Tekstovi sa tagom: mišo kovač

U poslednjem delu razgovora o Lukovićevoj knjizi "Bolja prošlost" govorimo o tome kako je 1988. došao na ideju za naslov i kako je samo godinu dana kasnije naslov postao najrelevantniji element knjige. Danas je ta sintagma ne samo sinonim za zlatno doba muzike bivše Jugoslavije, već sve što je prethodilo krvavom raspadu zemlje, ratovima, sankcijama, bedi, mržnji...

Kladim se da danas mnogi iz kruga mlade/ mlađe generacije nikad nisu videli i u rukama držali vinilnu singl ploču. A opet, stariji ili stari, kojima je peak mladosti bio pre četrdesetak godina, još uvek se sećaju moje rubrike „Singlovi“ iz „Džuboksa“; mnogi su odavno tražili da sve to integralno objavim, ali nije bilo šanse. Zauzet e-pisanjem i e-uređivanjem, uz redovan haos i povremene teške tragedije i bolesti, planove za „Singlove“ ostavio sam za neka bolja/ gora vremena. Uprkos svemu, započeli smo feljton, pa je red da malo obnovimo gradivo o muzičkim uzbuđenjima pre četiri prohujale decenije

Mate je promenio ime u Mišo, pustio zulufe i zapevao poput groma. The star was born. Trebalo je ljuljati. Proplakale su zore dok Mišo Kovač nije postao pevač koji puni stadione, jer nepopravljivo nadmen, tvrdoglav i hvalisav, nije odustajao od samog sebe i repertoara koji mu je sama priroda podarila: ljubav, žena, patnja i zakletva. Kako stvari stoje, isplatilo se. Pevač koji je skidao Pavelićeve slike iz osinjaka ustaške emigracije, koji ne veruje ni u Boga ni u oca - samo u svoj glas i svoj dom, krajem osamdesetih izgleda bolje nego ikad i peva bolje nego ikad. Ne trpi konkurenciju i ne raspravlja o kolegama. Njima njihovo, Miši - Mišino. Ne dirajte ga (Ovo je uvod za priču o Miši Kovaču iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine; razgovor sa Mišom Kovačem obavljen je početkom 1986. godine)

Mate je promenio ime u Mišo, pustio zulufe i zapevao poput groma. The star was born. Trebalo je ljuljati. Proplakale su zore dok Mišo Kovač nije postao pevač koji puni stadione, jer nepopravljivo nadmen, tvrdoglav i hvalisav, nije odustajao od samog sebe i repertoara koji mu je sama priroda podarila: ljubav, žena, patnja i zakletva. Kako stvari stoje, isplatilo se. Pevač koji je skidao Pavelićeve slike iz osinjaka ustaške emigracije, koji ne veruje ni u Boga ni u oca - samo u svoj glas i svoj dom, krajem osamdesetih izgleda bolje nego ikad i peva bolje nego ikad. Ne trpi konkurenciju i ne raspravlja o kolegama. Njima njihovo, Miši - Mišino. Ne dirajte ga (Ovo je uvod za priču o Miši Kovaču iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine; razgovor sa Mišom Kovačem obavljen je početkom 1986. godine)

Mate je promenio ime u Mišo, pustio zulufe i zapevao poput groma. The star was born. Trebalo je ljuljati. Proplakale su zore dok Mišo Kovač nije postao pevač koji puni stadione, jer nepopravljivo nadmen, tvrdoglav i hvalisav, nije odustajao od samog sebe i repertoara koji mu je sama priroda podarila: ljubav, žena, patnja i zakletva. Kako stvari stoje, isplatilo se. Pevač koji je skidao Pavelićeve slike iz osinjaka ustaške emigracije, koji ne veruje ni u Boga ni u oca - samo u svoj glas i svoj dom, krajem osamdesetih izgleda bolje nego ikad i peva bolje nego ikad. Ne trpi konkurenciju i ne raspravlja o kolegama. Njima njihovo, Miši - Mišino. Ne dirajte ga (Ovo je uvod za priču o Miši Kovaču iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine; razgovor sa Mišom Kovačem obavljen je 1986. godine)

