Tekstovi sa tagom: knjiga

Sobas 01 S

Nekoliko znanstvenih činjenica

Čitanjem protiv stresa

Čitanje knjiga često se doživljava kao hobi asocijalnih ljudi. Osim zablude kojom se osobe nečitanjem lišavaju zadovoljstva koje svaka knjiga pruža, propušta se primijetiti mnoge pozitivne efekte čitanja, a koje znanost uvijek iznova ističe
Brapok 26 S

Smrt u književnosti

Nije to ništa strašno

Smrt je, naravno, nešto čega se obično najviše bojimo. Knjige ju tematiziraju jako često, ali nas ostavljaju i snažnijima pri susretu s pravim neugodnim i opasnim situacijama
Dragoljub Stanković

Pohvala slabosti: Nova knjiga pesama Dragoljuba Stankovića

Istina je tamo gde su nejaki, odbačeni, ubijeni

Izdavačka kuća Partizanska knjiga objavila je novu knjigu pesama Dragoljuba Stankovića “Pohvala slabosti”. Dragoljub Stanković je rođen u Jagodini 1971. godine. Pesnik je, kritičar, intervjuer, kolumnista, prozaist, urednik. Pisao za portal E-novine, podlistak Beton, list Danas, za mnoge književne časopise, kao i Treći program radio Beograda. Objavio je tri knjige poezije: “Pesme jednog dana” (KOV, 2005), “Barka tela” (KOV, 2010) i “S onu stranu noći” (Levo krilo, 2014) i roman “Beogradski kiklop” (Partizanska knjiga, 2017). Prenosimo odlomak iz pogovora Vladimira Arsenića i naslovnu pesmu zbirke
Nebb 03 S

Reflektira: "Junak našeg doba"

Svjetski bol suvišne generacije

Danas, gotovo 200 godina od vremena radnje, „Junak našeg doba” dokazuje da to ‘doba’ zapravo još uvijek traje. Sam Ljermontov jednom prilikom je izjavio da portret Pečorina nije portret jednog čovjeka, nego portret čitave jedne generacije (ta se generacija, kako svjedočimo i sami, razvukla na mnoge nadolazeće naraštaje) sa svim svojim manama i problemima
Marijj 105 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (10)

Konačni obračun braće i susjeda

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Krpo 38 S

Crtice iz života

Nešto samo tvoje

Decu izgIeda stvarno donose rode. U porodilište. A tate ih iz porodilišta donesu kući u onim dugačkim torbama sa velikim ručkama, kao da su upravo stigli iz nekog diskonta sa torbom punom kupljene robe
Dosn 02 S

“Sve dok”, nova knjiga Predraga Fincija

Djetinjstvo, sjećanje

Izdavačka kuća Fraktura iz Hrvatske objavila je novu knjigu Predraga Fincija “Sve dok“. To je zbirka ispovjednih eseja koja nam donosi “kronologiju” jednog života, jednog čovjeka, filozofa i umjetnika. Života koji ima svoje prije i svoje poslije te granicu između njih koja je nevoljko prijeđena, ali njezin je prelazak doveo do ponovnog susreta – s ishodištima svojega svijeta. Prenosimo jedno poglavlje iz Fincijeve knjige
Kaffs 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (9)

Ludilo nikako da prestane

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Bracca14

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (8)

Titokamonova piramida

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
A Clockwork Orange 3

Fenomen zvani "A Clockwork Orange"

Sex, droga, nasilje i Beethoven

Malo je umjetničkih djela koji funkcioniraju na toliko nivoa – sociološkom, filozofskom, psihološkom, likovnom, muzikološkom, sociolingvističkom, pop kulturnom – kao Paklena narandža. Fascinantna višeslojnost. Ona je odavno nadživjela film i postala zaseban fenomen. Choodessny, što bi rekli govornici nadsat jezika
Cevipi 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (7)

Svi ćevapi moraju biti ravnopravni

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Eva 02 S

Duhovito štivo

Knjige koje vraćaju osmijeh na lice

Vrijeme nije nešto što ćemo u budućim knjigama opisivati kao "laganini godine", ali zato su tu knjige koje i najvećim mrgudima pomaknu ono nešto hormona humora
Pokris 15 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (6)

Mir je kratko trajao

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Aapo 33 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (5)

Kad srp otupi, a čekić zameni puška

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Meksička hrana

Kulinarska proza

Ukusni put oko svijeta

Do dobrih recepata danas znatno manje dolazimo putem knjiga, ali romani, putopisi, priče koje hranu imaju u središtu svoje radnje su ona originalna vrijednost koja nikada neće nestati. I nevjerojatno su ukusne