Tekstovi sa tagom: miljenko smoje

Split osamdesetih još uvijek je podsjećao na Smojin Split iz „Veloga mista“ i na Fellinijev „Mediteran“. U takvoj sredini prepunoj veselja i ludorija, u kojoj nema prave hijerarhije, odrastala je Tisja Kljaković Braić. Malena djevojčica pod zaštitom bake i dida, koja se skriva u kiosku, ne voli odlazak u vrtić, s didon ide na partiju karata u Hajduka, a sa susjedima na kupanje pod Marjanom. Od rođenja do početka rata, koji se podudara i s autoričinim odlaskom u srednju školu, pratimo obitelj – oca, majku, dida, baku, susjede iz iste zgrade i ulice u čijem je središtu protagonistica, vragolasta djevojčica, inteligentna, darovita i pomalo razmažena. Kroz niz zabavnih priča, s mješavinom smijeha i suza pratimo tipično dalmatinsko i mediteransko djetinjstvo prepuno radosti, povjerenja i ljubavi. „U malu je uša đava“ roman je u pričama koji čitamo s osmijehom na licu prisjećajući se i vlastitih zgoda i nezgoda, vlastite obitelji i nekog sretnog, bezbrižnog vremena u kojem je sve bilo moguće i ostvarivo. Izdavačka kuća „Fraktura“ objavila je novo izdanje ove knjige s autoričinim ilustracijama i nekoliko novih jednako veselih epizoda, a naš portal – zahvaljujući ljubaznošću „Frakture“, u prilici je da čitaocima predstavi dve priče iz ove, jedne od najprodavanjih knjiga u Hrvatskoj 2020. godine

Godine 1904., na Dalekom istoku zaratili se Rusi i Japanci. Vodidu se velike, krvave bitke koje svit do tad nije vidija, a moj Split se omar podili: jedni su za Ruse, drugi za Japance, a kako su Rusi raskoljnici a Japanci budisti to jedan dil građani stoji neutralan. Prid općinsku palacinu na Pjacu drži se proruski zbor, piva se 'Božje, carja brani' i skupjaju se pinezi za pomoć Rusima. I dok ovi pivadu 'Bože, carja brani', projapanci viču: 'Doli bili car! Živija Mikado!' I skupjaju smista pedeset krun i šajedu pozdravne telegrame Mikadu u Tokijo. Po trafikan prodajedu se karte đeografike Dalekog istoka, traži se di je to Mandžurija, di je Portartur, Dalnji. Po spliskin kaletan čuje se harašo, ničevo i - banzai!

Ma znate što je mene zabolilo. Igrala sam trideset godina. I tko je izvan Splita znao za neku Asju Kisić? Nitko, možda poneki dobri poznavatelji kazališne umjetnosti. Ali, kad se odvrtila ta Bepina, odjednom mi nude angažmane sa svih strana. To me malo zabolilo, nepravedno je to. Bepinu bi svaka naša žena mogla igrati, ja barem tako mislim. Nakon toliko godina rada u teatru ja sam prestala biti Asja Kisić. Na ulici su me svi zaustavljali i pitali: Kako ste šjora Bepina? Ili: Eno, Bepina! To je ludnica, a i danas je tako. Dakako, mladost me ne poznaje ali stariji me nisu zaboravili. Ta Bepina je kasno došla. Možda da sam je odigrala na početku karijere, možda bi mi pomoglo nešto…

Uz Miljenka Smoju, Ivu Tijardovića, uz Zdenka Runjića, Gorana Ivaniševića i još nekolicinu uglednika - Boris Dvornik (1939 - 2008) nedvojbeno jebio i još jeste simbol grada pod Marjanom. Splićani su ga uvijek prihvaćali kao običnog  sugrađanina. Nikada sa sobom nije nosio one glumačke živote izvan scene, kako se katkada zna dogoditi u životima drugih glumaca, koji su teško ulazili u tuđe živote, a još teže iz njih izlazili. Jednostavnost je ono što ga je činilo velikim i malim… 

Kad se dogodi prava predstava, a mi smo ih u Splitu imali dosta, i kada se desi dobra uloga, onda je to za mene centar svijeta. Ja nemam nikakvih kompleksa u odnosu na druge. Premda ljudi kažu da sam trebala negdje otići, meni se čini da ono što sam napravila,  ako sam dobro napravila, da je to najvažnije. Ovdje se dobro osjećam, a da sam u Zagrebu možda bih se isto tako dobro osjećala, a možda i ne. Možda bih igrala manje. Područje Dalmacije je vrlo toplo, pulsirajuće. Kada dođe pravi režiser i ljudi se okupe oko njega, onda se stvaraju prave stvari u teatru. Odigrala sam niz stvarno zanimljivih uloga. Rijetko koja glumica u svojoj karijeri ima priliku tako nešto ostvariti

Nema preciznijeg i nemilosrdnijeg suda u umjetnosti od vremenskog. Ono što odoli vremenu raspoloživo je svim generacijama i vremenima kao hrana za novu publiku i uzor novim autorima. Po tom kriteriju serija “Naše malo misto” stoji u vječnoj galeriji nepotrošenih stvari zamrznute vrijednosti i genijalnosti. O ovoj nezaboravnoj televizijskoj uspješnici donosimo tekst sa prijateljskog portala Ziher.hr

Moglo bi se reći da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi ga bilo.