Tekstovi sa tagom: mržnja

Ako dirneš u bilo koji totem njihovog nacionalizma ta masa kreće u stampedo sa željom da te pregazi i ponizi a sve ne bi li u strahu pristao/pristala biti sveden/a na njihovu mjeru, postati amblem i eksponent njihovog nemuštog političkog režanja

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Pretpostavlja se da je svima jasno da utopije mogu da postoje samo u mašti – društvo u kojem bi svi poštovali jedni druge ravno je naučnoj fantastici, najpre zbog toga što „poštovanje“ nema univerzalnu definiciju. Ne postoji ni jasna odrednica o tome šta je ispravno izražavanje koje zadovoljava sve moralne zahteve, budući da se terminologija stalno menja. U tom vrtlogu bi politička korektnost mogla da posluži kao alatka za balansiranje, ali nije uvek tako.

Iako je premijerka Srbije, Ana Brnabić, autovana lezbijka, u augustu ove godine srpska vlada zabranila je umjetnu oplodnju osobama koje su imale homoseksualne odnose tokom posljednjih pet godina

Istina, Vedrana Rudan nije jedini primjer ateističkog talibana na našem govornom području, uvjerenog da činjenicom da nije vjernik automatski treba da postane barbar koji nema veze s ljudskom civilizacijom i koga se najveličanstveniji spomenici ljudskog stvaralaštva, utemeljeni između ostalog i na monoteističkim religijama, jednostavno ne tiču i od kojih uvijek ima nešto preče. Također, ona nije jedini primjer prostaka ponosnog na vlastitu ignoranciju kojemu sijanje mržnje prema određenim skupinama, utemeljeno na idiotskim generalizacijama, postaje kruh svagdašnji

Crnogorski pokret traži od državnih organa da prestanu da se ponašaju kao pasivni posmatrač svega što se dešava u Crnoj Gori. Stavom da ne žele nijednim potezom da pogoršaju postojeću političkium situaciju, samo daju dodatni vjetar u rušenju građanskog mira i suživota, dajući prostor onima koji nikada Crnu Goru nijesu doživljavali kao svoju matičnu državu i nezavisan politički subjekt i koji su uvijek radili na njenom rušenju, onemogućavanju da postane dio civilizovanog, zapadnog svijeta

Jasno je da odobravanje, te nezainteresovanost većine, osnažuje nasilnike, a ovakvi napadi su proizvod primitivizma i onoga što homofobično i transfobično društvo voli da naziva „strahom,“ a posledica toga je dodatna izolacija transrodnih* , te svih pripadnika LGBTIQ populacije. Važno je da se o ovim slučajevima govori, kako se ne bi dogodilo da, ponajviše zbog slabog reagovanja vlasti i javnosti, neki od sledećih napada završi fatalno.

Ruski LGBT aktivisti izjavili su da vlasti u Čečeniji vrše pritisak na ljude da ubijaju članove i članice svojih porodica koji pripadaju LGBTIQ manjini. Autonomna regija u Rusiji, na čijem je čelu Ramzan Kadyrov, je drugi put u dvije godine optužena za homofobne čistke. Ruska LGBT mreža je upozorila na novi val progona 14. januara, tvrdeći da je oko 40 ljudi uhapšeno, a dvoje ubijeno od decembra 2018. godine.

Očigledno je da je Amfilohije Radović odnos pravosuđa prema vršenju krivičnih djela, kažnjivih po navedenim članovima KZ, koje on vrši u kontinuitetu, shvatio kao slobodu za dalje bezgranično vrijeđanje i izazivanje mržnje prema drugim narodima, konfesijama, ateistima, seksualnim i drugim manjinama, podsticanje nacionalnih i vjerskih sukoba, kao i nasilja prema ateistima i manjinama

Srpski nacionalizam ima bitnu karakteristiku da je skoro ravnomjerno zastupljen u gotovo svim političkim ideologijama. Bilo da je riječ o liberalnoj, bilo konzervativnoj ili socijalističkoj političkoj opciji, one u Srbiji imaju u sebi integrisan velikosrpski nacionalizam i imperijalne ambicije. Baratanje istorijskim poluistinama, koje su zaodenute u formalnu disciplinu neke od društvenih nauka (istorija, politikologija, sociologija i sl.), preko akademske, političke, medijske zajednice stvara opšte raspoloženje o uskraćenosti nacionalnog prava i „istorijske pravde“, bilo da je riječ teritorijama, bilo prava na političku i kulturnu dominaciju nad pojedinim djelovima svog okruženja

Urednice portala lgbti.ba su od jednog čitatelja dobile komentar izazvan pojavljivanjem sadržaja sa stranice "Zaustavimo Zakon o Istopolnim Brakovima u BiH Novo" koja se nedavno pojavila na Facebooku. Objavljujemo komentar jer smatramo da je bitno ukazati na govor mržnje u online prostoru, te vas molimo da prijavite ovu stranicu koja širi govor mržnje i dezinformacije o istospolnim partnerstvima.

