Tekstovi sa tagom: marcel lončarić

Uskoro pušimo lulu mira od smrvljenog duhana Opatije, dok mame sve češće zazivaju: Darkooo, Žarkoo, Bereek, Marijaan, Marceel.. I dalje smo skulirani i dalje šprehamo na licu mjesta izmišljeni pidžin-ingliš prepoznatljivog teksaškog akcenta

Tzv. "zločeste djece" bilo je podosta i srazmjerno se ukazivala potreba za discipliniranjem, kako u obiteljima tako u školi. A to je bar bilo lako. Uvijek je lakše šibom ili šamarom uvesti disciplinu i poslušnost nego pokušati kroz pozitivni autoritet i dijalog riješiti problem. Često su roditelji linijom manjeg otpora i u nemoći da izađu na kraj s neposlušnom djecom tražili od učitelja da ih kazne, dakako, i batinama (samo ga dajte)

Puno je godina prošlo otad. Karte su se nakon toga nekoliko puta miješale i dijelile s promjenjivom srećom. Srednja škola u Krapini još stoji na svom mjestu. Majke više nema, nema ni oca. Nema vjerojatno ni moje razrednice, većine profesora pa i nekih školskih kolega. Nema staje, Perge, stare hiže... Nedavno sam saznao da ni cure iz Velike Vesi koja me tješila nema. Ostale su te neke slike i sjećanja na emocije koje sam proživio. Ostaje i žal zbog nekih stvari koje sam propustio

U već objavljenim "Retro-Džuboksima s Fejsa" prisjetio sam se pjesama s prizvukom nekih dalekih, nostalgičnih vremena. S obzirom da je taj zdenac dubok i nepresušan, nastavljam u sličnom tonu, grabeći sa samog dna i istražujući neke najzakučastije slojeve svijesti i sjećanja. Opet uz pomoć čarobnog vremeplova, kućnog oltara i multimedijalnog centra mog djetinjstva - starog Riz-ovog radio aparata

Ova kolumna će se razlikovati od većine ostalih zato jer namjeravam podijeliti bar dio sadržaja jedne neobične ali vrijedne dječje (uvjetno) knjige, izdane 1977. godine, u izdanju Mladosti iz Zagreba. Riječ je o slikovnici "Pod Gupčevom lipom" koju je napisao pjesnik Gustav Krklec a oslikao Ivan Rabuzin. I na nju sam naletio u kutiji "sve za 5/10 kuna" na Britancu

Bilo je još postova o glazbi iz tih i kasnijih vremena, ali oni nisu sačuvani nekim naknadnim backupom. A najveći dio njih nije niti će po svoj prilici biti napisan. Jer koliko pjesama, toliko i potencijalnih proustovskih kolačića tj. sjećanja. I nisu moji nešto posebno, svatko ima neke svoje s kojima si katkad zasladi život ili makar poboljša okus nečeg što mu se servira u sklopu svakidašnjeg menija. Jer glazba je (ipak) zvonka radost!

Svojevremeno, dok sam još imao živaca i volje visjeti na Fejsu, dosta tog se na mom profilu vrtjelo oko glazbe. Ovdje bih se zadržao na postovima o pjesmama s okusom onih legendarnih proustovskih "madeleine" kolačića koji nam okidaju sjećanja i vraćaju u prošlost. No dobro, ako bi baš inzistirali na kolačima onda bi u domaćoj varijanti to mogle bit neke davne krafne ili mamina orehnjača, ali princip tog neobičnog vremeplova je isti i kad se radi o pjesmi

Da, moj je otac bio domobran. Međutim, nakon rata normalno se uključio u društvo, zaposlio, davao svoj doprinos zajednici, pjevao u KUD-u ponekad i neke "revolucionarne" i domoljubne ondašnje države, ali bez fige u džepu. Koliko ga znam, nije gajio nikakve sentimente spram NDH, ponajmanje ustaštvu, ali onaj stih iz popevke "Vu plavem trnaci" gdje se spominje "vojak i bedak" nekako je posebno običavao naglasiti

U nižim razredima osnovne prvi izleti nisu bili daleki - Zagreb, Trakošćan i Varaždin, uz nezaobilazan posjet Kumrovcu. Tek kasnije su slijedila Plitvička jezera, neke primorske destinacije poput Crikvenice i otoka Krka i naravno - Slovenija. Izleta u Sloveniju se nekako najviše i najradije sjećam. Maribor, Celje, Pohorje, Logarska dolina, Postojna, Ljubljana, Jesenice... Pa Bled i Bohinj uz uspon žičarom na grandiozni Vogel gdje bi nas u kasno proljeće dočekalo sunce s obiljem snijega na skijalištu

Tak da sam tu sezonu napravil baš pravi presing. Hajdi je bila moja i božja - kud ona, tud ja. Po cijele smo se dane kupali na bazenima, špricali, loptali, spominali na prste i grimase i jeli sladolede kaj nam je kupuval njen stari. Jer videl je i on da "tu nekaj smudi", ali valjda mu je to bilo nekak simpatično pa je toleriral. Znal je da sam dečec z jarka i gde sam doma. Nije štel komplicirat

A moje je djetinjstvo, dopustit ću si pravo na subjektivan dojam, po mnogočemu jedna takova priča dostojna romana. Kad se samo sjetim svih tih zbivanja u "orahovoj ljusci", tih sjajnih starih ljudi kojih više nema i iskustava koja su me obogatila za cijeli život… Sve ono bitno o životu, moralnim i etičkim načelima, ljubavi, dobru i zlu iskusio sam u toj fazi, ono što je slijedilo tek je nadgradnja, cizeliranje ili ponavljanje gradiva u raznim varijacijama

Zanimljivo da ta moja, uvjetno rečeno, nostalgija, obuhvaća baš vrijeme crno-bijelog tv-doba. S tim u vezi možda nije loše pitanje, ima li onda cb-slika kakve prednosti pred onom u boji? Mnogi će zasigurno reći, ne. Ili baš obratno. Ili možda utoliko koliko su npr. crno-bijeli film i umjetnička fotografija u najmanju ruku ravnopravni a često i superiorni onoj u boji, zato što odražavaju bit stvar i ne proizvode suvišne, opterečujuće i kičaste efekte. To je možda razlog što ponekad osjetim poriv prigušiti bezrazložno napadnu boju što curi s ekrana, što nekako sve rjeđe pregledavam brojne albume nagomilane šarenim (u novije vrijeme, digitalnim) slikama, a pažljivije zagledam one stare, požutjele, crno-bijele...