Tekstovi sa tagom: lgbt

Komentari koje su korisnici ostavljali u prostoru koji je za to namenjen su uglavnom reči podrške, ali je, kao i uvek, bilo i onih koji nisu uspeli ili nisu želeli da vide poentu ove filmske pesmice, te nas još jednom podsetili da „oni nemaju ništa protiv gejeva, ali ipak ne bi želeli, ne bi mogli i ne bi podneli da vide dva muškarca kako se ljube.“

Treba razumjeti Ivanove roditelje. Nisu zalud pokušavali da bi sad, eto, Ivan bio isti kao sestre, da bi nasljeđivao od njih roza majičice i plastične pegle i perilice rublja umjesto autića i tenkova (mada, bilo bi lakše i jeftinije) i išao s njima, budibogsnama – u isti wc (ne misle naravno, doma, jer u podstanarskom stanu sa sestrama dijeli i sobu, ne samo wc).

Drag je u svojoj osnovi feministički čin, već po tome što podrazumijeva identitetsku transformaciju u odnosu na ono što je uvriježeno društveno poimanje roda, spola te očekivanih rodnih uloga. Ljudi zaboravljaju da se rodni identitet stvara kroz svakodnevni život i ulaskom u drag u raznim, pa čak i običnim situacijama: od odlaska na posao do spremanja za večernji izlazak ili sastanak. Sve to uključuje složene svjesne i nesvjesne procese kojima se rod razvija i ustoličuje kroz odjeću, frizuru, šminku, gestikulaciju i ekspresije – i to često potpuno drugačije u različitim prilikama. Drugim riječima, svi mi radimo drag svakodnevno, te kreiramo rodni identitet kroz ekspresiju rodnih i drugih uloga.

Najpopularnija aplikacija za upoznavanje gej muškaraca Grindr našla se u središtu skandala kad je otkriveno da je podatke o HIV statusu svojih korisnika prosljeđivala trećim stranama.

Ne sjećam se kako sam točno prvi puta “doplivala” do radova Hilde Atalanta, to su vjerojatno bili neki čudni putevi interneta, ali i dalje pamtim kombinaciju ushita i nevjerice s kojima sam reagirala na njene ilustracije. Moja reakcija zapravo je bila kombinacija pitanja “gdje si bila cijelog mog života?” i uzvika “želim reći cijelom svijetu da postojiš!”. Ovaj intervju pokušaj je da barem jednom malom dijelu svijeta koji to možda još ne zna kažem da postoji.

„Dečaci imitiraju ono što vide. A ako je to hladnoća, ustručavanje, te hladni odnosi između muškaraca, oni će, kada odrastu, početi da se ponašaju upravo tako… Šta dečaci mogu da nauče od muškaraca koji ne neguju bliska prijateljstva, te od modela u kojima nema očigledne bliskosti u životu jednog muškarca, osim eventualno one koju ima sa partnerkom?“ - Kindlon and Thompson, Podizanje Kaina

"120 otkucaja u minuti" ("120 battements par minute") prošle je godine nagrađen Grand Prixom na festivalu u Cannesu, a nedavno je osvojio i pregršt Cesara, francuskih filmskih nagrada, uključujući i onu za najbolji film 2017. godine. Film režisera i koscenarista Robina Campilla prati skupinu aktivista skupine ACT UP koji početkom devedesetih godina u Parizu pokušavaju nadležne natjerati da im pomognu borbi protiv epidemije AIDS-a, ali i educirati javnost o tada smrtonosnoj bolesti. U tekstu za Crol.hr Gordan Duhaček objašnjava zašto je riječ o najboljem filmu iz 2017. (upozorenje – spoileri).

Edvard Majbridž, fotograf poreklom iz Britanije, poznat je prvenstveno po ranom korišćenju višestrukih foto-aparata da uhvati kretanje, te po zoopraksiskopu, uređaju za projektovanje pokretnih slika koji se koristio pre današnje celuloidne filmske trake. Za Majbridža se prvi put čulo 1867. godine, kada je objavio fotografije Josemitija i San Franciska. Ubrzo se proslavio svojim fotografijama pejzaža, koje su slavile veličanstvo i prostranstvo Divljeg zapada. Slike je objavljivao pod pseudonimom Helios. U leto 1868. godine Majbridž je dobio narudžbinu da fotografiše ekspediciju američke vojske koja se uputila na Aljasku.

