Tekstovi sa tagom: mirnes sokolović

Knjige

Za neustavnu književnost

Koje je nacionalnosti vaš omiljeni pisac?

Naseliće se negdje u Krajini ili na Pešteru neki avganistanski dječak, naučit će ovaj jezik brilijantno kao što je Nabokov naučio engleski, napisaće za dvadeset godina roman bolji nego što je Srce tame, i koliko će se on osjećati bošnjački, srpski ili hrvatski, koliko bosanskohercegovački, gdje da ga naši teoretičari dovraga svrstaju? Hoće li čekati da se izjasni Bošnjakom, Srbinom ili Hrvatom?
Handžar divizija

Zašto je nestao Parergon

Antifašistička polemika protiv kolaboracionista u BiH

U Parergonu, kao da je došlo vrijeme da se preispita uloga muslimanskog establišmenta, svih tih prvaka Islamske zajednice, Jugoslovenske muslimanske organizacije, vodećih intelektualaca i veleposjednika, u kolaboraciji sa nacističkim režimima Nezavisne države Hrvatske ili Trećim rajhom
Radomir Konstantinović

Skica za portret

Radomir Konstantinović: Kreontova glava i Antigonino srce

Da li je Konstantinovićevo prevrednovanje tradicije bilo moguće da postane djelić institucionalne politike jedino u jugoslovenskom socijalizmu, da li bi i u liberalnim demokracijama osjetljivim na nacionalne partikularizme, ostaće misterija i nagađanje (ako nije iz kretanja devedesetih posve jasno), a Konstantinoviću je definitivno bilo važno da institucionalno kod pitanja srpske kulture, do čijeg identiteta mu je također vrlo stalo, uvede i to čitanje tumbe i možda trijumfuje. Život pokazuje da je u novom sistemu mnogo bolje prošao Ćosićev tradicionalistički koncept koji je igrao na kartu kontinuiteta s ideološkom pravovjernošću i nacionalnom autohtonošću
Cipel2

Kulturne politike u BiH

Pravo pjesnika da budu neustavni

Moglo bi se zamisliti koliko bi nam u tom haosu pomogli i antidepresivi jugoslovenstva ne samo zato što sva ta imena, i Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, i Radomira Konstantinovića, i Krleže i Crnjanskog, i Želimira Žilnika i Makavejeva, i Mirka Kovača, Kiša, Pekića ili Bore Ćosića, Marka Ristića i Koče Popovića, i Skendera i Rastka, još bolje svijetle kad se izvedu čak i iz jugoslovenskog okvira, što je svakako najmanji mogući okvir u kojem ih je moguće posmatrati, nego doći će uskoro barbari pa će parodirati ne samo predsjednike i najsvjetlije glave nego sve naše sentimente, i nacionalne i nadnacionalne, svaku privrženost, iskrivljujući naš jezik, raseljeni širom Evrope, kao što već jesu, i po Kanadi, Koloradu i Gvineji, Amazoniji, Kataru, Sibiru ili Patagoniji
Aguzv 01 S

Eros i smrt u romanima Carlosa Fuentesa

Seks kao grandiozna pobuna protiv kosmosa i Boga

Dok pisac vidi seks kao grandioznu pobunu protiv kosmosa i Boga, osjećajući ga bliskim zločinu i imaginaciji Zla, Diana tu visoku temperaturu osjeća samo kao Ljubav koja je kriva za seksualnu represiju, rastapajući je ovog puta još jednom u bezazlenosti, navlačeći tog pobunjenika iz noći u noć na vaginalne kreme s okusom voća, za koje dotad nije ni znao da postoje, tako da će otkrivati okuse jagode, ananasa, naranče, kao u sladoledima koje je kao dječak volio kušati u gradskoj poslastičarnici La Salamanka
Avic 01 S

Ljubav u kapitalizmu i komunizmu

Buržoaska vještica i prorok seksualnog oslobođenja

Za razliku od seksualne revolucije u SAD-u, koja nije pozivala na otpor protiv braka nego na promjenu unutar braka, sovjetski teoretičari tih godina pozivaju i na ukidanje bračne zajednice, debatirajući živo o seksualnim pitanjima
Filip Rot

In memoriam: Philip Milton Roth (1933-2018)

Pisac osumnjičen da ništa nije izmišljao

Ne treba zaboraviti ni da je Roth veliki pjesnik senscencije, propadanja, rasipanja tijela. To je, kako primjećuje Foster Wallace, omiljena tema grandioznih muških narcisa: prospekt njihove smrti iz pozadine obasjao je nadolazeći milenij, a odlazak tih solipsista prijeti da odnese sve. Pišući o Updikeovom romanu “Ka kraju vremena”, Foster Wallace daje skicu za portret jedne generacije koja je, afirmisana šezdesetih i sedamdesetih godina, najzaokupljenija sobom još od vremena Luja XIV
Borislav Pekić