Bilo je još postova o glazbi iz tih i kasnijih vremena, ali oni nisu sačuvani nekim naknadnim backupom. A najveći dio njih nije niti će po svoj prilici biti napisan. Jer koliko pjesama, toliko i potencijalnih proustovskih kolačića tj. sjećanja. I nisu moji nešto posebno, svatko ima neke svoje s kojima si katkad zasladi život ili makar poboljša okus nečeg što mu se servira u sklopu svakidašnjeg menija. Jer glazba je (ipak) zvonka radost!

Te daleke 1971. godine, festival Beogradsko proleće bio je pravi kulturni događaj; happening koji je trajao nekoliko dana nije u Dom sindikata privukao samo ljubitelje zabavne muzike i modernih toaleta, već urbanu elitu među kojom na dosad neobjavljenim fotografijama prepoznajemo Milenu Dravić, upravnicu Ateljea 212 Miru Trailović, tadašnjeg advokata Veljka Guberinu, Batu Živojinovića ili proslavljenog filmskog reditelja Purišu Đorđevića. Vidimo da je i Nikica Kalogjera u publici: očigledno, tu je da pruži podršku svojoj supruzi – Ljupki. Naravno, na okupu su tadašnje najveće pevačke zvezde SFRJ: Arsen Dedić i Gabi Novak, Lola Novaković i Dragan Antić, Senka Veletanlić i Zafir Hadžimanov, tu su još Mišo Kovač, Kićo Slabinac, Boba Stefanović, Anica Zubović, Dušan Jakšić, Miro Ungar, Daliborka Stojšić... Izgledalo je svečano, uzbudljivo i vrlo cool. Cela Jugoslavija u jednom Domu sindikata.

O nagradama je izlišno raspravljati jer su one bile poznate već prije nekoliko mjeseci. Pitanje je samo jedno: je li ovo taj Splitski festival i u kakvom je glazbenom rodu ono što smo slušali tri večeri s nekadašnjim profilom Splita? Saša Lukić, direktor Festivala zaslužuje pohvale, dok je umjetnički direktor Nenad Vilović dobio dovoljno vrlo jasnih signala da bi u interesu Festivala, koji će iduće godine proslaviti 40. obljetnicu, trebao odstupiti. Po mogućnosti već jučer!

„Split in concerto“ bio je uvod u festivalska natjecateljska zbivanja: neki su odmah na startu bili u finalu, dok su se drugi za to trebali tek izboriti. Osim zamjerke Ninčeviću koji je ukinuo glasovanje publike, a prednost dao nekim radio postajama, osim nekih sitnih namještaljki - samome finalnome činu ne bi se moglo baš ništa prigovoriti. Zorica Kondža zasluženo je bila prva. I to je najvažnije: da prava pjesma pobijedi i ostane. „Dok ploviš morima“ još je uvijek numera koja se rado i često čuje u radijskom etru. Što se ostalih skladbi tiče, i među njima je bilo sjajnih pjesama. Zato su i Ninčević i Banov zaslužili da vode i   naredni festival, Split '95! 

Više nema dvojbe: godina 1968. bila je u dvadesetom stoljeću najuzbudljivija, prepuna historijskih putokaza koji su oblikovali budućnost svijeta. Događaji i pojave smenjivali su se danonoćno: ubijeni su Martin Luther King i Bobby Kennedy; širom planete krenuli su studentski nemiri; The Beatles su objavili legendarni „White album“; rat u Vijetnamu je postajao sve žešći; pojavili su se tv aparati u boji...a drug Tito imao je svoju možda najbolju političku godinu

