene. Što se pola tiče, prešao je iz dečaštva u mladićstvo, iz mladićstva u muževnost pred našim očima, ne rekavši ni jednu jedinu stvar koja je mogla da nam pokaže, usmeno, šta on oseća. Da li su se drugi dečaci zaljubljivali u njega? On u njih nije, sasvim sigurno. Od Klajva sam kasnije saznala da je Litonova sodomija za njega bila šala: jedna od »onih Strečovih« voljenih apsurdnih, ekscentričnosti. Ipak iza tog ćutanja — možda se držalo da je ono hladno i slatko, možda mu je pridavana dubina, ozbiljnost, emocionalni kvalitet koji govor razbija — nastanila se, kako sam osetila, velika osetljivost, velika senzibilnost; veliki ponos i ljubav; i sva verovanja i želje koji bi ga, da ih je poprimio u držanju, napravili privatno ljubavnikom, mužem, ocem; a javno zasigurno sudijom.
Sandy 05 S

Knjiga proroka Jeremije Krstića (1)

Peščana oluja

Nedavno je izašla pesnička knjiga "Napred u zlo" Tomislava Markovića u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Knjiga se može kupiti u beogradskom Domu omladine, u knjižari Beopolis. Iz zbirke prenosimo poemu "Knjiga proroka Jeremije Krstića" u nekoliko nastavaka
Ljubov2

Gubitak željan, gubitak nužan

Bez ljage

Oni su kao ljudožderi/gladni jedno drugoga/ i ne zaziru od nezgrapnosti/ razgolićavanja i nužda/ jer ih one/ posle svake nadmene stanke/ ponovo bacaju na jedre/ zapaljene opruge postelje
Kolim 07 S

Priče sa Kolime: Moje suđenje

Ubijanje je bilo tradicija tih godina

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.
Aatra 03 S

I ne znam kojim pravcem iz smrti

Putnik

Iz jednog sudara vozova izlazim,/ Okrvavljen malo, evo, kao prvi zorin zrak,/ I smejem se: na devojku neku, što pogibe/ Razgolićenih bokova
Varšava

Svakodnevni život Varšave u doba Prosvećenosti

Nogu ti bez anestezije namešta frizer početnik

U hotelu, nemajući snage da zatražiš vodu za umivanje, bacićeš se na krevet, a na tebe će se baciti stenice. Konačno ćeš zaspati pred zoru, ali će te ubrzo probuditi krici, jer je na nižem spratu neko izazvao požar. Ne čekajući vatrogasnu službu, koja u to vreme još nije bila izmišljena, skačeš kroz prozor i samo zahvaljujući gomilama smrdljivih otpadaka u dvorištu - nisi slomio vrat već nogu
Kansuke 01 S

Svojim su životima bez prestanka konfrontirani sa lepim

Estetika i egzistencija

Postoje ljudi čijoj inteligenciji se divim, čiju čestitost uvažavam, ali sa kojima se ne osećam dobro: cenzurišu sve što hoću da kažem, kako ne bih bio pogrešno shvaćen, kako ne bih bio cinik, kako ne bih nekoga povredio olakom rečju. Takvi ljudi ne shvataju komično. Ne prebacujem im to: njihovo agelastvo je u njima duboko usađeno i oni tu ništa ne mogu. Ali ni ja tu ništa ne mogu, te iako ih ne prezirem, izdaleka ih se klonim: ne želim da završim kao pastor Jorik.
Dosada

Govor pred diplomcima Dartmut Koledža

Pohvala dosadi

Kao potencijalno imućnima, ubrzo će vam dosaditi posao, prijatelji, bračni drugovi, ljubavnici, pogled sa vašeg prozora, nameštaj ili tapete u vašoj sobi, vaše misli, jednom rečju - vi sami. U skladu s tim pokušaćete da nađete put spasenja. Osim već pomenutih igračaka koje donose zadovoljenje možete krenuti da menjate radna mesta, mesta stanovanja, poznanike, državu, klimu; možete se prepustiti promiskuitetu, alkoholizmu, putovanjima, časovima kulinarstva, narkoticima, psihoanalizi
Vranj 01 S

Bora Stanković i pusto tursko

Pisati je teže nego orati

On je snevao o nekoj književnosti, da je tako nazovem, retkih i dragocenih smola: ogromni hrast čovekov, sa dubokim razraslim korenjem u dubinama zemlje, sa krošnjama veličanstvenim, a ozleđen je negde, i tu ozledu pokriva i brani danonoćno melemnom smolom, krvlju svojom. Ta se smola toči sve kap po kap, i dolazi iz čitavoga bića, iz najosetljivijega praživca. Iz onoga najvrednijega gde je životni nagon. Ta vedrina, to pouzdanje, povređeni su. Priroda se pobunila. Koliko je takva smola izražajnija, no oni beskrajni plodovi biljni, od kojih se ugibaju grane! No ona, od izdašne i ljupke prirode, silesija jabuka i krušaka po voćnjacima idiličnim. Ta je smola najdragocenija i najodbrambenija. Na nju priroda nije ni pomišljala, kao na nešto stalno. Takva literatura zahteva krajnju stvaralačku groznicu. Tek je to prava stalnost
Duci1

Nevjerojatan doživljaj jednog hipohondra

Pogreb Jovana Dučića

To je umro Gavrilović, a onaj nevjerojatni uvodnik napisao je Dučić. Nevjerojatno ali istinito! Napokon, svejedno. Onoga dana kada Jovan Dučić doista bude u Sabornoj crkvi ležao u diplomatskoj gali, već potamnio pod ikonom za cjelivanje i diplomatskom špadom, sigurno je da će »Politika« štampati uvodnik o velikoj i neoborivoj monarhiji, dubokoj rasnosti, o našoj filozofiji, o misiji Beograda međurasno neprobuđenima, heroldu velike afirmacije našeg rasnog kapaciteta, o velikom nosiocu odlika naše rase koji je bio u Londonu Englez, a u Zagrebu Zagrepčanin - Kozmopolit