Tekstovi sa tagom: mediji

Dok su individualna iskustva ono što nas razlikuje, zajedničke tačke, koje bismo mogli da smestimo pod termin "srpska glupost," čine da se menjamo u smeru vulgarne mase koja odavno ne vidi zajednički cilj, već se fokusira na niz sitnih postignuća koja se svode na preživljavanje u duhu "šta će da se jede, šta će da se pije, koga da zajebem." Kako je XXZ magazin sve suprotno od toga, ove srede smo odlučili da se bavimo sobom, odnosno svim onim što rad u slobodnom mediju nosi

Imamo šizofrenu situaciju da evropski i drugi zapadni fondovi politički i materijalno subvencionišu one koji, u najmanju ruku, predstavljaju logistiku političkim opcijama suprotnim evroatlanskoj orjentaciji Crne Gore. Iako crnogorske bezbjednosne službe svoj posao ne obavljaju kako treba, pa se informacije u finansiranju političkih i medijskih subjekata kreću u zoni poluinformacija, skoro da je izvjesno da te iste medije finansijski pomažu i iz izvora koji Crnu Goru vide kao dio interesa Rusije i Srbije

Dok su mediji u SFRJ prezentirali ukazanja Gospe kao subverzivnu djelatnost usmjerenu ka rušenju tekovina narodnooslobodilačke borbe, u novije vrijeme u fokusu su previranja unutar Crkve te kritički tekstovi o tokovima novca

Nema u Crnoj Gori „trećeg puta“, „treće Crne Gore“. Postoji ovaj put kojim je krenula Crna Gora i onaj put koji vodi na drugu stranu, bolje reći stranputicu. Smiješno zvuče neki Crnogorci, dok šetaju sa onima koji su avionom vlade Srbije išli na poklonjenje Putinu, koji misle da je članstvo u NATO nešto što se ne može promjeniti. Legalno izabrani parlamenti mogu o svemu odlučivati, pa i o tome

Da, postoji korupcija, postoje lopovi u raznim nivoima vlasti, postoje loše privatizacije, postoje svuda u tranziciji, postoje i u Crnoj Gori. I to se rješava kroz pregovore sa EU, ne njihovim kočenjem zarad borbe protiv vlasti, stvaranjem institucija, ne njihovim rušenjem i omalovažavanjem zato što ne mogu da se instrumentalizuju protiv vlasti, dakle aktivnim učešćem u izgradnji demokratskih institucija, a ne svođenjem politike na obračun sa onima koji su vam, očito, omraženi. Nije normalno da neko vlada toliko dugo a da mnogim ljudima se ta vlast ne ogadi. Ali se ni tada ne priziva nacionalni i institucionalni slom države da bi došli na vlast sto puta gori, u savezništvu sa onima kojima je crnogorska Crna Gora „smrt na oči“

Vjerojatno nema pitanja koje je više prijeporno u hrvatskoj (ali i srpskoj) LGBT zajednici od medijske reprezentacije LGBT zajednice. Nisam još doživio da je neki istup LGBT ljudi u medijima prošao bez ekstenzivnog komentiranja LGBT ljudi (na stranu komentari domaćeg heterijata, to je posebna priča.) I ne samo da se svaki LGBT-ovac prije ili kasnije osjeća ponukanim negdje i nekako, većinom online, izraziti svoje mišljenje o medijskom istupu drugih LGBT ljudi, nego su ti komentari redovito puni povišenih emocija, ponajviše ako su negativno intonirani.

Većina srpskih medija tretira Crnu Goru u skladu sa postulatom velikosrpskog nacionalizma po kojem je Crna Gora zapravo srpska država, privremeno odmetnuta od matice. Aspiracije prema susednoj teritoriji se čak i ne kriju, već čine osnovu brojnih medijskih sadržaja. Nezavisnost Crne Gore se doživljava kao privremeni hir tamošnjeg stanovništva koje će se ubrzo otrezniti, Crnogorci će pre ili kasnije shvatiti da su Srbi i da im je ponovno ujedinjenje sa Srbijom jedina sudbina. Ako neće milom, tu su naši političari, intelektualci i mediji da im pomognu

Mediji, na kalkulativan način, pružaju emotivnu varijaciju Pavlovljevog refleksa, dok ,,konzumenti“ dobijaju ,,katarzični“ trenutak ili naprosto odušak često trivijalnoj ljudskoj radoznalosti koju fascinira tuđa nesreća

Ovih dana jedan mi je sasvim obeshrabreni urednik rekao da se inzistira na potpisivanju ukradenih članaka jer se tako „stvaraju novinarska imena“. Upravo nevjerojatna logika. Krađom se, dakle, stvaraju budući „veliki novinari“. Ako netko krade 10 ili 20 godina, po toj će logici postati „novinarska legenda“

Charly Golightly u tekstu za PinkNews govori o tome kako se osećala pošto je pročitala članak o sebi, te svom trans iskustvu u jednom magazinu, i zahteva da se prikazivanje i predstavljanje trans osoba u medijima promeni.

Kako da se izležavam i odmaram s prijateljima kad moram sama da im pravim poklone, nađem drveni venac i skupljam šišarke po parku? Usput još treba i da kanališem unutrašnju boginju! Ko je video zimsku boginju kako se izležava? I šta ako i ja i svako od mojih prijatelja ponaosob hoće preokret u 2018, a ne možemo svi biti jedni kod drugih u isto vreme?

Neskroman po mentalitetu područja u kojem bivstvujem i prognan neekonomičnom navikom da svako jutro kupujem dnevne novine, a ponekad i neki sedmični magazin, dođoh do zaključka – nikad većih gluposti, strogo filtriranih da održe stanje ikebane mozga i iritiraju nerve nije bilo nego danas u našim novinama…

Trend sveprisutne relativizacije činjenica, sve težeg traganja za istinom u uslovima fenomena medijske mećave i nemogućnosti običnog čoveka da se orijentiše u svetu hiperprodukcije informacija, stavio je 2016. godine u središte pažnje medijskih stručnjaka pojam post-istine (post-truth). Dolaskom Donalda Trampa, čoveka van političkog establišmenta, na čelo najmoćnije države današnjice i izglasavanje Brexita na referendumu u Velikoj Britaniji bili su praćeni oštrim polarizacijama koje su učinile vidljivom društvenu uslovljenost načina na koji različiti delovi sveta ili društvenih slojeva sagledavaju, u osnovi identičnu, realnost. Proglašavajući pojam post-istine za ključni pojam 2016. godine Oksfordski rečnik taj fenomen definiše kao “pridev koji označava okolnosti u kojima su objektivne činjenice manje uticajne u oblikovanju javnog mišljenja nego izazivanje i pozivanje na emocije i lična uverenja”. Medijski analitičari i marketinški stručnjaci se slažu da je čovečanstvo nepovratno zakoračilo u eru u kojoj činjenice gube primat nad emocijama i načinima tumačenja samih činjenica. Širokim masama konzumenata medijskih sadržaja sve manje je bitno šta se zaista tačno dogodilo dok se primat daje načinu na koji se realni događaji i pojave mogu tumačiti. Rastuća potreba ljudi za orijentirima koji bi im omogućili da svoje identitete i uverenja učine stabilnim u uslovima medijskih oluja koje tradicionalne vrednosti dovode u pitanje, izazvala je u medijskoj areni bespoštednu borbu za nametanje okvira interpretacije koji su uvek ideološki obojeni i servirani od strane onih koji manipulacijom emocijama i potrebama sebi obezbeđuju ključne poluge i mehanizme kontrole u masovnim potrošačkim društvima.

Pred očima mi je plejada naših „umetnika“ uz preklano jagnje i gajbu piva, praškove za veš, plaže, tepihe, vegetu, kafu i toaletne papire. Novac je veliki izazov, ali čuvajte se takvog izazova. Primitivizam, još veći. Ne izlažite javnosti Vašu preko željenu intimnost. Ne eksponirajte se na raznim trećerazrednim svetkovinama i proslavama zbog tuđih ideala, a za sitan novac. Ne skrnavite Umetnost

Ne znam šta će se desiti u budućnosti. Nemam predstavu hoće li Amerika izvršiti invaziju na Severnu Koreju ili baciti bombe na brutalni režim Kim Džong Una. Ali zvezde ukazuju na to da ćemo biti svedoci uspešne propagande, baš kao i 2003, pre invazije na Irak. A to bi trebalo da nasmrt prestravi svakog ko veruje da Amerika i njeni saveznici imaju veoma malo da dobiju i mnogo da izgube time što će započeti rat (nuklearni ili drugi) na korejskom poluostrvu