Tekstovi sa tagom: mak dizdar

Trebalo bi načas stati sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati. Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

Sasut ćeš/ Otrov/ U moj studenac/ Iz koga mi je/ Piti/ I smijat ćeš se vas opijen/ Kako me više neće/ Biti

A ja pogledah okolo po zemlji/ I vidjeh gdje voda zemlju proždire/ Gdje sunce vodu pije vidjeh/ Gdje zemlja vatru bljuje/ Vidjeh zvijer na zvijer da ide/ I čovjek čovjeku krv da proliva

(Kako ga je izgovorio Mravac/ tisuću četiri sto pet desetog ljeta/ dva na deseti dan februara u Dubrovniku)

U znak sećanja na Maka objavljujemo pesmu iz njegove kultne zbirke “Kameni spavač”

Zatvoren u mozak zarobljen u srce/ U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce/ Sanjaš da se nebo približi i vrati/ Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

Ti poznaješ samo one puteve/ Što prolaze/ Od srca/ I/ Oka/ Ali to nije sve/ Ima puteva što su se ispružili pred nama/ Bez javnog traga kolovoza/ Bez voznog reda/ Bez vremena/ I roka