Tekstovi sa tagom: knjiga

Sve je počelo u starom Rimu Livijevom spekulacijom Ab urbe condita u kojoj je autor pustio mašti na volju baveći se mišlju što bi se dogodilo da je Aleksandar Veliki svoju vojnu silu umjesto prema istoku, okrenuo ka zapadu krenuvši na Rimsku Republiku

Kada shvatimo da su identitet i ponašanje uslovljeni ne primarno biologijom, nego društveno-povijesnim prilikama, moći ćemo redefinirati vlastite uloge, zahtjeve, očekivanja, odnose i norme

Sve je počelo s Ispovijestima sv. Aurelija Augustina koju se smatra knjigom začetnicom (auto)biografije, a grčki jezik je to skovao na sljedeći način; auton "sebe", bios "život" i graphein "pisati". Za razliku od biografije i autobiografije, memoari ne daju naglasak na faktografiji, već na sjećanjima uspomenama i osjećajima. Donosimo vam 20 naslova iz navedenih žanrova koji bi vam mogli biti zanimljivi

Stiže period smiraja, doba kada se povlačimo u svoje domove i poklanjamo pažnju svom unutarnjem miru. Jesen je godišnje doba koje je Mika Antić opisao kao najbudalastiju tugu među tugama, a Nietzsche zaključio kako je jesen više godišnje doba duše nego prirode

Od izdavanja posljednje knjige vezane za grupu prošle su tri godine, a film Bohemian Rhapsody sigurno je otvorio mnoga pitanja, od činjenice da u filmu i u soundtracku nedostaju dvije pjesme s Live Aida: Crazy Little Thing Called Love i We Will Rock You (ni u jednoj od tri knjige ne piše koja je bila set-lista na njihovom najvažnijem nastupu) do definiranja udjela Freddieja Mercuryja u kreaciji pjesama koje su bile hitovi za druge, na primjer, State Of Shock Michaela Jacksona i Micka Jaggera. Stoga kakva nova biografija ili knjiga ne bi bila na odmet: Queen je ipak band iza koga ne stoje samo vječne pjesme, nego i spektakularna priča koja traje više od pola stoljeća

Lani je vrsna rock-novinarka Lesley-Ann Jones objavila intrigantu knjigu Tko je ubio Johna Lennona?, a zagrebački Rockmark ekspresno je objavio prijevod. Upravo je to poželjna praksa koja bi zacijelo unaprijedila razvoj rock-publicistike na hrvatskom jeziku. Osobito ako je posrijedi pun pogodak kao što je ova knjiga

Bez obzira na to putujete li ovog ljeta ili ne, knjige iz ovog nefikcionalnog narativnog žanra nude vam mogućnost za upoznavanje i opisivanje nepoznatog, različitog, drugog...

Čitanje knjiga često se doživljava kao hobi asocijalnih ljudi. Osim zablude kojom se osobe nečitanjem lišavaju zadovoljstva koje svaka knjiga pruža, propušta se primijetiti mnoge pozitivne efekte čitanja, a koje znanost uvijek iznova ističe

Smrt je, naravno, nešto čega se obično najviše bojimo. Knjige ju tematiziraju jako često, ali nas ostavljaju i snažnijima pri susretu s pravim neugodnim i opasnim situacijama

Izdavačka kuća Partizanska knjiga objavila je novu knjigu pesama Dragoljuba Stankovića “Pohvala slabosti”. Dragoljub Stanković je rođen u Jagodini 1971. godine. Pesnik je, kritičar, intervjuer, kolumnista, prozaist, urednik. Pisao za portal E-novine, podlistak Beton, list Danas, za mnoge književne časopise, kao i Treći program radio Beograda. Objavio je tri knjige poezije: “Pesme jednog dana” (KOV, 2005), “Barka tela” (KOV, 2010) i “S onu stranu noći” (Levo krilo, 2014) i roman “Beogradski kiklop” (Partizanska knjiga, 2017). Prenosimo odlomak iz pogovora Vladimira Arsenića i naslovnu pesmu zbirke

Danas, gotovo 200 godina od vremena radnje, „Junak našeg doba” dokazuje da to ‘doba’ zapravo još uvijek traje. Sam Ljermontov jednom prilikom je izjavio da portret Pečorina nije portret jednog čovjeka, nego portret čitave jedne generacije (ta se generacija, kako svjedočimo i sami, razvukla na mnoge nadolazeće naraštaje) sa svim svojim manama i problemima

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)

Decu izgIeda stvarno donose rode. U porodilište. A tate ih iz porodilišta donesu kući u onim dugačkim torbama sa velikim ručkama, kao da su upravo stigli iz nekog diskonta sa torbom punom kupljene robe

Izdavačka kuća Fraktura iz Hrvatske objavila je novu knjigu Predraga Fincija “Sve dok“. To je zbirka ispovjednih eseja koja nam donosi “kronologiju” jednog života, jednog čovjeka, filozofa i umjetnika. Života koji ima svoje prije i svoje poslije te granicu između njih koja je nevoljko prijeđena, ali njezin je prelazak doveo do ponovnog susreta – s ishodištima svojega svijeta. Prenosimo jedno poglavlje iz Fincijeve knjige

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)