Tekstovi sa tagom: moji saputnici

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja, napisao je Ćamil Sijarić. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koji čujete samo vi. Često je dolazio u Bijelo Polje i Novi Pazar sa željom da se sretne sa ljudima i podijeli priču s njima i ponavljao da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci romana Bihorci, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači, ali je Ćamil Sijarić kralj pripovijedanja. Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo, često je govorio Sijarić koji bi prvo svaku svoju pripovijetku ispričao pa onda zapisao i ponekad naglašavao da fino pisati, umiljato i istinito znači biti saradnik ovozemaljskog života

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama

U knjigama Fadila Ademovića obrađene su i strahote minulog rata za koji veliku krivicu snosi i nekadašnja Jugoslovenska narodna armija. O toj Armiji i njenom sunovratu napisana je knjiga sa simboličnim naslovom ''JNA –beznađe zla'' . Neshvatljivo je da je JNA, čiji je zadatak bio da čuva teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije, države koja je za vojsku, prvenstveno za oružje, generale i oficire izdvajala milijarde dolara, upravo prva krenula u rušenje i ubijanje svoje zemlje. Nekada je ta Armija bila ''odbrana tvoja'', kako je pjevao Branko Ćopić, a onda, za vrijeme ministara Nikole Ljubičića, Branka Mumule i Veljka Kadijevića i bukvalno postajala – beznađe

Uvjeren sam da Feliks Pašić, onaj davni Adonis, bog ljepote, žita, smrti i ponovnog rađanja, na nebeskim visinama i dalje druguje sa svojom boginjom Talijom i priča joj kako je na njega pao mlaz svjetlosti sa neba da svoj zemaljski život posveti pozorištu i glumcima, običnim ljudima i kako se prisjeća one svoje prve predstave ''Nezaboravna Emina'' u Tesliću

To što je Novak Simić isključen iz hrvatske, srpske i bosanske književnosti samo nanosi štetu literaturi ovih naroda. Simićeva djela doživjela su udarac pakosnih i zlobnih ministarstava kulture i prosvjete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali će pripovijetke, romani i pjesme ovog pisca to preživjeti i jednom opet biti sastavni dio i školske lektire i ljubitelja lijepe književne riječi

Pune dvije i po decenije Doboj je bio grad bogatog pozorišnog života. I onda, 17. aprila 1992. godine, na Dan oslobođenja grada od fašizma, odigrana je i posljednja predstava Amaterskog pozorišta u Doboju. To je bio pozorišni komad ''Furaju Slaveni južno'' Rašida Muminagića. Samo nekoliko dana docnije, vlast su preuzeli nacionalisti; sve što je bilo lijepo u kulturnom života grada nestaloje u ratnoj tmuši. Vojnici i vjernici preuzeli su sve u svoje ruke i vratili Doboj mnogo decenija unazad. Neko je davno u onoj Rašidovoj Rupi, punoj duha i pozorišne ljepote, ugasio svjetlo i danas tu vlada kulturna tama uprkos blještavim sijalicama krčme

Upravo ta pjesma ponovo će vratiti Dušana Pankovića na vrijeme boravka na Golom otoku. Profesor se našao u društvu gdje je sjedio i načelnik Službe bezbjednosti u Doboju. Kad su ostali sami, načelnik ga je upitao zar se baš i ''Rjabinjuška'' morala naći u tom muzičkom komadu, primili smo to k znanju, a sve je dojavila jedna tvoja kolegica iz škole. Panković se zatresao od straha, u sekundama su mu kroz glavu ponovo prolazile slike s Golog otoka, bilo mu je neprijatno, progutao je ''knedlu u grlu''. Sve mu je to pokvarilo radost zbog uspjeha i dobrog prijema đačke operete koja je poslije Doboja s uspjehom prikazana i u Derventi. ''Ne raduj se previše ni radosti jer i ona može biti povod za strah, za melanholiju i za neku opipljiviju sankciju po krivičnom zakoniku'', napisao je Panković u svojim memoarima

Godinu dana prije odlaska u penziju. Milan Andrić napisao je tekst ''Sarajevo, svjetski rekord patnje'' povodom filma Šukrije Omerovića ''Suzana u podrumu'' i njenog dnevnika. Mlada medicinarka Suzana Rajić u svom dnevniku i ovo je zapisala: ''Izaći ću, ako Bog da, odavde. Udaću se za nekog Nijemca. Ma, nije važno za koga, samo da nije iz Jugoslavije i neka nije Srbin, Hrvat ili Musliman, Hoće li me iko gledati kao osobu koja nešto znači u ovom životu? U ratu smo svi mi brojke. Samo brojke''. A na kraju svog teksta Milan Andrić piše: ''Naših hiljadu dana zatočeništva protiče bez nade da će se pakao brzo završiti…''

Posjedovao je svemoć da svakog trenutka sa djecom posije radost i često se igrao sa svojim unucima. U zimsko vrijeme glumio je čudovište koje djecu goni po sobi. ''Uhvati nas i golica, a meni je još u glavi kako ga gomila djece - osmoro unučadi i još troje-četvoro mališana iz komšiluka umilno mole: ''Dido, ajde se buči'', sa sjetom govori njegova unuka. Volio je domaće životinje, timario ih i pazio kao da su članovi porodice. Posebno je obožavao konja Sokola; nikad nije vikao na njega, niti ga udario i nastojao je da ga ne opterećuje. Ponekad bi pozvao unučad i rekao: ''Djeco, hajde da poguramo kola da ne uprežem Sokola''

Todor Vujasinović je umro u Beogradu 1988. godine i sahranjen u Aleji velikana. U Doboju je po dolasku nacionalista na vlast nekoliko godina bio zaboravljen; izbrisana je ulica sa njegovim imenom. Ipak, zalaganjem nekolicine učesnika NOR-a, Doboj sada čuva uspomenu na čovjeka koji je mnogo doprinio njegovom razvoju. U Parku narodnih heroja postavljena je bista Todora Vujasinovića

Profesor Mirko Skakić je napisao magistarski rad o književnom djelu Meše Selimovića i bio čest gost u njegovom domu u Sarajevu i Beogradu i objavio pet knjiga o piscu romana ''Derviš i smrt'' i ''Tvrđava''. Nekoliko puta posjetili smo i Novaka Simića u Zagrebu o kome je teslićki, dobojski, tuzlanski, osječki i banjalučki profesor napisao tri knjige. Svojim esejima ovaj istrajni i svuda uvažavani književni istoričar i kritičar približio je poeziju Desanke Maksimović, romane Meše Selimovića i prozu Novaka Simića brojnim studentima i čitaocima i učinio da ova neprolazna djela uzvišenog duha i na taj način uđu u naše duše gdje će i zauvijek ostati