Tekstovi sa tagom: marko tomaš

Pregorijevat će sijalice/ i netko će zbog toga psovati/ a netko zbog neke još manje nezgode./ Izgovorit će se i nešto nježnih riječi/ i puno će toga biti prešućeno

Kada sam otvorio oči/ svjetlost iza tvojih leđa/ pretvarala te u samu ideju života./ Taj prizor me slomio,/ znao sam...

U stranim smo gradovima i mi stranci,/ nema poznatih mirisa kojima se hrane samoća/ i strah od starosti./ Nigdje drugdje ne stare poznata lica/ i nemamo koga ispraćati...

A čeznuo sam za New Yorkom/ toliko dugo da je u međuvremenu/ New York nestao./ A čežnja je još uvijek tu u obliku/ sjećanja na New York/ za kojim sam čeznuo...

Netko nas potkrada i vara./ Kuda odu svi ti sunčani sati/ kada jesen pruži ruku i stavi užinu u učeničke torbe?/ Bezbrižnost nam je tek namignula./ More se nije stiglo naviknuti na naša stopala...

Nekada smo sanjali/ gubili razum zbog golih ramena/ u džepove trpali kineske kolačiće sreće/ silazili na rijeku u sparnim noćima/ i sudbonosnim porukama hranili ribe/ to je bio dovoljan razlog za poeziju./ Nekada smo sanjali...

Ako dirneš u bilo koji totem njihovog nacionalizma ta masa kreće u stampedo sa željom da te pregazi i ponizi a sve ne bi li u strahu pristao/pristala biti sveden/a na njihovu mjeru, postati amblem i eksponent njihovog nemuštog političkog režanja

To je jedino pošteno./ Treba pisati o poljupcu/ onako kako se usne primiču./ Kad napišem ljubav/ hoću da svatko zna što to znači...

Tako sam otkrio da izuzev tijela/ ne znaš ništa o meni/ a smatrao sam se dovoljno važnim/ da preuzmem tvoj stil/ kako bih slijedio vlastito srce...

Prozori Alcantare/ otvoreni poput lepeza/ na ljepljivom morskom vjetru/ saučesnički su namigivali,/ jataci odricanju prava na utjehu

Glupo je toliko riskirati/ poderana koljena i slomljeno srce/ radosno prihvatiti sva ta obećanja/ Opasno je prići nepoznatoj osobi/ nepokolebljiv u uvjerenju/ da to ljubav tvog života

Kada bi tvoje tijelo/ izraslo iz ovih riječi/ bila bi to pjesma/ od koje zastaje dah/i makar nastupila vječna jesen/ nitko više ne bi bio

Moj problem s tobom/ je taj što uz tebe/ i ja pomislim da sam besmrtan./ Ljubav pretvara čovjeka/ u neopreznu budalu

Trebao bih barem istetovirati neku poruku/ na savršenoj koži pjesme koja mi izmiče./ Moram je zapisati, makar i potpuno pogrešno,/ suočiti se sa strahom od njezine mladosti

Moj pas njuši zrak kojim dolaziš./ Neke postavke svemira se ruše u krilo platana/ ljubeći njihovu ofucanu koru./ U predvečerje/ svijet ostaje bez riječi