Tekstovi sa tagom: majčinstvo

Metafora biološkog sata je počela ulaziti u kolektivnu svijest krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tajming nije slučajan: radi se o reakciji na sve izraženiju žensku ekonomsku samostalnost koja je pridonijela napuštanju tradicionalnih rodnih uloga

Odnos književnosti i „stvarnog svijeta“ recipročan je: osim što se u književnim djelima zrcali društveno-kulturna struktura trenutka u kojemu nastaju, ista su ta djela i sama sposobna bilo za reprodukciju i održavanje, bilo za subverziju i otpor stereotipima i okoštalosti navedene strukture. Takav dvostruki položaj nužno dovodi do ideološke obojenosti književnih djela, bez obzira na to ograđuju li se autori/ce od takvog poimanja ili ga aktivno prihvaćaju i koriste. U slučaju književnosti za djecu i mlade ovaj je ideološki dio osobito naglašen: za razliku od književnosti za odrasle, od ove se vrste književnosti mnogo strože očekuje da ispunjava svoju klasičnu dulce et utile zadaću, s naglaskom na ovu drugu komponentu, a ona djela za koja nadležni (odrasli) autoriteti ocijene kako ne ispunjavaju taj uvjet, ili ga ispunjavaju manjkavo, o(t)pisuju se kao „loša književnost“. Daljnja institucionaliziranost književnih djela za djecu i mlade koja se očituje njihovom uključenošću u kanon školske lektire stavlja njihovu pedagošku, društvenu i moralnu poruku u poseban fokus.

Imam osjećaj da je ekran štit iza kojeg se možemo sakriti, zrcalna površina mirnog jezera u koje možemo zaroniti kad stvarnost postane prenaporna. Istovremeno, njegovim posredstvom ekrana možemo se teleportirati u nove zajednice, uroniti u priče drugih. Ekran stvara distancu, ali i otvara čarobne portale, stvara prostor za refleksiju te empatiju. Ekran može potencirati saveze za uključivije, humanije roditeljstvo i pomoći nam uvidjeti da nismo sam⁞e i da nismo kriv⁞e za mnoge naše probleme

Sve mi, širom sveta, kad donesu ovakav strašan zakon, bez obzira koliko nam se čini da je taj svet daleko od nas i da nas to ne dotiče, treba ozbiljno da se uplašimo. Kako se sve brzinom svetlosti preliva preko granica, planina i okeana, svet je jedna selendra, a najviše se prelivaju gluposti, pitanje je trenutka kad će i ovde nekome pasti na pamet da naše materice proglasi opštim dobrom, vlasništvom države

To je jedino pitanje u vezi sa mnom koje ga je zanimalo i u moru besmislica koje smo razmenjivali to pitanje bi isplivalo, otprilike, jednom godišnje. Uvek bi me sačekalo nespremnu, pa bih počela skoro da mucam pri tom osećajući užasnu neprijatnost kao da me je neko iznenada svukao golu nasred ulice. Ubrzo bih počela i da se pravdam. Kao da je to nešto što ne dugujem sebi nego lično njemu

Ljudi žive za djecu jer je to jedini način na koji vlastitu budućnost uopće mogu zamisliti. Ono što pri tom zaboravljaju jest da se preko djece u budućnost ne protežu samo oni, već i opasna ideja da je roditeljstvo jedni ispravan način da budućnost mislimo i da volimo. Pro-life inicijativa ne crpi, dakle, svoju snagu iz ideje da ženama treba zabraniti pobačaj, već iz inercije po kojoj majčinstvo prihvaćamo kao najveću i neupitnu ljubav. Ako ljubav majke prihvatimo kao ideal, logično je da žene koje majčinstvo odbijaju postaju slika i prilika mržnje