Tekstovi sa tagom: lgbt parovi

Najveći broj LGBTIQ osoba koje su podnele zahteve ima oko 40 godina, te je finansijski obezbeđen, a većina je o starateljstvu počela da razmišlja nakon neke situacije koja im je ugrozila život. Budući da gejevi i lezbijke u ovoj zemlji nemaju dobar odnos sa svojim biološkim porodicama, u slučaju bilo kakve nemoći prepušteni su sami sebi, ili, ako imaju sreće, svojim partnerima/kama

LGBTI osobe svakodnevno prolaze borbu za slobodno kretanje ulicama vlastitoga grada. Heteroseksualne osobe često zaboravljaju da njima i njihovim partnerima/kama za sȃmo držanje za ruku na ulici neće biti upućene riječi mržnje, osuđivački pogledi i optužbe bluda i nemorala.

Homofobne modele ponašanja osnažuje celokupno većinsko društvo, a u rasponu od ignorisanja, pa sve do aktivnog pozivanja na nasilje prema LGBTIQ osobama. Pojedinci koji se iz samo njima poznatih razloga odlučuju na nasilne činove, praktično su od detinjstva oblikovani u tom smeru, te su uglavnom naučeni da sve što je drugačije nije zaista ljudsko, a to ne utiče samo na bezbednost drugačijih, već i na formiranje i održavanje istopolnih zajednica, i na ljubav kao osnovno pravo svakog čoveka.

Massachusetts je bio prva američka država koja je 2004. omogućila bračnu jednakost, dok su u Vermontu građanska partnerstva moguća od 2000. Istopolni brakovi ipak imaju daleko bogatiju istoriju, pa je prva bračna dozvola dvojici muškaraca u Americi izdata još sedamdesetih godina prošlog veka.

Početak je vjerovatno najteži u cijelom procesu, posebno ukoliko osoba koja napušta svoju zemlju nema nekog kod koga bi mogla boraviti dok se sama ne snađe za smještaj i posao.

Kvir priče su važne koliko i bilo koje druge priče, ali manjinska iskustva često ostaju nevidljiva, pa je zbog toga neophodno da se ponavljaju, pričaju glasnije i dele sa što većim brojem onih koji žele da ih čuju – obične priče o svakodnevnom životu, LGBTIQ iskustva koja uključuju mačke, selidbe, dosadne trenutke na autobuskim stanicama.

Snježna padina s koje puca pogled na Zagreb koji je noću prekrasan jer sav svijetli između tri stara oraha. Kuhinja u kojoj se zajednički priprema obrok u bliskoj će budućnosti biti zamijenjena novom, u kući koja će biti sagrađena na toj padini. Imat će ta kuća i dječju sobu, "neka bude za dvoje djece, za svaki slučaj". Hoće li ta dječja soba ostati prazna, u ovom slučaju odlučuju institucije Republike Hrvatske.

Ljubavne priče nekadašnjih holivudskih zvezda ponovo su postale predmetom interesovanja kada se pojavio dokumentarni film „Scotty and the Secret History of Hollywood“, koji se bavi životom, ali i poslovnim poduhvatima Scottija Bowersa, najpoznatijeg svodnika iz zlatnog doba Holivuda. Između ostalih priča Bowers otkriva i seksualnu istoriju Cary Granta i Randolpha Scotta, a iz ugla seksualnog radnika koji je dobro čuvao njihovu tajnu.

– Kloni se moje ‘ćeri! – rekla mi je tvoja mati u holu naše zgrade tog popodneva. – Znam da si ti za ovo kriva, neke vaše vlaške čini si na nju bacila. Kako te nije sramota, bolesnice jedna!?

Ivo Šegota i Mladen Kožić jedan su od parova koji su se prijavili za udomljavanje djece no odbijeni su jer su u životnom partnerstvu. Njihovu priču znaju gotovo svi koji su proteklih dana pratili vijesti jer su o tome govorili za brojne medije, no unatoč tome, u petak su saborski zastupnici izglasali Zakon o udomiteljstvu, a iz njega su isključili istospolne parove.

