Tekstovi sa tagom: mirko kovač

Mirko Kovač

Listajući staru štampu: Intervju sa Mirkom Kovačem iz 1972. godine

Nacionalizmu se priklanjaju impotentni pisci

Prelistavajući stare časopise, naš saradnik Dragoljub Stanković pronašao je intervju u Književnoj reči iz 1972. godine, u kojem Mirko Kovač potvrđuje svoje staro opscenističko lice, izražavajući svoj prezir prema humanim piscima, popravljačima svijeta, koji se bore protiv mračnih sida. Kovač, također, iskazuje svoj stari credo, prisutan i u njegovim prvim knjigama, prema kojem je sve nenormalno, u istim mah, pomalo i normalno. Kovač, međutim, ovdje podjednako destruira i koncept angažmana i sablast nacionalizma, tvrdeći za sebe, u nadrealističkom duhu, da nije književnik. Ostajući nimalo blag i prema pojmu ljubavi i braka, kao i drugim lijepim uzusima građanskog života, ludičan, zajebantski raspoložen, uvijek spreman da šokira psovkom i cinizmom, ovog puta nihilistički raspoložen, u ovom intervju Kovač otkriva svoje tamno zaboravljeno lice, da se malo sablazne svi brižni docenti i korektni profesori koji od njega danas grade svetog pisca, kao nekog literarnog uškopljenika, našeg uzoritog interkulturnog i angažovaničkog kanona
Mirko Kovač

Žao mi je onih za koje je efemerna slava – vječnost

Molitva za intelektualce

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati, svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah, svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja
Borislav Pekić

Anegdota koja se dugo prepričavala

Kako je Crnjanski odbio da bude gospodin

Borislav Pekić je umio izvaliti neku rečenicu, ono što se kaže knjišku, koja bi nas uvijek nasmijala, pa se jednom u Klubu književnika obratio Crnjanskom: “Kako se privikavate na ova naša čuda, gospodine Crnjanski?” Pisac je kratko, odsječno odbrusio: “Nisam ja gospodin.” “Bogami ja jesam”, uzviknuo je Pekić, a mi smo graknuli i to prihvatili veselo; ta se anegdotica dugo godina prepričavala, taj smo odgovor usvojili, pa kad god bi nam netko rekao da nije gospodin, uslijedilo bi: “Bogami ja jesam”.
Apop 02 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (4)

Kad opscenist postane blag građanski pisac

Nikad se nije stoga naodmet podsjetiti starog Kovača, prelistati ranija izdanja njegovih knjiga, predstaviti sebi svu tu infernalnost, uzeti je jačom nego što ona možda i stvarno jeste, ne bismo li se sjetili destruktivnosti i pesimizma u to blago hedonističko doba potrošnje i razonode, bezazlenosti. Nije, dakle, neopravdano pozvati se na tu zaokruženu istoriju sveopšteg raspada iz koje nema izlaza, pa makar je morali i domišljati, u jednom konstruktivnom vremenu sveprisutne obazrivosti i sistemskog straha od nekorektnosti, kada je lijepo samo ono što poučava, a dobro ono što otvara srca
Private 01 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (3)

Duh krvave epohe

Kovač se, međutim, više oslanja na literaturu, na udio čuda i domišljanja, više drži distancu, i sve ono što ne proživi, on će izimaginirati. U toj zavjetrini od tuđih knjiga, koristeći se sličnim podacima duhovne psihopatologije, načitaniji i vještiji kao zanatlija, prije svega obazriviji i posvećeniji, on će napraviti bolje i jače konstrukcije i ljepše romane od slabokrvnijeg materijala u odnosu na ono s čime je raspolagao Bulatović. Kovač je napisao u memoarima da je Bulatović umro predoziran nacionalizmom. Bulatović se, međutim, predozirao i životom, a Kovač se tu oslonio više na literaturu
Mirko Kovač

Vodič kroz djela Mirka Kovača (2)

Uvod u blagi život

Dakako, nije to u Vratima onaj neobični pisac kojemu je bio jedini cilj spoznati i upiti što više gadosti i licemjerja, trpiti što duže i što više sve te oblike trovanja, da bi onda povremeno naceren sasuo istinu u lice toj odvratnoj svjetini, izvitopereno i opsceno, snažno, kao u epileptičnoj halucinaciji, sa uživanjem promatrajući kako se ta rulja žesti i kako se uzaludno brani. To je, međutim, bio pravi Kovač, to je ono po čemu je u našoj književnosti bio neobičan, da ne kažem samosvojan! Vrata od utrobe, za razliku od toga, ipak idu u susret običnom čovjeku, ona kao da mu želi olakšati, pružiti utjehu i skrbiti za njega, počastiti ga razumijevanjem, i tu se Kovač prvi put pokazuje, izravno u tekstu, kao brižan, humanističan, konstruktivan pisac
AAcata 01 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (1)

Kad bijah prepun tmine

Onaj ko je upoznao samo poznog Kovača, po posljednjim knjigama, jamačno bi mogao pomisliti kako je to jedan smiren i pristojan pisac. I sam Kovač kao da je posljednjih godina poželio malo koristi od pisanja, trun sopstvenog zadovoljstva, i zato će se vratiti još jednom porodičnoj istoriji, da je pokuša ispisati u novom dopadljivijem ključu, dati ovog puta sentimentalno. On će čak u to ime i neke stare knjige prekrajati i dopisivati, izbacujući skaredne scene, ublažavajući sablazan, usložnjavajući motivaciju, relaksirajući onu staru napetost i svodeći svoju glasovitu infernalnost na pristojniju i uvjerljiviju mjeru. Kovača u posljednje vrijeme kao da je pohodio dobri duh Andrićev, nadahnuvši ga na dobrotu pripovijedanja, preporučajući mu svagda rad, red, mjeru i odricanje, a u konačnici ga navevši na razna sažimanja