Paul Makonda, guverner najnaseljenijeg grada u Tanzaniji Dar es Salaama, naredio je javnosti da vlastima prijave sve sugrađane za koje sumnjaju da su gej. Istodobno je osnovan i odbor od 17 članova koji ima zadatak nalaziti LGBT osobe na društvenim mrežama i uhititi ih.

Seća li iko od medija u Srbiji da su i institucije Srbije svojevremeno proterale crnogorsku ambasadorku Anku Vojvodić?! Ni jedan medij u Srbiji nije se dosetio da je pre samo nekoliko sedmica ugledni i umereni kosovski intelektualac i filozof, Škeljzen Malići, sprečen da uđe u Srbiju. I dokle će da pretrajava teza o tome kako su nacionalizam, fašizam, širenje verske rasne i nacionalne mržnje, pozivi na nestanak ili okupaciju susednih država ‒ pravo na slobodu govora?! Pod izgovorom borbe za slobodu javne reči, srpski nacionalizam je 70-ih i 80-ih godina 20. veka otvarao srpsko pitanje, ne kao demokratsko ili pitanje građanskih prava. Otvarao ga je kao teritorijalno u priprema za nasilnu promenu granica

U proteklih nekoliko dana nanizale su se tri loše vijesti u tri različite države, ali sama je srž problema ista – i u Americi, i u Mađarskoj, i u Brazilu mahnita desnica koja autoritarnom vladavinom nastoji institucionalizirati homo- i transfobiju te zatrti ljudska prava. Oduševljenje drugih desničarskih vođa daje naslutiti da se na globalnoj razini sprema pakleno, fundamentalističko razdoblje.

Pre 32 godine Predrag Čudić je u “Književnim novinama” objavio “Našu pesmu”, koja je po mnogo čemu predvidela buduće krvave događaje. Pišući o međunacionalnom nadgornjavanju u broju žrtava, o takmičenju u patnjama, naslutio je i mogućnost novog rata, a nadležni organi su reagovali tako što su zaplenili tiraž novina. O tom slučaju Čudić u jednom intervjuu kaže: Pišući svoju varijantu poezije "Bunta i otpora", istinski potresen istorijskim lovom na mrtve duše, jedini odgovor "dežurnim patriotama" bio je odgovor njihovim jezikom, nedorečenošću koja ništa ne izriče, ali mnogo nagoveštava. To, taj uvod u rat, polovinom osamdesetih, još za Stambolićeve vladavine, dakle, počeo je sve glasnijom medijskom pripremom, bezočnim licitacijama žrtvama prošlog rata, otvaranjem starih jama i grobnica, kao nekakvim testiranjem javnog mnjenja Srbije koje su sprovodili Miloševićevci. Tako je počelo, završilo se stravičnim ratnim poljima i pokoljima. Međutim, svedoci smo danas da do konačnog obračuna nije došlo, a i kako bi. U slučaju koji ste pomenuli, tužilac uvek budan, ime mu beše Nenad Ukropina (dolazi iz nenada i uk(r)opava) pročitao je moju, Našu pesmu kao poziv na obračun te je tražio hitnu zabranu iste kako ne bi uznemiravala javnost. Dakle, onaj koji upozorava na pogubnu tendenciju državnih medija, taj, jedino taj koji je pročitaonjihove namere i na vreme ih pokušao prijaviti, i javno ofirao njihovu ostavštinu za budućnost, taj je kriv, jer taj sve Srbe proglašava za četnike, a sve Hrvate za ustaše, te samim tim, što je to obznanio, poziva na obračun dveju strana. Laka, ali providna zamena teza. Nadao sam se kao svaki Don Kihot iliti idiot poput kneza Miškina (F.M. Dostojevski) da će taj skandal, zabrana Književnih novina, bar u tim istim novinama, koje su okupljale ondašnji trust mozgova (Miodrag Perišić, Milorad Vučelić, Mihajlo Pantić & comp.), izazvati nekakvu reakciju, da će to biti dobar povod za okupljanje vitezova okruglog stola srpske liberalne društvene misli, ali avaj, ćutanje mrtvog mora. Uskoro potom su u toj zgradi u Francuskoj 7 počeli skupovi, sramni skupovi podrške Miloševićevoj politici, bila je to neka vrsta regrutnog centra rodoljublja i herojstva. Kao, neko je tu ugrožen, a neko je spreman da gine za nešto, neko je nedopustivo ravnodušan, neko je peta kolona i sve tako. Dakle, plebiscitarna podrška Ćosićevoj politici, čiji je eksponent bio Milošević, tekla je po planu. I evo, posle trideset godina opet se vraćamo na početak, posao patriotski nije završen. Kako će izgledati kraj ovog novog početka to niko ne zna, a sirota Naša pesma još čeka, čami negde nepročitana, zaboravljena u budžaku naše književne istorije, istorije beščašća"