Tekstovi sa tagom: meša selimović

"Meša Selimović veliki je europski pisac. Zbog nečega ljudi misle da je nedostojno od takvih pisaca da očekuju priznanja i pohvale, i da ih se ne tiče što o njima misli ili govori kojekakva ljudska pljeva. Zbog nečega ljudi misle da bi takvi kao Meša, uz takvu nesumnjivu veličinu, morali lako, sretno i zadovoljno živjeti o kruhu i o vodi. Na žalost, nije tako" (Miljenko Jergović)

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se

April 1974: U Holivudu, na dodeli Oskara, najuspešniji film je "Žaoka", dok su se posebno istakle glumačke kreacije Glende Džekson i Džeka Lemona. Na top-listama dominira Pol Mekartnijev "Band On The Run", a svi pevuše "Waterloo", pesmu kojom je otpočela briljantna karijera švedske supergrupe ABBA. I na domaćoj sceni dva popularna imena tek se zagrevaju za buduće dane slave: Zdravko Čolić poručuje "Zelena si rijeka bila", a Bijelo Dugme grmi o kupovini "Topa". Bila je to godina kada je slavni jugoslovenski književnik Meša Selimović (sve popularniji i u svetu) objavio svoj novi roman "Ostrvo". Novinar Politike Dragoslav Adamović zapitao se: Nа kаkvim se izvorimа mudrosti nаpаjаju Mešа Selimović i njegovi fаtаlni junаci? Evo kakav je odgovor dobio...

A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od smrti...

Radio drama je akustična dramatizacija nekog događaja, naravno bez vizuelne komponente. Tvorci se oslanjaju isključivo na dijalog, muziku i zvučne efekte kako bi dočarali slušaocu atmosferu, likove i priču

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu

Pune četiri godine je trajalo to zamiranje, bez i jednog sigurnog dinara, bez posla, bez snage da radim. Počeo sam da radim ono što najmanja znam, filmske scenarije, zapuštajući rad na onome što mi je bila vokacija, na literaturi. Uskoro sam vidio da na tom poslu ne mogu ništa učiniti, i pristao sam da budem lektor u Vorkapićevom filmu »Hanka«. Za to vrijeme Darka je, bez gunđanja i bez mrštenja, isprodavala sve što se moglo iz kuće. Moja djeca nisu znala šta je čokolada, mlijeko, voće, čak ni cipele — išle su u poderanim i zakrpljenim. To je bila surova ali perfektna škola života

Ta obeshrabrenost, klonulost, nevjerovanje u sebe, ostavili su traga na meni sve do danas. Zato sam počeo kasno da pišem, zato sam nesiguran u sebe, zato svakom poslu prilazim kao početnik, strahujući od negativnog suda. Zanimljivo je kako sam 1959. sklopio ugovor s izdavačkim preduzećem »Svjetlost« o štampanju prvog romana »Tišine«. Insistirao sam na tome da se u ugovor unese klauzula koja me obavezuje da roman predam do određenog datuma, inače sam obavezan da plaćam kaznu od 5000 dinara za svaki dan poslije ugovorenog roka

"Derviš i smrt" roman je pisca koji je pravi pripovjedački glas pronašao u svojim pedesetima. Iz dugog je sazrijevanja nastala knjiga koja prije pojave Orhana Pamuka čini europski književni vrhunac na danas aktualne islamske teme

“Najlepše pismo koje sam dobio unazad nekoliko godina, to je Vaš list od 10. V. i to ne zbog lepog mišljenja o romanu, na čemu sam zahvalan, već radi ljudske pažnje koja me je dirnula. Posebno je zadovoljstvo za mene da vidim s kakvom ste lucidnošću ušli u materiju romana, otkrivši njegove najdublje intencije, skrivene na prvi pogled, zbog čega ih kritičari nisu ni primetili” piše Meša Selimović Edvardu Kocbeku 1962. godine povodom knjige “Tišina”

Od priča u svijetu odraslih mnogo me je više privlačila beskonačna sloboda koju sam osjećao u stanu Selimovića, ispunjenom Darkinom vedrinom i Mešinim mirom, koji ništa nije moglo poremetiti. Jurcao sam sa njegovim kćerkama iz sobe u sobu, one se penjale po njemu, sakrivale mu se iza leđa, podvlačile pod sto, a on se samo blago smješkao i nastavljao da piše svojim urednim, kaligrafskim rukopisom.

