Tekstovi sa tagom: milan milišić

“Beogradska slikarica i dubrovački pisac razmenjivali su pisma kao čisti rukopis ljubavi, dok se posvuda oko njih pripremao 'rukopis' mržnje, koji će uništiti jednu veliku državu, a cijelo jedno pokoljenje strovaliti u nesreću i propast”, kazao je Mile Stojić na beogradskoj promociji knjige “Sisak-Dubrovnik, Pisma ljeta 1980.”

Pita urednik Đuro Tadić, jedan od sisačkih entuzijasta koji kroz udrugu Kultura vrijednosti (izdavač knjige) čuva vrijednosti neizbrisivog vremena: „Za nas, pripadnike Jelenine generacije, postavljaju se pitanja: da li smo mi ljudi sa prostora bivše Jugoslavije postali slobodniji ljudi?, da li smo pojedinačno postali bolji ljudi?, da li smo ratom, ognjem i mačem podijeljeni, postali sretnije i uspješnije društvene zajednice?“ Jelena je odgovorila na ta pitanja znatno ranije, onda kad je napisala: “U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje“

Od mog stava da u ideološkim sukobima treba paziti da idejni protivnik ostane neugrožen u građanskoj egzistenciji ostalo je da sam izgubio posao, ostao bez mogućnosti drugog zaposlenja do daljnjega, da u Hrvatskoj narednih dvadeset godina nisam mogao objaviti knjigu, a rijetko koji tekst samo uz silne muke, da su me mediji spominjali samo pogrdno, uglavnom izvrtanjima i izmišljotinama, da nisam mogao zarađivati pišući, ostao bez prihoda, da su me ljudi izbjegavali na ulici, da mi se - kao posljedica svega toga - brak raspao

Šta je to što "Muficu" u potpunosti razlikuje i dijeli od tzv. duha vremena, od vladajućeg kanona, od norme ove epohe? Prije svega, rekao bih, odsustvo svake patetike, apsolutno izbjegavanje prenemaganja i one vrste djetinjarenja, koje s normalnim djetetom zapravo nema nikakve veze budući da djetetu najčešće prilazi kao kretenu te se tako prema njemu i odnosi. "Mufica" je ozbiljan rukopis o odrastanju djevojčice, koja mora da se, bez majčine pomoći i brige, suoči sa svijetom i njegovim čudesima (iz pogovora Gorana Babića)

Tvrd je orah bio Milan Milišić, nastrana neka vrana i u Beogradu i u svom Dubrovniku, istom onom o kome je ostavio najlepše redove u savremenoj poeziji, usuđujem se da kažem, jugoslovenskoj. “Nastrana Vrana” je pomalo i njegova biografija ispričana u ključu poezije za decu, u ključu satirične, ironične vizije savremenog sveta sa komunističkim predznakom, sveta u čijem je znaku Milišić proživeo svojih pedeset godina. To je knjiga malo o njemu malo o drugima, knjiga koja će biti veliko zadovoljstvo za onaj malobrojni ali probrani krug Milišićevih poklonika. Čovek najistinitije piše kad piše o sebi, stvar je umetničke prirode i njegovog dara u kom će žanrovskom ključu takvu pesmu ili priču ispričati. “Drugima su se svidele normalne vrane/ Što lete brinući svoje brige/ Ali ja sam shvatio da samo nastrana/ Pristaje na stranice moje knjige” - piše Milišić u uvodnoj pesmi svoje knjige. I to je neka vrsta poetike, dakako, prikrivene, namerno lišene svakog ulepšavanja, ali ne i oneobičavanja: stvari su izbačene iz dosadne ravnoteže svakidašnjice i optika jedne Nastrane Vrane postaje optika kojom se ovaj milišićevski svet za pametnu decu i odrasle, one koji još čitaju knjige, zaokružuje kao umetnička činjenica (Predrag Čudić)

Milišić je, naime, bio osamljena ptica, koja nije imala svoje jato toliko neophodno onima što nisu u stanju da sami izdrže nevrijeme, da se nose sa olujom. Kao neka golema sjena moćnih krila, on je nad ovom sirotom zemljom lebdio sam. Šta je to što "Muficu" u potpunosti razlikuje i dijeli od tzv. duha vremena, od vladajućeg kanona, od norme ove epohe? Prije svega, rekao bih, odsustvo svake patetike, apsolutno izbjegavanje prenemaganja i one vrste djetinjarenja, koje s normalnim djetetom zapravo nema nikakve veze budući da djetetu najčešće prilazi kao kretenu te se tako prema njemu i odnosi. "Mufica" je ozbiljan rukopis o odrastanju djevojčice, koja mora da se, bez majčine pomoći i brige, suoči sa svijetom i njegovim čudesima. Nadalje, pisac svoju junakinju ne crta veselim, ružičastim bojama, praveći od nje bezgrešnog anđelčića u ružnom i okrutnom vremenu. Naprotiv, njegova Mufica je živo biće sa svim ljudskim manama i slabostima, sa strastima i strahovima (iz pogovora Gorana Babića)

