Tekstovi sa tagom: meša selimović

meša selimović

Prepiska iz 1962: Meša Selimović i Edvard Kocbek

Vaša rečenica mi je draga, nemirna je ali ujedno mudra

“Najlepše pismo koje sam dobio unazad nekoliko godina, to je Vaš list od 10. V. i to ne zbog lepog mišljenja o romanu, na čemu sam zahvalan, već radi ljudske pažnje koja me je dirnula. Posebno je zadovoljstvo za mene da vidim s kakvom ste lucidnošću ušli u materiju romana, otkrivši njegove najdublje intencije, skrivene na prvi pogled, zbog čega ih kritičari nisu ni primetili” piše Meša Selimović Edvardu Kocbeku 1962. godine povodom knjige “Tišina”
Meša Selimović

Zapis o Meši

Beskonačna sloboda u stanu Selimovića

Od priča u svijetu odraslih mnogo me je više privlačila beskonačna sloboda koju sam osjećao u stanu Selimovića, ispunjenom Darkinom vedrinom i Mešinim mirom, koji ništa nije moglo poremetiti. Jurcao sam sa njegovim kćerkama iz sobe u sobu, one se penjale po njemu, sakrivale mu se iza leđa, podvlačile pod sto, a on se samo blago smješkao i nastavljao da piše svojim urednim, kaligrafskim rukopisom.
Brpok 07 S

Moja privatna istorija

Drvim, dakle postojim!

Ironija je i da su „Novosti“ u svojoj biblioteci objavile 2004. godine roman koji je dobio NIN-ovu nagradu daleke 1966. pod mangupskim naslovom „Drviš i smrt“. Zvuči kao antiseksualna poruka ili kao filozofska misao o smislu života. Doduše, na koricama je naslov pravi, greška je samo na unutrašnjem listu koji nas uvodi u priču, pre posvete voljenoj ženi Darki. I pre pomenutog citata iz Kur’ana
Pokris 05 S

Posljednji dio Nurudinovog solikvija

Ni glasa, ni daha, ni truni svjetla

Ali je ostao u meni, živ, raznježio me, uzbudio, uzbunio. Taj obični nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Možda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, možda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saučesno i ohrabrujuće.
Aabra 22 S

Jezička razmatranja: Za i protiv Vuka

Primitivno narodnjaštvo i okamenjena dogma

Ni Jakšić, ni Laza Kostić, ni Vojislav Ilić, ni ostali, docnije, nisu napuštali "Vukov pravac", "Vukovu školu" (kako tvrde istoričari književnosti), već su razvijali i stvaralački bogatili suštinu Vukove misli. Napuštali su Vuka i iskrivljavali njegov pravi smisao upravo "vukovci", fanatični sledbenici (nazivali su ga čak "svetim" Vukom), koji su jednu živu i životnu ideju pretvorili u dogmu. Umesto da bude plodonosna duhovna orijentacija, pretvorila se u mrtvi kanon, u smetnju životu, kao što je bilo i sve ono protiv čega se Vuk borio. Vukovci poštuju Vukovo slovo a ne duh (kako kaže Belić), i to ono slovo koje je najstrože, najisključivije, iz prve, rušilačke faze. Za njih je jedini uzor u književnosti narodna poezija; prostota jezika i prostota pisanja je vrhovni ideal; Vukov rečnik je ne samo udžbenik jezika već i udžbenik života; jezik se nemilice "čisti", saseca, osiromašuje; revni učenici ispravljaju čak i učitelja, odbacujući sve stare reči koje je Vuk oživeo u prevodu Novog zaveta, čime su naneli grdnu štetu našem jeziku i njegovom razvitku. Stvorivši uski, puritanski štur, folklorni akademizam, oni su jezik konzervisali, odvojili ga od života, silom ga održavali u seljačko-patrijarhalnom stanju i nerazvijenosti, boreći se protiv svih težnji da se jezik prilagodi savremenom životu i mišljenju. Filološkom kritikom, koja je književna dela sudila samo po jeziku, zapostavljajući estetsku stranu, bacanjem anateme na svaku knjigu koja nije pisana čistim narodnim jezikom, isključivošću svoga primitivnog narodnjaštva, oni su obnovili antivukovski kaluđerski način mišljenja, koje stvaralačkom razvijanju uvek pretpostavlja doslovnost i tvrdo pravilo.
Meša Selimović

Retro intervju: Meša Selimović, klasik

Ja pišem svim jezičkim varijantama

Već to insistiranje na razlikama jedan je od načina da se jezik sputava; a stvaranje barijera je štetno, ma sa koje strane to dolazilo. Jedno je naučni pristup jeziku, a drugo je stvar politički odnos prema jeziku. Politički odnos prema jeziku je nezavisan od suštine jezika, od jezičkog jedinstva. Meni je, na primjer, sasvim svejedno kako će se taj jezik nazivati. Ako je jedan i jedinstven, što jeste, može se zvati i hrvatski i srpski i hrvatskosrpski i srpskohrvatski, demokratsko je pravo čovjeka da svoj jezik naziva onako kako hoće. Ne vidim zašto se u Hrvatskoj ne bi nazivao hrvatskim jezikom, mada je to isti ovaj jezik, i zašto se ne bi nazivao srpskim jezikom u Srbiji, a eto isti je jezik. Niko ne teži tome da se jezik unificira, te opasnosti nema
Meša Selimović

Šta sam postao nakon strijeljanja brata

Kako je nastao roman „Derviš i smrt“

Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija