Tekstovi sa tagom: knjiga

Imate doživljaj da jurite kroz tekst, jer nema trenutka u kojem vam je dozvoljeno odlutati. Jednostavno će vam pobjeći smisao, unatoč logici koja bi se prije mogla nazvati dječjom, nego odraslom. Svaka rečenica Douglasa Adamsa književni je primjer sarkazma, ironije i humora

Onda iznenada konstatuješ, izlazeći od doktora, ali bez ikakvog štrecanja, da uopšte ne znaš kada je nestala rečenica: “Skinite se do pojasa…” Stoički nastavljaš dalje. Nazad, neizvodljivo

Samim stvaranjem još jednog književnog klasika Ferrante se nadovezuje na niz ranijih velikih književnih imena koja nam također nisu ponudila nikakve konačne odgovore već samo uvijek iznova naglasila apsurd i nemogućnost dolaženja do njih, ali su o pitanjima smisla pisali tako da se barem dok čitamo njihova djela čini kao da su nam ti nikad uhvaćeni odgovori nadohvat ruke i na tome im hvala

Kada u godini prikažete 100-ak knjiga, a registrirate izlazak njih 250, čini se da ne biste trebali imati većih problema sa sastavljanjem rang-liste od njih desetak, koje su vam se činile najboljim. Ali, nije tako. Jedino je sigurno da ste radišnošću podizali onaj tužan prosjek od godišnje pročitanih pola knjige po glavi stanovnika

Ova knjiga Dražena Markotića nudi ali i traži puno od nas. Zato je treba pohlepno uzeti i udahnuti u sebe u slavu slobode i ljubavi i u slavu pisca koji nam je podario

Veselko Tenžera (1942 - 1985) karizmatična je ličnost hrvatske književnosti i novinarstva. Svojom lucidnošću i inteligencijom, imaginacijom i intelektualnom britkošću njegove novinske kritike i feljtoni usporedivi su s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, te ga bez sumnje čine jednim od najvećih imena domaće publicistike. “Sloboda u rezervatu”, knjiga iz koje je preuzet ovaj tekst, zbirka je tekstova koje je Tenžera objavljivao između 1972. i 1975. u dnevnom listu “Vjesnik” i polumjesečniku “Start”. Hrabar i moralan, dalekovidan u promišljanju sadašnjice i tankoćutan u osjećanju tijela i duha, Tenžera nam svojim tekstovima podsjeća na na naše slobode i propituje naše rezervate

Pod senzacionalnim nadnaslovom „Nele Karajlić, pravi pravcati Dorćolac“ i još bizarnijim naslovom „Moj pradeda Dorćolac“, štampano, lokalno glasilo „Informator gradske opštine Stari grad“, koje se ubacuje u poštansko sanduče nedužnih građana – posvetilo je tri strane Velikom sinu dorćolskog naroda i narodnosti, Nenadu Jankoviću alias dr Neletu Karajliću povodom ovjavljivanja njegove knjige „Solunska 28“, čiji naslov/adresa precizno otkrivaju zadnju poštu – Dorćol

Dragana Jurišić umjetnica je koja se u svom radu bavi fotografijom, filmom i instalacijom. Rođena je u Slavonskom Brodu. Fotografijom se počela baviti 1991. godine nakon što je u rodnom gradu, na početku rata, u požaru potpuno uništen stan njezine obitelji, a s njim i očeve fotografije. On je tada prestao fotografirati, a Dragana je – otkrivši moć fotografije nad sjećanjima – preuzela njegovu strast. Autorka je knjige “YU: The Lost Country” (“Jugoslavija: izgubljena zemlja”) u kojoj je, kako kaže “propitivala ideju nacionalnog identiteta i zemlje koja je naprosto izbrisana sa mape”… Sa dozvolom Dragane Jurišić, u tri nastavka, magazin XXZ predstavio je ovu fascinantnu knjigu

Dragana Jurišić umjetnica je koja se u svom radu bavi fotografijom, filmom i instalacijom. Rođena je u Slavonskom Brodu. Fotografijom se počela baviti 1991. godine nakon što je u rodnom gradu, na početku rata, u požaru potpuno uništen stan njezine obitelji, a s njim i očeve fotografije. On je tada prestao fotografirati, a Dragana je – otkrivši moć fotografije nad sjećanjima – preuzela njegovu strast. Autorka je knjige “YU: The Lost Country” (“Jugoslavija: izgubljena zemlja”) u kojoj je, kako kaže “propitivala ideju nacionalnog identiteta i zemlje koja je naprosto izbrisana sa mape”… Sa dozvolom Dragane Jurišić, u nekoliko nastavaka, magazin XXZ predstaviće ovu knjigu