Mušarci s kojima sam dijelio sobu u hotelu komentarisali su druge muškarce na dejting sajtu, da bi mi se potom obratili pitajući me da li mi smeta što pričaju gej stvari. Odgovorio sam da mi nema šta smetati, da sam i ja biseksualan i da je to okej, na što je odgovor jednog od njih bio, citiram: “Nikada ne bih mogao pomisliti da je neko tako debeo dio LGBT+ zajednice, mislim, mi vodimo računa o tome da smo tip-top, ali izgleda nas ima i drugačijih.” Osjećaj srama koji sam tada osjetio je bio veći nego ikada. Jaka želja da budem dio nečega, da budem prihvaćen je po prvi put postojala, međutim, biti prozvan drugačijim u zajednici za koju misliš da je jedina u kojoj ćeš se istinski osjećati prihvaćeno je jako bolno.

Dogodilo vam se da šećete s partnerom držeći se za ruke, a bakica preko puta križa se s gađenjem i ne može gledati prizor od užasa. Vršnjaci u školi te zlostavljaju jer nisi poput njih, govore ti da si "tetkica", zatim te i fizički napadnu. Vi i partnerica ste pomislile kako je vaša ljubav toliko velika da u njoj može sretno rasti dijete, dok uz klicanje susjeda i prijatelja gore transparenti o dvije mame.

Da bismo potpuno shvatili uzroke i značaj propisa protiv sodomije u renesansnom Dubrovniku, verujem da ih treba staviti u širi okvir ekonomskog, društvenog, političkog, demografskog i kulturnog razvoja grada. Dubrovnik se u 15. veku proširio velikom brzinom. Ekonomski rast bio je snažan, zahvaljujući trgovini rudama i metalom iz balkanskog zaleđa (prevashodno srebrom) preko Dubrovnika, kao i zahvaljujući dubrovačkoj pomorskoj trgovini. Demografsko širenje grada bilo je izuzetno, naročito naprasni prirast vlastele. Kulturni život se snažno razvijao i menjao. Ukratko, život u Dubrovniku postajao je bolji, ugodniji i zanimljiviji, ali u isto vreme kompleksniji i komplikovaniji.

Pokušavajući da savremenim izrazom i eksperimentom igru približi publici, Wall istovremeno insistira na igri kao načinu povezivanja među ljudima, podupirući životni i umetnički credo da plesati znači živeti i preživeti.

The Invisibles je projekt koji kroz seriju foto portreta dokumentira priče i povećava vidljivost LGBTIQA+ zajednice na Balkanu. Iva Vejnović, umjetnica i ilustratorica iz Beograda, započela je ovaj projekt potaknuta sličnim projektima koji u fokus stavljaju priče marginaliziranih grupa u društvu.

Moja prijateljica, koja je kao trogodišnja djevojčica ostala bez majke, odrastala je uz oca. Njeno djetinjstvo nije bilo teško samo po tome što je izgubila majku, već i što se sa ocem, jer bio je rat, potucala od nemila do nedraga. No, gdje god da su bili, po izbjegličkim kampovima ili napuštenim tuđim domovima, otac je učio životu i ljubavi. Nikad je nije razdvajao od starijeg brata, čemu je učio njega, učio je i nju: krečenju, poslovima oko kuće, čitanju ruskih klasika. Kada je saznao da njegova kćerka voli djevojke, nije krio razočarenje jer to možda znači da nikad neće imati djecu. Njemu su djeca bila jedini smisao života. No, volio ju je, dakako, jednako kao i prije, stao je iza njene odluke, vjerovao u ljubav kao i ona, a izabranice srca njenog u šali je zvao svojim zeticama.

Deo mene veruje da nikada nije kasno za autovanje, ali znam da neki ljudi žive u sredinama gde se ne osećaju sigurno. Nikoga ne bi trebalo na silu autovati, iako je važno da se što više nas autuje kako bismo bili vidjiviji. Svako autovanje je izraz hrabrosti i svet je bolje mesto kada ste hrabri.