Volite li Igora Krimova? Pojavio se u vremenu veselja i Judinih poljubaca. Nije mu bio sličan. Ni previše veseo, ni previše lep, ni blistavo odeven. Hteo je da postane pravi pesnik. Već je diplomirao flautu. Muzika je postala njegova sudbina kada je shvatio da je sve što radi - posebno. Igor Krimov je postao Arsen Dedić. Zavoleo je Gabi na putu za Aušvic. Ona nikada nije sumnjala. Zatim prvi tekst, prvi Beršvin za Gabiku... ,,Šta je sa vama dvoma? Je l' to definitivno gotovo?", pitala je Jovanka Broz. Bilo je. Arsen Dedić „muzičar koji misli", lice koje s podjednakom nežnošću gledaju devojčice i one uvek devojčice, suprug, otac, prijatelj i jedna od tekovina muzičke Jugoslavije i kad priča - priča posebno. Da je sve ono što znate o njemu - tako malo (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Arsenu Dediću. Intervju sa Arsenom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je krajem 1987. godine. Arsen Dedić je umro u Zagrebu 17. kolovoza 2015. godine)

Nije pretjerano reći: u monumentalnoj monografiji "Od kolijevke do Hajduka", umirovljeni fotoreporter "Slobodne Dalmacije" i nekadašnji sportski izvjestitelj dopisništva „Vjesnika“ u Splitu, zabilježio je sve spomena vrijedno: najveće face, najveće događaje, obišao ama baš sva obalna mjesta i gradove, Zagoru i otoke, zavirio pod svaki kamen, svjedočio tranziciji zavičaja koji je živio od mriže i motike u turističku meku. Pa, onda svi ti splitski festivali na kojima je Karaman vrebao zvijezde i zvjezdice u usponu i na zalasku karijere. Potom, Mate Parlov u mudantama, na vaganju pred odlučujući meč, Tina Turner na Gripama... sve su to portreti oko kojih će se sigurno tiskati na izložbama koje će Karaman organizirati u razdoblju što je pred nama

Split ’79 prvi put je pustio stihove koji su bili pisani ekavicom: „Imao sam kao mali strašan elan/ snivao sam da ću proći svet/ da ću stići do Afrike/ ko’ Magelan“ (Panonski mornar). Dakako, to je sitnica, jer se na istoj pozornici pjevalo na mnogim jezicima kad je Festival bio internacionalnog karaktera, ali nikad se nije dogodilo da su Slovenci, pa ni Srbijanci, pjevali na svom jeziku. Dapače, čak je i Đorđe Marjanović nastojao biti što bliži jeziku domaćina, što mu nije uspijevalo, ali je bilo korektno i simpatično. Pa i veliki Miki Jevremović  bio je sjajan tumač pjesme i podneblja. I zato je malo čudna bila pobjeda Balaševića usred Splita, i to od publike. Bez obzira na karizmu!

Festival Split ’78 ponudio je mnoštvo pitkog glazbenog štiva: pjesmu „Samo simpatija“ Đorđa Novkovića i Željka Sabola (Meri Cetinić i grupa More); Trumbićevu „Nostalgiju“ (VIS Libertas); uspješnicu „Jedina moja“ Nikice Kalogjere i Krste Jurasa (Miki Jevremović), pa „Dico moja“ Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića (Đani Maršan)…Dakako, tu su i prvonagrađene skladbe Zdenka Runjića: „Poeta“, „Oprosti mi pape“ i „Cvit Mediterana“, te „Neka vali gingolaju svoje barke“, prvonagrađena skladba po ocjeni stručnog ocjenjivačkog suda, koju je napisao Marko Demicheli (Novi fosili). Sve ono što je dao Split ’78 ostaje za sjećanja. Bilo je to jedno ugodno ljeto, prepuno najfinijeg festivalskoga šušura, s bezbroj turista. Sve je mirisalo na neko bolje sutra. Bar u pjesmi…

Teško će se ponoviti uspjeh Festivala zabavne glazbe Split ’77. Toliko dobrih pjesama na jednom mjestu u samo tri dana, od 7. do 9. srpnja - neponovljivo je. Dakako, i broj skladbi bio je impresivan – 42 takmičarske pjesme!