Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama
Namjera mi je napraviti jedan ogled o muzici benda Ekatarina Velika – odnosno pokušati da iz muzičkog rada tog benda izdvojim duhovnu srž te muzike. Može biti da taj oblik duha nosim sam u sebi, jer nije nimalo slučajno da me je muzika Ekatarine Velike oblikovala – jednu dobru deceniju sam odrastao, sazrijevao, plesao život u ritmu te Muzike – obrtao dan i noć, plesao u ritmu vjetra, gazio bosim nogama po toploj zemlji, zemlji na granici i sve tako redom...
Namjera mi je napraviti jedan ogled o muzici benda Ekatarina Velika – odnosno pokušati da iz muzičkog rada tog benda izdvojim duhovnu srž te muzike. Može biti da taj oblik duha nosim sam u sebi, jer nije nimalo slučajno da me je muzika Ekatarine Velike oblikovala – jednu dobru deceniju sam odrastao, sazrijevao, plesao život u ritmu te Muzike – obrtao dan i noć, plesao u ritmu vjetra, gazio bosim nogama po toploj zemlji, zemlji na granici i sve tako redom...
Osamdesete su bile, tako kažu, po mnogočemu čudesne. Ja sam ih intenzivno živio kupujući ploče, čitajući Castanedu i Hessea, odlazeći na koncerte. Pri ovom posljednjem odjednom sam zapazio značajne promjene. Pozornice rocka počele su nositi žene. Lokalno su se ukazale Vim Cola, Tea Kaos, Meri Tadaima, Vesna Xenia, pa onda i cijeli cjelcati bend Cacadou. Kartografiji ženskih likova uskoro su se prikopčale i one dvije iz Videosexa. I konačno – Margita
”Tri sam dana išao/ al’ tu zemlju ne obiđoh./ Tri sam dana maštao/ al’ tu zemlju ne izmaštah./ Tri sam dana cvijeće brao/ al’ tu zemlju ne okitih./ Ni nogam’ se, ni maštom se/ zemlja ta ne mjeri./ Zemlja snage,/ borbe,/ Zemlja Vijetnama.” Stihovi su to pjesme ”Zemlja” Milana Mladenovića, tada učenika petog razreda Osnovne škole „29. novembar” iz Sarajeva, uvrštene u knjigu ”Vijetnam u srcima mladih”, a koji će se kroz sljedećih deset godina profilirati kao jedan od protagonista jugoslavenskog novog vala i time se uvrstiti među velikane poput Branimira Džonija Štulića, Srđana Gojkovića Gileta, Zorana Kostića Caneta, Petera Lovšina i ostalih
Magi je pred kraj života ustvrdila – Milan je bio moj glas, Bojan je bio moja boja. Najbliže opisu načina na koji je funkcionisao sastav je onaj iz hrišćamske dogme o jednoj suštini i tri lica. U njihovom slučaju u toj fazi benda četri lica su disala zajedništvom koje je rezultat istovetne prirode, odnosno duha, koji su srčano produktovali prilikom svakog novog izazova, albuma ili koncerta
Petog novembra 2018. navršilo se, verovali ili ne, već 24 godine od smrti Milana Mladenovića. Budući da su u međuvremenu odrasle generacije koje nisu imale priliku da čitaju muzičku štampu osamdesetih i devedesetih godina, učinilo nam se zanimljivim da vam predstavimo objavljene rock-kritike EKV albuma koje je pisao Petar Luković, nekoć glavni urednik magazina XZ, a danas glavni urednik portala XXZ
Nasljednici partizanske generacije, urbana i obrazovana generacija rođena između 1950-ih i 1960-ih, oslobođena bremena ekonomske zaostalosti, etničkih mitova i vjerskih dogmi, zamijenila je puške električnim gitarama, iskazala nevjerojatnu dinamiku u popularnoj kulturi i sportu, znanosti i umjetnosti i stvorila novi tip herojizma, različit od partizanskog. Zbog generacijskih tenzija, ova druga izuzetna generacija nije dobila priliku preuzeti vodstvo zemlje. Kad se pokazalo koliko je taj ljudski kapital kvalitetan, već je bilo kasno za smjenu generacija. Kontrarevolucija je izazvala destrukciju!
Uvek sam se bojala da će se, kad budemo prestali da radimo, dakle čim završimo sve onako kako smo hteli, samo zatvoriti vrata iza nas i da će biti kao da ničega nije ni bilo...
