Tekstovi sa tagom: mirko kovač

Aatk 25 S

Rječnik imaginarnih mjesta

Mirko Kovač: Pisac i grad

“U ovom obožavanom, u ovom umazanom, u ovom inficiranom Beogradu teško je živeti stojeći uspravno. U ovom gradu iz kojeg jedva čekam da zbrišem, najteže je biti poražen”
Mads 01 S

XXZ magazin preporučuje

Jadi dobrog alkoholičara

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se
Rovin 03 S

Iz budućeg romana Ahmeda Burića: O Mirku Kovaču, ratu, Sarajevu i izbegličkom životu    

Smrt u Rovinju

Tako smo započeli taj razgovor u ulici Grisia, u kuhinji stare kuće, u kojoj je bila garsonijera gdje se pisac smjestio. Sa suprugom slikaricom Mirko Kovač živio je u tridesetak kvadrata. Iz Bileće, porijeklom kao i moji s majčine strane, a očevo godište. Nije onda ni nikakvo čudo da sam u njemu vidio neku vrstu očinske figure. Dobivši zadatak da napravim intervju s njim, uz prikrivenu želju da i sam budem pisac, nabavio sam broj telefona. I stidljivo zakucao na vrata garsonijere
Mirko Kovač

Sve što nije večno

Srećan je onaj ko svoju pesmu ne plati glavom

Priče o smrti Branka Miljkovića još zadugo nisu prestajale. Njegov otac Gliša, koji je godinama provodio dobar dio vremena pokraj sinova groba (više puta sam mu pravio društvo) uporno je tvrdio da je Branko ubijen na drugom mjestu i mrtav odnesen i zakačen za tu granu. I pisac Zlatko Tomičić u svojoj knjizi tvrdi “da su ga ubila dva agenta Udbe koji su došli radi toga iz Beograda”. Pjesnikov intimus Petar Džadžić, sve tamo do kraja osamdesetih, ostao je pri onome što je napisao u svome ogledu Branko Miljković ili neukrotiva reč, a to je da se Branko ubio zbog jedne žene “koja nanosi pesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban”. Krajem osamdesetih Džadžić korigira svoje nekadašnje stajalište; sada mu povijesni događaji idu na ruku, a nacionalizam ga hrabri i oslobađa stega. Tih godina Džadžić je nacionalist blesavog tipa, opsjednut urotama i uvjeren da “zlo dolazi sa Zapada”. Tada lansira novu teoriju o samoubojstvu Branka Miljkovića; više to nije žena koja mu nanosi poraz, nego osjećaj sramote i poniženja što je napisao pjesmu o Titu
Acce 30 S

Pisanje ili nostalgija (2)

Duhovni savez

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se „jedan autor goni” on je vidio „nepodnošljivu kulturnu sramotu”.
Aailusa 05 S

Pisanje ili nostalgija (1)

Prijateljsko dopisivanje

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač.
Smilos 01 S

Ponovo pročitati: Slobodan Milošević, skica za portret

Polja smrti

Milošević je u politiku uveo ratne metode kao što sada pokušava u rat koji je zakuhao da uvede nešto politike. On je rat želio odmah, samo nije znao kako da ga otpočne. Osilio se tek onda kada je proba s ubistvima mladih Albanaca prošla bezbolno, uz odobravanje Srba i armije i ravnodušnost svetske javnosti. On je u kratkom roku uneo takvu pomutnju da mu se mora priznati dar za nered. Taj strateg rušenja već danas ima iza sebe impozantne ruševine. On crpe vlastitu energiju iz rulje.
Oranha 01 S

Šta je pisac, koji đavo?

Biografija bez veselja

Moji đački ispadi potresali su porodicu;/ menjao sam gimnazije i ponavljao razrede,/ ali u svemu sam uvek imao čistu i/ jedinstvenu viziju Majke
Mirko Kovač

Beleške o olovnim vremenima i Mirku Kovaču (1991-2018)

Kamičak koji je nedostajao

San je bio za mene krajnje čudesan. Rat je bio u tijeku, o Mirku su pisani feljtoni koji su plutali u mržnji i pokazivali svu rugobu i iskrivljenost, cerebralnu, režima koji nas je porazio, sve skupa na Balkan peninsuli, te je Mirko počeo zadobijati odlike junaka kod mene i sve sam više tražio sve što je napisao, jer je to bio izražaj onoga što sam i sam mislio, no nijesam tada bio dostatan izraziti, te sam sve to doživljavao kao slamku spasa, jer sam negdje imao sebi bliske ljude, koji razmišljaju razumno i protive se gomili, rulji koja je pohrlila iz kanalizacije
Abar 20 S

Mjesto rođenja ne određuje sudbinu

U kolektivu smo stoka

Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a stid je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo iz malih naroda ma kako se oni zvali, iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako s lakoćom usađeno i korišćeno za međusobne obračune i ratove.
Mirko Kovač

Književnici i politika: Pjesnici su postali vojskovođe i stratezi ubijanja

Rafal, nova metrička jedinica poezije

Na tim „liberalnim univerzitetima" u Beogradu odga¬jan je najgori književni kadar koji se upetljao u politiku bezglavo i po uzoru na svoje učitelje tipa Ćosića. Oni su vaspitavani na lažnoj historiografiji jednog Ekmečića ili Krestića. Oni su kavanske brbljarije i izmišljotine Brane Crnčevića uzimali ozbiljno. Ti su loši đaci i mali pjesnici poput Karadžića ili Koljevića ušli u veliku politiku i od¬mah zaratili
Bookz 01 S

Rat u Sarajevu: Ako preživim, nikad više neću ništa da skupljam (1)

Kako sam oplakao smrt svoje dokumentacije

“Dobrodošli u pakao: Sarajevo za početnike”, djelo Ozrena Kebe, nastalo tokom opsade Sarajeva, prvi put je objavljeno na francuskom jeziku 1997. godine u izdanju kuće La Nuée Bleue. Od kako je napisao ovo djelo, koje na nas i danas djeluje potresno, Kebo nije nikada prestao sa pisanjem. Dvadeset godina nakon izbijanja rata u BiH, zamolili smo ga da za časopis “Pariz – Sarajevo” kaže šta se desilo s paklom. Danas se on zove “Tranzicija “. Tu se ništa nije promijenilo. Ili sve ? Ne zna se tačno. Slijede odlomci…
Pokris 09 S

Odlazak iz Beograda, uklete zone

Svijet mržnje i šovinizma

Srpski pisci, čast iznimkama koje se mogu na prste nabrojiti, pokazali su svu mizeriju duha, postali su ideolozi i slijedbenici te užasne i nemoralne „vladavine plebsa". Književnici su sve više u službi vojnog režima i policije. Onaj detalj kada su srpski pisci stigli vojnim transporterom u Sarajevo na intelektualni skup Srba, ulazi u povjest kao slika duhovnog stanja te intelegencije. Dobrica Ćosić podr­žao je svoje sljedbenike na tom skupu, poslao im pozdra­ve i čestitke, a usput ukorio Muslimane što ne prihvaćaju srpstvo. Samo dan-dva kasnije, Srbi su izvršili masakr nad Muslimanima u Bijeljini. Otada se, naočigled bespomoćne Evrope, provodi plan genocida nad Muslimanima i Hrvati­ma. Mislim da je točna misao jednog historičara da oni na­rodi koji nemaju volje da budu istiniti, nisu ništa drugo, gledano s duhovnog stajališta, do barbari.
Marijj 84 S

Autofikcija i roman – sličnosti i razlike

Sresti se sa samim sobom, kao sa nekim drugim

Za kritičara bi možda moglo biti bitno da neko djelo u kojem se osjeća autofikcionalna dominanta, ne vrednuje isključivo kao roman, jer umnogome lišen motivacije i individualizacije, opterećen često direktnim esejističkim ili društveno-političkim razmatranjima, to bi mogao biti slab roman, iako je možda sasvim pristojno izrađena autofikcija. Tamo pak gdje je autor samom sebi prije svega zadao romaneskne okvire, kritičar se pak ne bi trebao libiti da zapazi preveliko oslanjanje na autorsko ja, neizrađenost likova, plošnost ideje, kao i nemotivisanost angažovanih pasaža, ne libeći se da pravedno presudi
Alcco 02 S

Alkohol u književnosti

Samo hulje piju mlijeko

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesništvo.