Tekstovi sa tagom: milorad dodik

Istraživač Holokausta tvrdio je, o Dodikovom honoraru, da nije bilo genocida u Srebrenici, a sada poriče nalaz “istraživanja” ne bi li dobio nemački orden. Ništa od toga. Srbija, uprkos zvaničnim upozorenjima međunarodne zajednice, prema presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu, nije učinila sve da genocid spreči. A njeno zvaničnici izmišljaju opravdavajuće sintagme kakva je strašan zločin

U ovom stadijumu suočenja s prošlošću bosanski Srbi, kao i oni nastanjeni u Srbiji, pokazuju znake iživljavanja, te obezglavljenog afektiranja, odbijanja realnosti u paranoidno-luzerskoj konfuziji, tražeći i nalazeći krivce za svoje saučesništvo u zločinima među drugima i drugačijima, najčešće među svojim žrtvama

Dodik i njegovi policijski batinaši na kratkom lancu, dakle, tuže Davora Dragičevića. I pri tome se, iz nekog razloga, bave igrama sa tužbom, koje nema, pa se iznenada pojavljuje, a koje trebaju da obezbijede sudsku presudu bez vođenja postupka. Nije valjda da Dodik, kako je krenulo osipanje, ne vjeruje ni svom, banjalučkom sudu? Da ga je pridodao u grupu neprijateljskih, sa haškim, strazburškim i sarajevskim. I da priznaje samo sud svoje partije? I to dok njom još uspjeva da vlada čvrstom rukom i mješavinom klijentilizma, nasilja i širenja straha

Dok u normalnog muškarca ili žene u Nizozemskoj ili Danskoj ima osamdeset šest milijardi živčanih stanica koji munjevito prenose misli i podražaje, u našeg čovjeka su na redovnoj dužnosti možda samo dvije do tri stanice. Ima taj neki neuron, nazovimo ga za priliku Mišo, koji s noge na nogu putuje od periferije do centra živčanog sustava. Još krajem dvadesetog stoljeća, tamo devedeset osme, devete, njemu su uzrujano viknuli: "Mišo, ovi sve popljačkali. Brzo, javi gore da je Dodik greška i da ne glasaju više za njega"

Ko je, naime, pokupovao naše firme? Negdašnji automehaničari, šoferi, bageristi i piljari, ljudi kojima ulaznica u svijet krupnog kapitala nije bio ni novac, ni znanje, još manje poduzetnički duh, nego poznanstvo – ne, doduše, sa Trampom i Putinom, nego sa ovdašnjim političarima, i samim mahom regrutovanim iz reda bivših robijaša i onih koji na robiji nisu bili samo zato što je u njihovom slučaju zatajio sistem

Velepoštovani, u danima pred nama, biće onih koji će poželjeti da Vam razjasne razloge stvaranja Dodikovih trupa naoružanih dugim cijevima

Kristalno je jasno da je gibaničarski cilj zastrašivanje građana nesrpske nacionalnosti i građana svih nacionalnosti kojima nije do igrarije sa mogućim već viđenim posledicama. Mada je Dodikov glasnogovornik rekao da ga je stid (Dodik Milorad nije), Besmisleno je, dakle, pitati ravnogorsku bratiju zašto se ne postrojava u Srbiji. Tu je sve ionako dozvoljeno. I poželjno je slaviti rehabilitovanog zlikovca (dan njegovog hapšenja, fakat, i jeste za proslavu, kao i dan streljanja - ako je streljan). Ostaje, međutim, bez odgovora pitanje (blago prekorno) mladim antifašistima: zašto nisu stroj ravnogoraca razbili pacifistički – uz pomoć, recimo, dve eksplozivne naprave. U narodu poznate kao petarde. Ili “partizanska artiljerija”

Valja sastaviti komisiju da pogodi u žicu opredeljenje Milorada Dodika, što i nije tako teško - zaključite da je genocid ujdurma protiv Srba koji su žrtve, a ne počinioci, čak i ako su priznali svoje zločine

