Tekstovi sa tagom: marko tomaš

Prozori Alcantare/ otvoreni poput lepeza/ na ljepljivom morskom vjetru/ saučesnički su namigivali,/ jataci odricanju prava na utjehu

Glupo je toliko riskirati/ poderana koljena i slomljeno srce/ radosno prihvatiti sva ta obećanja/ Opasno je prići nepoznatoj osobi/ nepokolebljiv u uvjerenju/ da to ljubav tvog života

Kada bi tvoje tijelo/ izraslo iz ovih riječi/ bila bi to pjesma/ od koje zastaje dah/i makar nastupila vječna jesen/ nitko više ne bi bio

Moj problem s tobom/ je taj što uz tebe/ i ja pomislim da sam besmrtan./ Ljubav pretvara čovjeka/ u neopreznu budalu

Trebao bih barem istetovirati neku poruku/ na savršenoj koži pjesme koja mi izmiče./ Moram je zapisati, makar i potpuno pogrešno,/ suočiti se sa strahom od njezine mladosti

Moj pas njuši zrak kojim dolaziš./ Neke postavke svemira se ruše u krilo platana/ ljubeći njihovu ofucanu koru./ U predvečerje/ svijet ostaje bez riječi

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se

Internacionalni festival Svetski dan(i) poezije, koji se u martu mesecu povodom Svetskog dana poezije (21. mart) u kontinuitetu od 20 godina održava u Kulturnom centru Beograda, ove godine nije održan zbog planetarne Covid-19 pandemije

Ovdje više nitko ne zna reći:/ dobar dan, kako ste?/ Nitko ne poznaje naše roditelje/ pa su naši životi naslijedli tu neveselost./ Evo ti sad kolač od osmijeha/ samo zato što smo se prepoznali

Toliko je jednostavno stvoriti/ usamljenog čovjeka./ Htio bih biti luđak,/ čudak koji u znak prosvjeda/ jede cvijeće na glavnom trgu...

Mostovi će imati drugačija imena/ Živjet ćemo i voljeti se surovo/ I ništa neće promjeniti...

Zatim se ponovno napijem/ i izrugujem svemu što drugi misle o književnosti./ Stvar je, zapravo, izrazito komična./ Netko će kupiti moju iskrenu patnju/ nazvat će me pjesnikom...

Čovek “slobodne” profesije (novinar sudske hronike), okrutno nezainteresovan za gotovo sve što se dešava u vezi sa njegovim poslom, vlasnik miliona grčeva u stomaku i srodnih probavnih tegoba, na pragu četrdesetih, u starosnoj dobi kada ga progoni osećaj da se “upravo očešao o smrt”. Dok iskazuje znake života, oslanjajući se na neke davno usvojene rituale kojima ne vidi smisao

Uprkos svim podmuklostima, svemu što davi i guši naše gradove, Tomaš i dalje jeste pjesnik koji traži da naučimo voljeti. Sve se jeste srušilo, ali se posljednjim naporima, do kraja, mora suprotstavljati odrvenjenosti i otupljenosti na emociju, na ljubav. Bez toga sve je tek pakao i tama

Glavni štand pulskog sajma knjiga zvao se Hercegovina čita. Tamo je nas nekoliko krenulo s licima crvenim od stida, jer prije nas na svako mjesto na svijetu doprla je ona Hercegovina iz Haga. A mi smo ljudi s margine, nebitni i pomalo nesigurni u to da ikome možemo stvoriti drugačiju sliku vlastite Hellcegovine. Nekako smo stigli u Istru spuštenog pogleda, dok su u nama bješnjeli živčani slomovi zbog toga što smo tjedan prije polaska u Pulu bili primorani ponovno živjeti početak devedesetih godina, onih u kojima su neki ljudi presjekli naše živote na pola i učinili nas taocima njihovog zla