Pregorijevat će sijalice/ i netko će zbog toga psovati/ a netko zbog neke još manje nezgode./ Izgovorit će se i nešto nježnih riječi/ i puno će toga biti prešućeno
U stranim smo gradovima i mi stranci,/ nema poznatih mirisa kojima se hrane samoća/ i strah od starosti./ Nigdje drugdje ne stare poznata lica/ i nemamo koga ispraćati...
A čeznuo sam za New Yorkom/ toliko dugo da je u međuvremenu/ New York nestao./ A čežnja je još uvijek tu u obliku/ sjećanja na New York/ za kojim sam čeznuo...
Netko nas potkrada i vara./ Kuda odu svi ti sunčani sati/ kada jesen pruži ruku i stavi užinu u učeničke torbe?/ Bezbrižnost nam je tek namignula./ More se nije stiglo naviknuti na naša stopala...
Nekada smo sanjali/ gubili razum zbog golih ramena/ u džepove trpali kineske kolačiće sreće/ silazili na rijeku u sparnim noćima/ i sudbonosnim porukama hranili ribe/ to je bio dovoljan razlog za poeziju./ Nekada smo sanjali...
Ako dirneš u bilo koji totem njihovog nacionalizma ta masa kreće u stampedo sa željom da te pregazi i ponizi a sve ne bi li u strahu pristao/pristala biti sveden/a na njihovu mjeru, postati amblem i eksponent njihovog nemuštog političkog režanja
Glupo je toliko riskirati/ poderana koljena i slomljeno srce/ radosno prihvatiti sva ta obećanja/ Opasno je prići nepoznatoj osobi/ nepokolebljiv u uvjerenju/ da to ljubav tvog života
Trebao bih barem istetovirati neku poruku/ na savršenoj koži
pjesme koja mi izmiče./ Moram je zapisati, makar i potpuno pogrešno,/ suočiti se sa strahom od njezine mladosti
Moj pas njuši zrak kojim dolaziš./ Neke postavke svemira se ruše
u krilo platana/ ljubeći njihovu ofucanu koru./ U predvečerje/ svijet ostaje bez riječi