Fotografija nije tek običan portret, već slika ponosa, prkosa i obećanja da će jednog dana biti bolje, ali i svedočanstvo o hrabrosti koja već neko vreme menja tokove kvir istorije. Subjekti na fotografijama ne drže transparente, ali ipak prenose jednostavnu poruku, ispisanu na koži i u svakodnevnom životu, koja odjekuje, te nudi simbol samopouzdanja i volje za ljubav uprkos svemu.

Tako film „The Idea of Us“ donosi nežnu reprezentaciju napora da se prevaziđe prethodna ljubav, a preko dirljivih manifestacija onoga što je bilo, koje su tu da posmatrača podsete da se svako iskustvo ugrađuje u konačni doživljaj života, te da svaki odnos donosi dragocene lekcije o drugima koji se, na kraju, ne razlikuju puno od nas.

"Pitanje gej identiteta je već duže vremena postalo paradoksalno pitanje, ako ne i nerešivo: gej identitet je istovremeno politički nužan i politički katastrofalan. Gej identitet je nužan, suštinski bitan i neophodan, jer je uvek u opasnosti od nestajanja, potiskivanja i „nevidljivosti". To je identitet koji treba po svaku cenu afirmisati, neprekidno, i to utoliko više ukoliko je i dalje obeležen kao sraman, patološki i devijantan. To je, međutim, i jedan opasan identitet i čak obmanjiv, identitet koji je neophodno odbaciti i kojem se uvek treba suprotstavljati, jer on igra ulogu normalizatora i nadzornika u društvu, jer funkcioniše u cilju zadržavanja seksualne i socijalne razlike, kako u heteronormativnoj kulturi tako i u gej kulturi. To je politički katastrofalan identitet jer dopušta društvu da mirno upravlja seksualnim razlikama i funkcioniše zapravo kao sredstvo za stabilizaciju i konsolidaciju samog heteroseksualnog identiteta (koji bi bio mnogo fluidniji, nestabilniji i nebezbedniji entitet kad ne bi bilo gej identiteta da ga podupire). Ukratko, gej identitet je u isti mah homofobni identitet po svojim totalizirajućim i normalizirajućim posledicama i identitet čija su negiranja, poricanja i odbijanja ništa manje homofobna." Fuko

Postoje zabilježeni primjeri bh. građana/ki koji/e su preko svog partnerskog statusa, odnosno po osnovu spajanja porodice, ostvarili/e prava na boravak u drugim zemljama. Ovdje govorimo o slučajevima partnerstava sklopljenih između LGBTI osoba. Primjera radi, pravo na boravak za bh. građane/ke moguće je ostvariti i u Hrvatskoj prema Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola. Ostvarivanje prava boravka, privremenog ili stalnog, tretira se kao i u slučajevima heteroseksualnih partnerstava, obzirom da se u oba slučaja pravo realizira po istom osnovu, odnosno po osnovu spajanja porodice. Zapravo je moguće ostvariti i ostale socijalne i pravne privilegije koje se odnose na pravno legitimne partnerske zajednice. A to, naravno, nije slučaj samo sa Hrvatskom, nego i sa svakom državom koja ima riješeno pitanje istospolnih zajednica. Pitanje boravka ovdje se čini primarnim upravo zbog istaknutog statusa stranca/kinje, a osnov spajanja porodice samo je jedan od načina za stjecanje prava na boravak, gdje ni sam status stranca/kinja nije sporan obzirom da se ovdje ne radi o isključivom ostvarivanju prava na boravak, nego o pravu na sklapanje priznate životne zajednice preko koje bi se definisalo pravo na boravak.

Tako se dolazi do zaključka koji bi svim mislećim bićima trebalo da bude više nego logičan: zdravo odrastanje se zasniva na ljubavi i podršci, a ne na tome da li su roditelji gej ili strejt. Seksualni identitet svakako ne utiče na roditeljstvo, te se predrasude ne zasnivaju na nauci, već na ličnim uverenjima onih koji iz straha, ili nekog drugog razloga, za omiljenu životnu alatku biraju mržnju.