Tekstovi sa tagom: logori

Epilog zločinačkih pohoda 43. Motorizovane brigade: Građani Srbije nakon zlodela sestrinske vojske bosanskohercegovačkog entiteta RS, finansiraju i penzije zapovednika jedinica koje su ih počinile

Primo Levi nam je pokazao kako se danas stidimo što smo ljudi, trpimo stid kojim je svatko od nas na neki način okaljan. To bijaše – i još je i danas – stid zbog postojanja logora, stid što se nije smjelo dogoditi ono što se dogodilo. No stid te vrste, kazano je, danas osjećamo pred velikom vulgarnošću misli, pred određenim televizijskim emisijama, pred licima televizijskih voditelja, pred pouzdanim smiješkom „eksperata“ koji svoje kompetencije nude političkoj igri medija. Tko god je iskusio ovu tihu sramotu zbog toga što je čovjek, raskinuo je u sebi svaku svezu s političkom moći unutar koje živi. Ona hrani njegovu misao i početak je jedne revolucije i bijega čije odredište jedva jedvice nazire

Logor iz kojeg su, kako kaže Marić, svi mogli da odu kada su hteli i u koji su smešteni da ih neko ne bi ubio, bio je mesto zverstava i patnji. U jednom od svedočenja koje je koristilo Tužilaštvo Tribunala, piše: "Zlostavljanje u logoru neprekidna je i opšta pojava, a počinje dolaskom zatočenika. Zaista, od trenutka kada stignu, zatvorenike se najčešće tuče ili u svakom slučaju maltretira, kao da im se želi odmah pokazati da ih se više neće smatrati ljudskim bićima..."

Bol, patnja i nesreća obično su najveća inspiracija za umjetnost, stoga nije čudo da je holokaust svojim razmjerima i nevjerojatnim brojem uništenih života inspirirao veliki broj djela iz svih područja umjetnosti

Vitalno društvo mora održavati budnim i neprestance obnavljati svoja saznanja i svijest o sebi, o svojim uvjetovanostima. A ukoliko presuđuje kako je teška, turobna svetkovina smrti holokausta neizostavljiv dio te svijesti, takva odluka neće se temeljiti na pukoj sućuti ili žaljenju zbog počinjenoga, već na živoj vrijednosnoj prosudbi. Holokaust je vrijednost, jer je kroz neizmjerne patnje odveo do nemjerljiva znanja i stoga se u njemu kriju neizmjerne količine moralne zalihe.

Mi smo savremenici logora koji su prvi put jedan ideološki koncept. Prvi put je ideološki koncept stvorio jedno od najvećih zala čovečanstva. Ideološki koncept koji je podignut na nivo institucije. Upravo u tome je razlika između zločina logora i svih ostalih, Džingis Kana i ratnih zločina u istoriji. Mislim da je to što čini iskustva logora najstrašnijim iskustvima čiji smo mi savremenici. Dakle, ta njegova konceptualizacija, osmišljavanje

Kao „neprirodni osećaj“, nacionalsocijalistički lekari su homoseksualnost smatrali „izlečivom“ , no u praksi homoseksualci nisu upućivani u bolnice već u koncentracione logore (oznaka: ružičasti trougao), gdje su u pojedinim slučajevima sprovođeni „ispiti odricanja“ (npr. 1944. u Ravensbrücku), prilikom kojih je ustanovljavano ko „je dopuštao da ga golicaju devojčure“ nakon čega je mogao da bude otpušten iz zatvora kao „ne stvarno homoseksualan“.

Kasnije je u svojim memoarima zapisao da je tokom boravka u logoru bio u ljubavnim vezama sa dva mlada Poljaka – čija su imena bila Tadeusz i Zbigniew. Kao nadzornik bloka imao je odvojenu sobu, te je u njoj, kako je kasnije zabeležio, proveo neke od najsrećnijih dana sa Zbigniewim. Dalje piše da je ono što se naziva „pravom ljubavlju“ doživeo samo jednom u životu, i to u logoru, i da je ljubav svog života sreo baš u Aušvicu. I Tadeusz i Zbigniew su izgubili živote u tom istom logoru.

Uradila je kao što joj je rekao i preživela, da bi iz fabrike u koju su je poslali bila oslobođena u maju 1945. godine. Nakon toga je otišla u Australiju gde je radila u nekoliko trgovačkih objekata sve dok se nije preselila u Kings Cross u okolini Sidneja, a u vreme kada je počela epidemija HIV-a. Ostatak života je provela pružajući psihološku i emotivnu podršku osobama koje žive sa HIV-om. Preminula je 2001. godine, a da nikada ništa nije saznala o čoveku koji joj je spasio život.

Kao „neprirodni osećaj“, nacionalsocijalistički lekari su homoseksualnost smatrali „izlečivom“ , no u praksi homoseksualci nisu upućivani u bolnice već u koncentracione logore (oznaka: ružičasti trougao), gdje su u pojedinim slučajevima sprovođeni „ispiti odricanja“ (npr. 1944. u Ravensbrücku), prilikom kojih je ustanovljavano ko „je dopuštao da ga golicaju devojčure“ nakon čega je mogao da bude otpušten iz zatvora kao „ne stvarno homoseksualan“.

Država preko pravosuđa saopštava svojim žrtvama da je ne dotiče njihov bol i da joj ne pada na pamet da prizna krivicu svojih zločinaca

O četrdesetoj godišnjici izuzetno utjecajne knjige protestantskoga teologa Jürgena Moltmanna “Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”, Ex libris iz Rijeke objavio je zbornik tekstova pod naslovom “Jürgen Moltmann, Teologija: silazak u vražje krugove smrti”. Zbornik je uredio i za nj predgovor napisao Zoran Grozdanov. U knjizi je objavljen i Moltmannov tekst “Raspeti Bog u kontekstu” koji prenosimo sa bloga Ivana Lovrenovića

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate. O knjizi “Ljubi bližnjeg svog” Peter Maas kaže: “Ova knjiga opisuje ljude i događaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predviđanje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i mira, bolje je odoljeti navadi predviđanja. Posljednji događaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog značaja, i u svakom slučaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvještavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. Štaviše, ono što se dogodilo tim ljudima, dešavalo se i ljudima u drugim zemljama i desiće se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukavičluk i junaštvo - univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje ‘Zašto?’. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu”. Delove iz knjige Petera Maasa donosimo u devet nastavaka

Već su dulje vrijeme prije početka ogleda ogledne osobe naročito dobro hranjene. Sad su ležali već dva dana u istoj prostoriji i nije se moglo primijetiti da su se pokušali zbližiti. Dali smo im piti želatin od bjelanca, zatvorenici su pohlepno prihvatili bjelančevine.

Omarska/ Smrt voli lepa imena/ Karlične kosti dobre su za uzengije/ Okrutnosti Cigana prema ragama uvek se divila gospođa/ Genetičarka./ Raspali ga po gubici, Joška/Sve mlade Muslimanke/ naredio je General/ ima da nose na haljama/ V-izrez sve do pupka/ moj pobednički znak./ Pobeda je božiji dar narodu nebeskom/ a ko sa životima pobeđenih ne ume da se sprda/ pobede nije ni dostojan (Miodrag Stanisavljević)