Tvrd je orah bio Milan Milišić, nastrana neka vrana i u Beogradu i u svom Dubrovniku, istom onom o kome je ostavio najlepše redove u savremenoj poeziji, usuđujem se da kažem, jugoslovenskoj. Nastrana Vrana je pomalo i njegova biografija ispričana u ključu poezije za decu, u ključu satirične, ironične vizije savremenog sveta sa komunističkim predznakom, sveta u čijem je znaku Milišić proživeo svojih pedeset godina. To je knjiga malo o njemu malo o drugima, knjiga koja će biti veliko zadovoljstvo za onaj malobrojni ali probrani krug Milišićevih poklonika. Čovek najistinitije piše kad piše o sebi, stvar je umetničke prirode i njegovog dara u kom će žanrovskom ključu takvu pesmu ili priču ispričati.

Milišić je svoju "Nastranu Vranu" zamislio kao niz pesama iz života i rada nastrane vrane ali je u taj niz uneo i neke druge pesme za koje je smatrao da pripadaju istom žanru. Rukopis nije dakle bio delo u nastajanju mada nije isključeno da bi mu se Milišić vraćao da je kojom srećom ostao živ posle prvog granatiranja Dubrovnika, u jesen 1991. godine. U podnaslovu knjige stoji "Pjesme za djecu", što na neki način određuje ovaj rukopis, usmerava ga ali, možda, i sakriva. Ne zbog toga što se Milišić plašio reakcija cenzure, mada je on jedan od onih retkih časnih pisaca našeg vremena koji je i te kako imao problema sa cenzurom i sudovima (Predrag Čudić)

Možda sam, u trenutku kad mu se pred očima ukazao niz profila puščanih cijevi – ja, dijete koje se igra na podu saloče u njegovom stanu – bio jedna od slika što su prostrujale kroz njegovu svijest. Sve ih je ionako ostavljao u toj ljubavnički neumjerenoj eksploziji smrti koja je njime tresnula o tlo.

Šta je to što "Muficu" u potpunosti razlikuje i dijeli od tzv. duha vremena, od vladajućeg kanona, od norme ove epohe? Prije svega, rekao bih, odsustvo svake patetike, apsolutno izbjegavanje prenemaganja i one vrste djetinjarenja, koje s normalnim djetetom zapravo nema nikakve veze budući da djetetu najčešće prilazi kao kretenu te se tako prema njemu i odnosi. "Mufica" je ozbiljan rukopis o odrastanju djevojčice, koja mora da se, bez majčine pomoći i brige, suoči sa svijetom i njegovim čudesima (iz pogovora Gorana Babića)

Šta je to što "Muficu" u potpunosti razlikuje i dijeli od tzv. duha vremena, od vladajućeg kanona, od norme ove epohe? Prije svega, rekao bih, odsustvo svake patetike, apsolutno izbjegavanje prenemaganja i one vrste djetinjarenja, koje s normalnim djetetom zapravo nema nikakve veze budući da djetetu najčešće prilazi kao kretenu te se tako prema njemu i odnosi. "Mufica" je ozbiljan rukopis o odrastanju djevojčice, koja mora da se, bez majčine pomoći i brige, suoči sa svijetom i njegovim čudesima (iz pogovora Gorana Babića)

Kada sam rekao “posebna vrsta prostitucije” tu sam mislio na ovu našu danas i ovde ordinarnu prodaju ljubavi. Zahvaljujući tome stanju društvene svesti ili bolje reći savesti, Sterija je doživeo preporod, Rodoljupci su remek delo naše savremene književnosti. Pogledajte rodoljubive pesnike pre i posle I rata, između dva rata, posle II rata, u godinama obnove i izgradnje i sada u novim istorijskim okolnosti. Uvek ista retorika, uvek isti patos, zanos i kič, to su stvarno bagatele za buvljak. “Ustajte, braćo, plinte u krvi... Bacajte sami u oganj decu ... Deset na jednog, jedan na deset zveri, O zar se i to može, Da, jer mi smo proleteri! Ako ima večnosti ime joj je Tito!” Lažna slika stvarnosti bljutava i nedostojna čoveka