Pitanje imena Republike Srpske, nije pravno, nego je etičko pitanje. I to ime treba prepustiti vremenu. Ono (i ne samo ono, naravno) treba da zasmeta dijelu stanovništva, tog entiteta, čije ime nosi. I kada zasmeta to će biti znak da smo iz društva u kome je najbitnije da komšiji crkne krava (makar se i moja djeca nikad više mlijeka ne napila) evoluirali u društvo u kome nam je drago da je komšijina krava dobro i u kome ćemo sve učiniti da tako i ostane. Odnosno, da smo iz društva fašisoidnih ego-manijaka i ludaka koji vole da zapišavaju teritorije i povrjeđuju druge ljude, evoluirali u društvo u kome nam je stalo da se svaki njegov član osjeća i da živi dobro. Stampedo mladih ljudi, koji iz ove zemlje bježe „glavom bez obzira“ govori, između ostalog, o njihovoj skeptičnosti da će ovdje ikad biti bolje, što podrazumijeva i izglednu mogućnost da do pozitivnog raspleta nikad ne dođe

Samo je salveta u Karađorđevu 1991. pomutila slavu Karađorđeva iz 1971. kada je smenjeno popularno i reformsko hrvatsko rukovodstvo. Ideološki četnici i ustaše i danas pokušavaju ono što im je već dugo primarni cilj – da u krvi umore i raskomadaju Bosnu i Hercegovinu. Taj cilj ne menja se od vremena njihovih ideoloških predaka u Drugom svetskom ratu. Sredstva i saveznici za postizanje takvog cilja se nisu birala pre osam decenija, ne biraju se ni danas

Uplakani roditelji koje sprovodi pretorijanska garda laktaškog tiranina, ta slika fašističke čizme koja gazi ljudsko lice, najbolja je paradigma entiteta nastalog na teroru i genocidu. Samo je bilo pitanje kada će i Srbi doći na red. Onih drugih više i nema, a zver je uvek gladna krvi. Da bi deca živela, entitet(i) mora(ju) umreti. Bira se između vlastitog deteta i paradržave koje je nastala na desetinama hiljada nevinih žrtava i dok postoji tražiće nove. Ostaje upitanost ‒ čije dete je sledeće? Kao u romanu “Sofijin izbor”, njihova deca, “zlatna mladež”, kako ih zovu Banjalučani, će preživeti. A deca, poput Davida, neće, jer će biti žrtvovana

Selvedin Avdić: Građani su svesni toga da neće biti bolje i znaju ko je za to kriv. Ovo što vidimo na ulicama su ljudi koji su savladali strah. Iskustvo porodice Dragičević je dobar primjer, a bilo ih je mnogo i ranije

Poslednjih 72 sata, Rajko Vasić, omiljena pudlica Milorada Dodika, provela je ispred kompjutera, obračunavajući se tviterom sa demonstratima u Banjaluci, nesrbima iz Srbije, obaveštajnim službama, majkom i ocem Davida Dragičevića, Srđanom Puhalom i ostalim neprijateljima. U nekom pospanom rakijskom trenutku obratio se vasceloj Srbiji pitanjem : „Ред Педера, Ред Лезбача и Тивтер Прегача - То треба да замијени Националну Србију?????“. Ako ništa drugo, sad znamo kako se pravilo čita Twitter: Tivter!

U ruskokolonaškom orkestru za destrukciju Balkana prva truba je šef kriminalnog i separatističkog režima u Banjaluci, Milorad Dodik. Beskrupuloznim i bahatim pretnjama koje nije skrivao, potkupljivanjem i jednom od najmasovnijih izbornih krađa, kvazietatistički “laktaški“ režim u manjem bh. entitetu, uprkos sve brojnijim protestima gnevnih i poniženih građana, održao se još neko vreme. Zvanična Srbija je dala svoj puni doprinos Dodikovoj pobedi. Pirova pobeda koja će jednoga dana Srbiju skupo koštati

Zanimljivo je kako Nenad Kecmanović vidi domete kupljenog susreta Željke Cvijanović koja broji zadnje dane aktuelnog mandata, nakon kojeg politički možda više neće ni postojati, pa ni provjeriti koliki je vizionar njen domaćin, otpušteni savjetnik američkog predsjednika Steve Bannon