Tekstovi sa tagom: konstantin kavafi

Zato jer varvari danas će doći./ I naš vladar izišo je/ dar noseći pred njihovog vođu. Povelju/ drži u ruci, pergamen gdje utisnuti/ najveća su zvanja, titule i časti...

Ako jesi i na prvoj stepenici/ ponosan i srećan morao bi biti./ Stići dotle nije mala stvar./ Učiniti to slava je velika./ Jer i ova prva stepenica/ daleko je od običnoga svijeta.

Kavafi za života nije objavio nijednu knjigu pesama; pojedinačne pesme je štampao na odvojenim listovima u malom broju primeraka, koje je zatim spajao u cikluse i delio prijateljima ili svakom onom ko bi mu pisao i tražio ih. Izvestan broj ih je rasut po časopisima onog vremena. Nekih pesama se javno odrekao, dok druge nije stigao da objavi (Angra Maina)

Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i ništeći

A kad se on pod stupovljem izgubi,/ među sjenama i večernjim svjetiljkama,/ odlazeć u četvrt koja noću/ tek oživi, sa orgijama i razvratom,/ svim vrstama pohote i bluda...

Za života nije objavio nijednu knjigu pesama; pojedinačne pesme je štampao na odvojenim listovima u malom broju primeraka, koje je zatim spajao u cikluse i delio prijateljima ili svakom onom ko bi mu pisao i tražio ih. Izvestan broj ih je rasut po časopisima onog vremena. Nekih pesama se javno odrekao, dok druge nije stigao da objavi (Angra Maina)

Ova pjesma objavljena je 1929. godine i najduža je Kavafijeva objavljena pjesma. Protagonist i događaj su imaginarni. Datum označava vrijeme velikih političkih i vjerskih pobuna: civilna borba između sinova cara Konstantina Velikog koja je rezultirala Konstantijevom pobjedom i vjerskim sukobima pristalica Arija i Atanasija u Aleksandriji. Serapion je bio aleksandrijski hram posvećen egipatskom božanstvu Serapisu

Tema zidova, ograđenosti od drugih, teskobe, izolacije, unutrašnjih zidova koji nas zatvaraju u samicu – oduvek je opsedala pesnike. Nije ni čudo, ono o čemu pevaju pesnici deo je iskustva svakog čoveka. Svako od nas stoji pred nekim zidom i ne može dalje. Pred zidom bolesti, siromaštva, zidom napuštenosti i usamljenosti, pred zidom straha ili pred zidom starenja i nestajanja. Mogli bismo se zapitati zajedno sa Vujicom Rešinom Tucićem: "Nije li ljudski život samo zid, koji neprestano raste"? Donosimo mali izbor pesama koje traže nekakav, makar sasvim mali otvor u zidovima koji su nas opkolili, i spolja i iznutra