Dragana Jurišić umjetnica je koja se u svom radu bavi fotografijom, filmom i instalacijom. Rođena je u Slavonskom Brodu.  Fotografijom se počela baviti 1991. godine nakon što je u rodnom gradu, na početku rata, u požaru potpuno uništen stan njezine obitelji, a s njim i očeve fotografije. On je tada prestao fotografirati, a Dragana je – otkrivši moć fotografije nad sjećanjima – preuzela njegovu strast. Autorka je knjige “YU: The Lost Country” (“Jugoslavija: izgubljena zemlja”) u kojoj je, kako kaže “propitivala ideju nacionalnog identiteta i zemlje koja je naprosto izbrisana sa mape”… Sa dozvolom Dragane Jurišić, u nekoliko nastavaka, magazin XXZ predstaviće ovu knjigu

Back than there were not as many books about music as today, mostly some encyclopedias translated from foreign languages. And lo and behold, suddenly I discovered this wonderful, large book titled "Bolja prošlost" ("The Better Past?") by journalist Petar Luković that was exclusively focused on pop music of Ex-Yu and how it grew, changed, metamorphosed and slowly integrated into society hat was slowly recovering from WW2 and was suspicious towards anything that came from the "rotten west". Luković had this brilliant idea to present half a century of popular music trough some 40+ chapters with most visible artists from different backgrounds, starting from very early ones who started right after WW2 and ending the story in 1989. when the book was published. It was such a staggeringly brilliant idea that I adored it back then and still do, this is kind of book I would write myself simply for the pleasure and joy of writing..,.

Knjiga Sinana Alića predstavlja "literaturu surove stvarnosti", u kojoj autor ukazuje na zločine i zločince sa svih strana; na "otrežnjenje" glumca Emira Hadžihafizbegovića, angažmane reisa Mustafe Cerića, vladike Vasilija, laži srbijanskog tužioca Vladimira Vukčevića. Na srpske zločine na Crnom vrhu, za koje se "ne može amnestirati ni sam bog", kao ni na drugoj strani, gde "izvršitelji slobodno šetaju"

Urednike retko hvale u javnosti, ali oni kao da uvek ispadnu grbavi zbog grešaka svojih pisaca. Oni su alhemičari koji od govana prave pite, i to ne one odvratne u koje su zalutale mačje dlake i koje krišom krijemo po džepovima kad domaćini ne gledaju, već izvrsne poslastice kojih ne možete da se zasitite

Slobodanka Boba Đuderija objavila je novu knjigu priča pod naslovom „Zovem u vezi posla“ u izdavačkoj kući Adamić. “Prošlost i sadašnjost, stvarnost i sjećanja, ustaše i partizani, lijevo i desno, podobni i nepodobni, kako preživjeti u svijetu u kojem se nalazimo, u kojeg se ne uklapamo, koji nas potapa čim podignemo glavu iznad površine? Ova knjiga je koloplet vedrine i gorčine, iskustva pisca, tj. spisateljice, ali i majke, ‘vesele raspuštenice’, kćeri i sestre, nezaposlene smušenjakinje koja pokušava u svemu pronaći dobro, dok je zlo ne tresne posred lica” – ovako Bobinu knjigu preporučuje izdavač called nakladnik. Autorka nam je ljubazno ustupila naslovnu priču iz svoje knjige

Na moj svjetonazor presudno je utjecao strah koji sam osjetio 1990. i 1991. Strah i užas nad sudbinom svih ubijenih, opljačkanih, silovanih i prognanih, svih ljudi kojima su nacionalizam i nacionalistički ratovi uništili život, srušili kuće, raselili ih, ponizili... Nacionalistički poremećaj slamao je individualne sudbine a nigdje nikoga nije bilo da ih zaštiti. Kada neki kretenski režim zaprijeti vašoj svakodnevnici na bilo koji način – pozivom u vojsku, siromaštvom kroz razaranje ekonomije, nacionalnom kulturom koja nije ništa drugo nego strahotno intelektualno i moralno poniženje, ili, riječju, onim gestapovskim ili enkavedeovskim zvonom na vratima u gluho doba noći – onda ste u prilici doživjeti vlastitu egzistenciju u svoj njenoj ugroženoj i krhkoj punoći. Tada vam ne ostaje drugo nego da se u ime vlastitih kostiju, vlastitog mesa, vlastitog dostojanstva, opstanka, inata, odate beskompromisnom individualizmu i preziru prema svakoj, bilo kojoj društvenoj sili koja prijeti tim istim kostima i tom istom mesu. Osobito ako vam prijeti tako bijedna i maloumna društvena sila kakav je nacionalizam sa svojim glupavim državotvornim i teritorijalnim vizijama