Tekstovi sa tagom: miroslav krleža

Eggija1

O, Veliko Bezglavo Nešto

Veliki petak godine Hiljadu devet stotina i devetnaeste

Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,/ razapet biti dovijek?/ U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske/ lampe,/ što može hrvatski čovjek/ na Evropski Veliki Petak?
Balz1

Kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube

Srce

Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,/ Kada sam sâm sa sobom, a ti se u meni mičeš./ Ti često iz mene iza glasa vičeš/ Na tužnom putu našeg križnog puta
Rijeka

Priča iz Rijeke: Utorak kad je umro Krleža

Oči širom otvorene

Korzo je dva dana prije Silvestrova bilo puno ljudi, a ja sam naoko besciljno tumarao razmišljajući u koju bi školu mogla ići moja riječka Annabella Lwin. Bilo je to vrijeme kada sam ludovao za pjevačicom grupe Bow Wow Wow, egzotičnom mulatkinjom savršene glave i čarobnog pogleda. Nevolja je bila samo u tome što moja Annabella ne samo što nije bila moja, već nisam znao ni kako se zove, ni u koju školu ide, ni ima li frajera. Znao sam da ima lijepu glavu, žive oči i da mora biti luda kao puška. Možda ide u Građevinsku?
Aatk 14 S

Stara škola književne kritike (3)

Panorama puna sablasnih prizora

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.
Koča Popović

Ponosna historija

Koča Popović: Nadrealista koji je oslobodio Zagreb

Objavljujući 1931. godine ‘Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog”, posvećenu Milanu Dedincu i u kojoj se raspravlja o idejama Crnjanskog, Koča Popović i Marko Ristić, dali su primjer u kojem se nadrealistički izričaj značajno utemeljio u filozofskom kontekstu tadašnje Evrope. Danas to zaboravljeno i marginalizirano štivo dijeli sudbinu njihovih autora, odnosno kapitalnog ali prešućenog i potisnutog povijesnog nasljeđa. Zanimljivo je to i stoga što je upravo Koča Popović, nedralista i pisac, bio zapovjednikom Prve proleterske brigade koja je osmog svibnja oslobodila Zagreb, a što narodna pjesma spominje stihom: “Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli’.
Aart 01 S

“Emigrantski kuvar”, recepti i priče za gladnu ex-yu dušu (3)

Na rubu pameti: Ajnpren juha “U agoniji”

“Emigrantski kuvar” je kolekcija priča-recepata, knjiga neobične strukture, vrcava, pitka, puna iskričavog duha, na trenutke tragična i opora, ali uvek začinjena prepoznatljivim gorkim humorom Dejana Novačića, autora kultne knjige “SFRJ za ponavljače”. Pisac predgovora Ivan Tasovac napisao je za “Emigrantski kuvar”: "Ako računate da, striktno poštujući recepte iz ovog kuvara, nekog nahranite - teško da će vam to poći za rukom. Ali, ako imate nameru da nekog šarmirate - ovo je prava knjiga za vas”. Naravno, moto knjige otkriva o čemu je reč: “Sve što ste hteli da znate o jugoslovenskoj kuhinji, ali nemate više koga da pitate”... U nekoliko nastavaka, sa dozvolom autora, objavićemo najzanimljivije delove ove lucidne, nostalgične i duhovite knjige
Ccbb 01 S

Karl Kraus protiv laži ratnih zbivanja

Posljednji dani čovječanstva, opet

Problem književnog izraza bio je i ostao: kako da se suvremena tragedija operetne stvarnosti donese ne¬patvoreno, istinito i zbiljski? Karl Kraus je to pitanje riješio: citatom. On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. U tim izrescima ima humora, ali taj humor, to je "vlastito predbacivanje samome sebi, što nije poludio kod svoga tdravoga mozga kao svjedok savremenih stvari i događaja". U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca.
Flow 02 S

Žene na kiši

Djeca koja rastu za nove pokolje

Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso, te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu? Zato zar, da se probijaju kroz ove bolesne ma­gle, da požderu još koju mrvu i zatuku po koje živinče i da mu poloču krv (na kakav veliki svetac, koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda da klonu, žute i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovaču gnjecavu i mokru.
Spltl 01 S

Pjesma svjetioničara

Arsen pjeva Krležu

Iako je Krležina pisana riječ trajno aktualna i čitljiva (drame, romani, politička publicistika, dnevnički zapisi, poezija i dr), zamjetno odsustvo novijih TV adaptacija Krležinih djela vraća nas u prošlost, prvenstveno u 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća, kada je TV Zagreb realizirala nekoliko vrlo kvalitetnih dramskih serija i dokumentarnih emisija inspiriranih Krležinom literaturom
Grobz 01 S

Antiratna akcija (9)

Rat

Poezija pisana na srpskom jeziku nakon Prvog svetskog rata uključuje pesme Miloša Crnjanskog, Dušana Vasiljeva, Rastka Petrovića, Krleže, te drugih, a služi nam da se podsetimo da vojnički pokliči i oficirske naredbe nisu jedini glasovi koji su se ovde čuli, i da postoje još neke boje na ovom svetu osim sivomaslinaste.
Nara 01 S

Gdje smo i kako smo

Crna smrt drži čitavu Ev­ropu u svojim zubima

Stupovi i kolumne evropske civilizacije ni­su sazdani od porfira nego od ljudskih lubanja, a da­našnje evropske turnire prikazivati kao viteške zabave kada su svi kašteli i tornjevi okićeni zastavama, a gra­dovi, sagovi, lampioni, pobjede, svjetiljke, buktinje, ide­je, religije, ratovi i idejni izgledi nisu drugo do divne dekoracije životne dinamike, to je stopostotna romanti­ka i falsifikat stvarnosti isto tako kao što je romantika da se umirući ljudi tješe prekogrobnim radostima koje nas stalno čekaju... Mi umiremo, a nas uvjeravaju da se nad nama rastvara nebo puno najčudestvenijih ljepota! Mi gladujemo i krvarimo po tijesnim i mračnim i beziz­laznim ulicama evropske sadašnjosti, a nama krasnoslove da će jednoga dana po sunčanim bulevarima naše ci­vilizacije cvjetati danas nama još nepoznati cvjetovi.
Apokrr 07 S

Antiratna akcija (3)

Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs

Poezija pisana na srpskom jeziku nakon Prvog svetskog rata uključuje pesme Miloša Crnjanskog, Dušana Vasiljeva, Rastka Petrovića, Krleže, te drugih, a služi nam da se podsetimo da vojnički pokliči i oficirske naredbe nisu jedini glasovi koji su se ovde čuli, i da postoje još neke boje na ovom svetu osim sivomaslinaste.
Fafa 05 S

Miroslav Krleža, život i djelo (3)

Strah od sablasti

Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso.
Pokris 05 S

Miroslav Krleža, život i djelo (2)

Ruganje ljudskoj gluposti

"Banket u Blitvi" jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – "što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa"
Pokris 07 S

Miroslav Krleža, život i djelo (1)

Povijest kao krvožedna zvijer

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.