Pola stoljeća od 1968. godine

Sedmica koja je pojela Borislava Pekića

Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti
Marijj 84 S

Autofikcija i roman – sličnosti i razlike

Sresti se sa samim sobom, kao sa nekim drugim

Za kritičara bi možda moglo biti bitno da neko djelo u kojem se osjeća autofikcionalna dominanta, ne vrednuje isključivo kao roman, jer umnogome lišen motivacije i individualizacije, opterećen često direktnim esejističkim ili društveno-političkim razmatranjima, to bi mogao biti slab roman, iako je možda sasvim pristojno izrađena autofikcija. Tamo pak gdje je autor samom sebi prije svega zadao romaneskne okvire, kritičar se pak ne bi trebao libiti da zapazi preveliko oslanjanje na autorsko ja, neizrađenost likova, plošnost ideje, kao i nemotivisanost angažovanih pasaža, ne libeći se da pravedno presudi
Andric 01 S

Vaskrsenje i šeher

Kako su se Andrić, Crnjanski i Kiš ukazali u Sarajevu

Crnjanski je čuo da ga Meša Sokolović kopira u posljednjem romanu, podigao je pred svima ubodeni mali desni prst, ali nije mogao naći nigdje roman da pročita. Kad su ga drugovi pisci napali što podilazi režimu, otkrilo se da je Andrić već bio prešao s desnice na ljevicu, a najebaće u Stavu kad počne u oktobru odrađivati treći mandat
Aastark 06 S

Nikola Bertolino: “Knjiga o zavičajima” (Sandorf, Zagreb, 2015; Rende, Beograd, 2017)

Nacionalno iskorijenjeni između srpstva i hrvatstva

Posebno zanimljive u ovim memoarima su stranice u kojima Bertolino, iz pozicije insajdera, svjedoči o porastu nacionalizma među kulturnom i političkom elitom. Našavši se slučajno u stanu Dobrice Ćosića, čut će kako taj nosilac partizanske spomenice, nekadašnji ilegalac, član Centralnog komiteta, budući otac nacije, prepričavajući svoj posjet Moskvi, hvali tu Meku pravoslavnog svijeta. Posjećujući nekoliko dana kasnije Marka Ristića, Bertolino će s čuđenjem taj doživljaj ispričati komunističkom jeresijarhu, tada vrlo nezadovoljnom raspletom političke situacije, posvećenom kosmičkim temama, na što će mu Ristić hladno otpovrnuti da će, ako dosad nije znao, već čuti za Ćosićev nacionalizam
Milo Lompar

Milo Lompar, zaražen duhom samoporicanja

Samo su Srbi ljudi

Lompar neprestano insistira na tome da je srpsko stanovište nenasilno. Možda je, u stvari, ono nasilno samo ponekad, kad na to stanovište stane neko kao što je, na primjer, Slobodan Milošević. Lompar, međutim, pobožno insistira da je zasad važno da se održi cjelina srpske kulture, kao svjedočanstvo cjelovitosti srpskog naroda, ma koliko on trenutno bio razdvojen. Srbi sjeverno od Save i Dunava, Srbi zapadno od Drine, Srbi u Crnoj Gori, Srbi u Makedoniji, Srbi na Kosovu i Metohiji, ne smiju se prepustiti denacionalizujućim procesima koje forsira sekularno sveštenstvo, i presudnu ulogu tu trebaju odigrati nacionalne institucije koje se moraju ujedinjavati. Lompar ljubazno nudi svima integralistički model srpske kulture, kao plodno područje kontakta tri vjere i dominantnih evropskih tradicija
Predrag Lucić

Parodije Predraga Lucića

Žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Oživljujući jedan drveni dnevnopolitički jezik u šatrovačkoj, volšebnoj, ludičkoj maniri, kao humorni apsurdist, Lucić - za razliku od drugih naših antinacionalističkih kritičara i pjesnika - ne nudi program (i veoma rijetko didaktički poantira) nego sasvim usvaja taj jezik nacionalista i zločinaca, žonglira njime, vodi ga i tamo i ovamo, raspjevava ga u hiljadu refrena, imitira sve dok ga ne dogna do apsurda, kao da pjeva uglas i igra se sa đavolom
Apop 02 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (4)

Kad opscenist postane blag građanski pisac

Nikad se nije stoga naodmet podsjetiti starog Kovača, prelistati ranija izdanja njegovih knjiga, predstaviti sebi svu tu infernalnost, uzeti je jačom nego što ona možda i stvarno jeste, ne bismo li se sjetili destruktivnosti i pesimizma u to blago hedonističko doba potrošnje i razonode, bezazlenosti. Nije, dakle, neopravdano pozvati se na tu zaokruženu istoriju sveopšteg raspada iz koje nema izlaza, pa makar je morali i domišljati, u jednom konstruktivnom vremenu sveprisutne obazrivosti i sistemskog straha od nekorektnosti, kada je lijepo samo ono što poučava, a dobro ono što otvara srca
Private 01 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (3)

Duh krvave epohe

Kovač se, međutim, više oslanja na literaturu, na udio čuda i domišljanja, više drži distancu, i sve ono što ne proživi, on će izimaginirati. U toj zavjetrini od tuđih knjiga, koristeći se sličnim podacima duhovne psihopatologije, načitaniji i vještiji kao zanatlija, prije svega obazriviji i posvećeniji, on će napraviti bolje i jače konstrukcije i ljepše romane od slabokrvnijeg materijala u odnosu na ono s čime je raspolagao Bulatović. Kovač je napisao u memoarima da je Bulatović umro predoziran nacionalizmom. Bulatović se, međutim, predozirao i životom, a Kovač se tu oslonio više na literaturu