Tekstovi sa tagom: migranti

Ljudi u pokretu napustili su svoje zemlje u nadi da će pronaći svoje bolje sutra i državu u kojoj će se njihova osnovna ljudska prava poštivati. Međutim, na svome putu umjesto razumijevanja nailaze na dehumanizaciju, otpor, otvoreno i direktno nasilje, ali i ogromnu odbačenost od ostatka društva

Situacija sa ljudima u pokretu je sve teža i teža. Dehumanizacija, rasizam i nasilje je postala svakodnevnica. Vladajuće strukture slijepo gledaju na patnje naših novih sugrađana/ki

Ako je prisjetiti se 8. marta, događaji iz kojih je niknuo kao praznik (a tada nije imao baš nikakve odlike praznikovanja) jesu bili potaknuti partikularnim (događaji već mnogo puta opisani u historijskim prikazima o stradanjima radnica u tvornicama). Međutim, ta su pobuna i zahtjevi istaknuti nakon toga u mnogome nadišli inicijalne razloge. Sa sindikalnog zahtjeva, poboljšanje uvjeta rada, prerasla je u politički, upućujući na osobito težak položaj žena u svim sferama života; političkom, ekonomskom, kuturnom

"Od malih nogu sam se počeo razlikovati od druge djece i zbog toga su me zadirkivali. Od moje jedanaeste godine je to postalo zaista izraženo. Počeli su primjećivati da imam feminizirane pokrete"

Dvadesetšestogodišnjak Ali porijeklom je iz grada Karachi u Pakistanu. Studirao je na Tehnološkom univerzitetu Karachi, i stekao zvanje inžinjera instrumentacije. Za portal lgbti.ba odlučio je podijeliti svoju priču o borbi za preživljavanje i postojanje, zbog čega je i napustio svoju zemlju porijekla

Prošli tjedan sam prvi puta posjetio Bihać. Išao sam tamo s kolegicom koja je htjela napraviti field notes za svoje istraživanje o maloljetnim migrantima bez roditeljske pratnje u BiH. Dogodilo se međutim da sam i ja napravio svoje putne zabilješke

Nije mogao više zaspati. Mislio je probuditi Ženu, a ipak, nije mu se dalo slušati njen glas. Da joj kaže, poludjela bi. Umrla od straha. – Tko nam se to mota oko zemlje – pitala bi, onim svojim histeričnim tonom. – Ovih dana ima sumnjivih ljudi, svakakvih ljudi. Ili bi se zabrinula (što je još gore) – što ako je to stvarno dijete, ne možemo ga ostaviti tamo. Ispod cerade, po ovakvom vremenu. Misliš da mene nije strah, mislio bi on tada – a rekao bi – šta te briga, glupačo, šta stalno paničariš. Misliš da meni nije žao djeteta, mislio bi, a rekao bi – samo ćemo se uvaliti u sranje. To bi rekao

Dok žvaću kifle oni smišljaju kako će nam uzeti sve što nemamo, poslove koje nemamo, socijalnu pomoć koju ne dobijamo, zdravstveno osiguranje koje ne vrijedi i penzije od kojih se ne može živjeti

Opljačkali su sve što nije bilo vezano za nebo, no to nije bio razlog da se stanovništvo samoorganizuje i zaštiti svoju imovinu. Jedan ukradeni novčanik i jedan bicikl to jesu. Dok stanovništvo bude jurilo za migrantima, ruka vlasti istrešće iz džepova svojih stanovnika i posljednje mrvice

Treba takođe reći da je osiromašeno zdravstvo BiH sve do juna (do pojave MSF na terenu) uspešno sprovodilo integrativno lečenje migranata i izbeglica, i o tome redovno obaveštavalo javnost. Svetli primer je Zdravstveni dom u Velikoj Kladuši, izveštaji o radu ove ustanove sa migrantima su još dostupne u lokalnim medijima. Sve to je stopirano, suspendovano i pretvoreno u veliku i lažnu humanitarnu predstavu koja košta milione, a defakto rezultira masovnim kršenjem ljudskih prava

Što nas je spriječilo da budemo socijalno empatična zemlja, pa još i oboružana katoličkim milosrđem, pa makar isključivo prema bijelcima, europejcima, onima s kojima dijelimo jezik, i domovinu? 

Iz Bosne i Hercegovine je od 2013. do 2017, na rad i život u inostranstvo otišlo preko 150 000 građana. Samo u Njemačkoj ih je više od 180 000 – 28 500 više nego prije sedam godina. To je pravi rezultat ekonomske i svake druge politike naših političko-ekonomskih elita

Kako bismo shvatili što se trenutno događa u svijetu, moramo primijetiti dvije stvari. Prva je da smo u testnoj fazi. Druga je da se testira fašizam – riječ koju treba pažljivo koristiti, ali ne i ublaživati kad je ovako jasno vidljiva. Zaboravite termin “postfašistički” – mi živimo u vremenu predfašizma

Vidio sam jednog izbjeglicu kako se ogleda u kameri fotoaparata umjesto ogledala sjedeći na klupi u hodniku smrdljive zgrade bus stanice. Pod tendom napuštenog grila vidio sam volonterku u sandalama kako ukazuje medicinsku pomoć nekom mlađem muškarcu. Neki su bili zavijeni kao larve u vreće za spavanje, neki su samo prebirali po mobitelima. Krenuo sam prema ćevabdžinici Zmaj i tu naletio na sliku u kojoj mlada volonterka kleči na koljenima, golih peta u ljetnim sandalama i previja otvorene rane na nogama nekog mladića koji je došao iz nemila i nedraga

Koliki su put prevalili i odakle su stigli, to njihove tenisice ne govore, one u kojima su krenuli iz nekadašnjih domova, trajno ostavljenih, bačene su u nekoj usputnoj državi, na sporednoj prometnici koja povezuje dva nepoznata grada, u nečije more prisvojeno dogovorom nekoliko ljudi prije više stoljeća, more se ne može osvojiti nijednom bitkom, ono momentalno rastapa svaku granicu, pridavljuje u visinu podignute stjegove s imenima država-vlasnika mu, tek iskorakom na tlo vlasnik tenisica saznaje gdje je prispio