Ironija je i da su „Novosti“ u svojoj biblioteci objavile 2004. godine roman koji je dobio NIN-ovu nagradu daleke 1966. pod mangupskim naslovom „Drviš i smrt“. Zvuči kao antiseksualna poruka ili kao filozofska misao o smislu života. Doduše, na koricama je naslov pravi, greška je samo na unutrašnjem listu koji nas uvodi u priču, pre posvete voljenoj ženi Darki. I pre pomenutog citata iz Kur’ana

Ali je ostao u meni, živ, raznježio me, uzbudio, uzbunio. Taj obični nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Možda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, možda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saučesno i ohrabrujuće.

Ni Jakšić, ni Laza Kostić, ni Vojislav Ilić, ni ostali, docnije, nisu napuštali "Vukov pravac", "Vukovu školu" (kako tvrde istoričari književnosti), već su razvijali i stvaralački bogatili suštinu Vukove misli. Napuštali su Vuka i iskrivljavali njegov pravi smisao upravo "vukovci", fanatični sledbenici (nazivali su ga čak "svetim" Vukom), koji su jednu živu i životnu ideju pretvorili u dogmu. Umesto da bude plodonosna duhovna orijentacija, pretvorila se u mrtvi kanon, u smetnju životu, kao što je bilo i sve ono protiv čega se Vuk borio. Vukovci poštuju Vukovo slovo a ne duh (kako kaže Belić), i to ono slovo koje je najstrože, najisključivije, iz prve, rušilačke faze. Za njih je jedini uzor u književnosti narodna poezija; prostota jezika i prostota pisanja je vrhovni ideal; Vukov rečnik je ne samo udžbenik jezika već i udžbenik života; jezik se nemilice "čisti", saseca, osiromašuje; revni učenici ispravljaju čak i učitelja, odbacujući sve stare reči koje je Vuk oživeo u prevodu Novog zaveta, čime su naneli grdnu štetu našem jeziku i njegovom razvitku. Stvorivši uski, puritanski štur, folklorni akademizam, oni su jezik konzervisali, odvojili ga od života, silom ga održavali u seljačko-patrijarhalnom stanju i nerazvijenosti, boreći se protiv svih težnji da se jezik prilagodi savremenom životu i mišljenju. Filološkom kritikom, koja je književna dela sudila samo po jeziku, zapostavljajući estetsku stranu, bacanjem anateme na svaku knjigu koja nije pisana čistim narodnim jezikom, isključivošću svoga primitivnog narodnjaštva, oni su obnovili antivukovski kaluđerski način mišljenja, koje stvaralačkom razvijanju uvek pretpostavlja doslovnost i tvrdo pravilo.

Već to insistiranje na razlikama jedan je od načina da se jezik sputava; a stvaranje barijera je štetno, ma sa koje strane to dolazilo. Jedno je naučni pristup jeziku, a drugo je stvar politički odnos prema jeziku. Politički odnos prema jeziku je nezavisan od suštine jezika, od jezičkog jedinstva. Meni je, na primjer, sasvim svejedno kako će se taj jezik nazivati. Ako je jedan i jedinstven, što jeste, može se zvati i hrvatski i srpski i hrvatskosrpski i srpskohrvatski, demokratsko je pravo čovjeka da svoj jezik naziva onako kako hoće. Ne vidim zašto se u Hrvatskoj ne bi nazivao hrvatskim jezikom, mada je to isti ovaj jezik, i zašto se ne bi nazivao srpskim jezikom u Srbiji, a eto isti je jezik. Niko ne teži tome da se jezik unificira, te opasnosti nema