Da, prošlo je već osam godina otkako su dvojica muškaraca po prvi put u Hrvatskoj ozakonila svoju vezu. Od tog dana prije osam godina broj ozakonjenih istospolnih veza postepeno se povećava.
Najčešće poželimo da je naš odnos nešto najobičnije. Da nas se ostavi na miru. Da se ljudi ne osjećaju pozvanima da komentarišu, ni potvrđujući, ni negirajući. I mi bismo željele, kao i svi ostali, da o svom odnosu pričamo samo s osobama koje same biramo. Da se naš odnos ne stavlja na ispitaničku stolicu nego da se posmatra kao i strejt odnosi, kao nešto neumitno lijepo. Jer, istinu govoreći, nama je baš lijepo skupa
Može se desiti da Predlog zakona i ne stigne do Skupštine, odnosno da se zastane sa procedurom. Valja, međutim, pretpostaviti da je Vučić, ako je to zaista želeo, imao na raspolaganju niz načina da zaustavi ili uspori rad na ovom Zakonu mnogo pre nego što se došlo u završnu fazu. Biće, dakle, da će izabrati neki drugi put...
Osobe različitih seksualnih orijentacija upoznaju svoje partnere na različite načine. A to nažalost ne zavisi samo od njihovih mogućnosti, već i od same orijentacije. Činjenica je da živimo na konzervativnom Balkanu, gdje se seksualni i svi drugi identiteti ne tretiraju jednako sa onima koja su dominantna na tom području. To je ujedno i glavni razlog zašto gej muškarci i dalje izbegavaju direktne i lične kontakte.
U teoriji je ispunjenost na intimnom planu, a u kontekstu ljubavi i ljubavnih veza, nešto ka čemu svako od nas teži, dok u praksi sve češće govorimo o povlačenju i strahu od vezivanja, koracima unazad kada smo nadomak ostvarivanja istinske povezanosti.
Ona se borila u prvim redovima da bih ja deset godina poslije mogla reći roditeljima, teti, tetku, baki i teti Božici da živim s njom, s djevojkom – bez srama i isprika. Nakon više od desetljeća borbe, i nakon tri godine veze, dopustili su nam da sklopimo nešto što se zove životno partnerstvo...
Sredinom 2019. moj tadašnji partner i ja odlučili smo našu vezu usmjeriti u novom pravcu, podići na neki novi nivo koji je podrazumijevao i planiranje odlaska iz Bosne i Hercegovine. U neku sretniju budućnost – mislio sam tada, priznajem dosta nepromišljeno, s izvjesnim mladalačkim zanosom i romantičnim shvaćanjem. Plan je bio jasan: Španija nas je čekala, trebalo je samo sklopiti životno partnerstvo u Hrvatskoj. To je bio najbrži put jer jedan od nas je bio državljanin Hrvatske, a na osnovu sklopljenog životnog partnerstva drugi bi dobio većinu prava i povlastice koje uživaju bračni partneri državljana_ki zemalja Europske unije. Ni prvi niti zadnji od bosanskohercegovačkih istospolnih parova koji je to učinio, neki zbog simboličke prirode, a neki u želji da svoj zajednički život izgrade negdje drugo, uz sve ono što im je nedostajalo ovdje.
Iako bi trebalo da bude jasno da su ljubav, poštovanje i podrška ono što čini porodicu, mnogi i dalje sebi daju za pravo da istopolne zajednice guraju u četiri zida. Svet se srećom polako menja, pa su LGBTIQ+ parovi u Crnoj Gori dobili priznanje da su ono što jesu – porodica.
U trećem i posljednjem nastavku feljtona o lezbijskim vezama psihologinja Matea Popov preispituje postojeće norme sklapanja veza i brakova i pita se zašto im se priklanjamo kad imamo jedinstvenu povlasticu oblikovati vlastite te imamo li uopće hrabrosti za to?
Među populističkim mjerama vlade Andreja Plenkovića kojima se ovih dana hvali uvjeravajući nas da živimo u obećanoj zemlji blagostanja, sakrila se još jedna. Riječ je o izmjenama Zakona o udomiteljstvu iz kojih su isključeni životni partneri
Najava legalizacije surogat majčinstva u Srbiji je još 2019. godine dovela do podela – s jedne strane je oduševljenje onih koji na drugi način ne mogu da dobiju biološko potomstvo, s druge stavovi onih koji tvrde da se radi o eksploataciji. U zemlji u kojoj je čak 40% radno sposobnih žena isključeno s tržišta rada ovo potencijalno može da postane problem, pa se tu opet vraćamo na pitanje koliko je dobrovoljan izbor koji je uslovljen ekstremnim siromaštvom
Razvode li se lezbijke češće od heteroseksualnih ili gej parova? Postoji li "lezbijska smrt u krevetu"? Jesu li stereotipi o prebrzom zbližavanju i gubitku identiteta istiniti?
“Drago mi je što postoji dio populacije koji ima zdravu kritičku sposobnost razmišljanja koja nija sputana tradicionalnim razmišljanjem koje može da bude opasno, jer tradicija često isključuje razvijanje i otvorenost prema pomjeranju sa mjesta. Ljudi se zapitaju ‘Da li je ovo moje mišljenje ili mišljenje ljudi oko mene?’. I ustvari sve mi se više čini da takvih osoba ima više nego što vjerujem”
„Ako društvo uistinu želi da odbrani tradicionalni brak, kao što svakako ima prava i najverovatnije i treba da učini, mnoge mere se same nameću – porodična i zdravstvena bolovanja, savetovališta za probleme narkomanije i alkoholizma, izdašna finansijska podrška za bračno savetovanje i brigu o mentalnom zdravlju, postrožavanje zakona protiv nasilja u porodici i njihova doslednija primena, savetovališta za traženje posla i finansijska podrška onima koji su pretrpeli najveći udar tekuće finansijske krize i naravno, stroža primena zakona o alimentaciji. Takve mere su u jasnoj vezi sa pritiscima i napetostima kojima je izložen tradicionalni brak. Zabrana istopolnih brakova nije. Ako bismo proučavali heteroseksualni razvod, teško da bismo našli i jedan jedini slučaj u kojem stranke osećaju da je njihov razvod izazvan dostupnošću braka istopolnim parovima“
Massachusetts je bio prva američka država koja je 2004. omogućila bračnu jednakost, dok su u Vermontu građanska partnerstva moguća od 2000. Istopolni brakovi ipak imaju daleko bogatiju istoriju, pa je prva bračna dozvola dvojici muškaraca u Americi izdata još sedamdesetih godina prošlog veka
