Tekstovi sa tagom: music

Glas joj je tankoćutniji od Florenceinog i u višem registru od Adelinog, lako se zavlači pod kožu šparnim pop baladama u kojima su slomljeno srce, potonula ljubav i tuga samoće glavni motivi, a valja cijeniti i što je njezin debi album autorski i izvođački fino izbalansiran i iznimno cjelovit, a ne tek naplavina “boring fillera” s tek dva-tri “dancefloor killera”. Unatoč sličnosti s Adele i Florence, ne bih imao ništa protiv da Freya postane podjednako popularna

S njezinom glazbom zapravo me upoznala moja kći. Neosjetno me je uvukla u jedan umjetnički svijet koji mi se nije činio blizak. Po duši govoreći, isprva sam vjerojatno više želio razumjeti svoje dijete, ali nakon nekog vremena shvatio sam kako je posrijedi zaista genijalna pop-muzika

U hiperprodukciji svega gotovo je nemoguće popamtiti sva izdanja unutar samo jednog mjeseca, a kamoli pola godine. Stoga ovo nije toliko izbor najboljeg koliko je osobni podsjetnik za kraj godine

Po mnogočemu “Western Stars” se nameće kao novi klasik s kojim Springsteen dokazuje koliko je i na pragu sedamdesete potentan autor i izvođač. Onaj koji se 46 godina nakon debi albuma perfektno okušava u žanrovima kojima prije nije naginjao ili ih se tek rubno i ne baš uvjerljivo doticao

Duboko sam udahnuo tek toliko da uzmem nešto zraka od uzbuđenja koje me je obuzelo kad je objavljeno da će Anna Calvi nastupiti u Rijeci. Kad su mi pluća bila u dovoljnoj mjeri opskrbljena kisikom, odjenuo sam najsvečanije traperice u kolekciji i uputio se nabaviti ulaznice po početnim, ultra povoljnim uvjetima

Jedna, jedina šibica na bijeloj podlozi instantno sugerira poruku da smo jako blizu toga da netko uzme tu šibicu i potpali eksploziju političkog ludila i nasilja koje će Europu ponovno baciti u krv i blato, dim i pepeo. Pitanje je samo tko će se prvi usuditi uzeti tu šibicu i njome zapaliti požar koji bi mogao razoriti blagodati života stanovnika Europe

Ashcroft je postao i junak i žrtva svoje pesme, a ona je postala njegova programska u pravom smislu te reči – opisuje njegov rad, čitav njegov opus, ironična je, podsmeva mu se; proslavila ga je i bacila u blato. Ali, Richard nije ostao da se valja u njemu. Napisao je mnoge fantastične pesme od tad. Pristao je da bude sve što hoće menadžeri r'n'r veterana. Zajebavao se i s njima. Rekao je svojevremeno da je „Bitter Sweet Symphony“ najbolja pesma koju su u poslednjih 20 godina napisali Jagger i Richards. Sada je ponosno izjavio da se „jebeno remek-delo vratilo kući“. I jeste

Glazbu kao kulisu Darnielleovog pripovijedanja treba pažljivo i opetovano slušati kako bi se ispod naizgled nježne površine otkrila literarna sofisticiranost i dalje rijetko viđena u svijetu indie rocka

Nakon njenog prošlogodišnjeg nastupa na američkoj Coachelli, a koji je nedavno i službeno “odaslan” u svijet kroz dokumentarac emitiran na Netflixu i live album “Homecoming”, bez ijedne najave objavljen na svim globalnim streaming servisima, pitanje je što pored ovakve Beyonce na open-air festivalima imaju za ponuditi drugi izvođači

Odjeven u šarenu, šljašteću husarsku jaknu poput Džimija Hendriksa, s frizurom kao Litl Ričard, na visokim "stileto" štiklama (!) i s pripasanim, neobičnim modelom gitare, djelovalo je kao da je sav sastavljen od vizuelnih citata. Sve dok tip nije krenuo u baladu koja je od prvog tona, dinamički i dramatski rasla svakim taktom, stvarajući fantastičnu, jedva izdržljivu tenziju. Prins – jer, tako se zvao pseudonimom – dovodio je svaku sljedeću zauzdanu strofu do eksplozije refrena od ponavljajuće dvije riječi na šest nota: "Purple rain, purple rain..."

Uza zdrave poglede na svijet i zabrinutost za njegovu sudbinu, svijet koji promatra ne više kao glazbenik na rubu preživljavanja nego kao pop-rock zvijezda, valja cijeniti i što njegove pjesme počivaju i na počelima gospela i soula, bluesa i folka uz koje ga je odgojio otac bubnjar. Posredno i Van Morrison. Lijepo je vidjeti takvog kantautora na vrhu top-lista čak i ako je “Wasteland, Baby!” nešto slabiji od prvijenca “Hozier”

Kad je ovaj bend u pitanju, neke stvari se nisu promenile. To je i dalje kvartet emotivnih trezvenjaka koji nikad nisu mislili da epohalno otkriće, niti su se usuđivali da laskaju sami sebi. Zabava je ipak bila glavni razlog njihovog postojanja...

Otišao je 2016. jedan od najvećih! Ali ne samo rockera već popkulturalnih umjetnika i, zašto to ne reći, umjetnika uopće! Jedan od onih koji su mijenjali naše živote. Koji su meni i mojoj generaciji značili više od škole i lektire, profesora, frendova i trendova, televizije i sletova, rodbine, Tita...

Napokon, ljudi koji su napravili "Siamese Dream", "Mellon Collie and the Infinite Sadness" i "Adore" opet su tu, što može poći krivo? Ukratko, sve otkako je odlučio ponovno upotrebljavati ime The Smashing Pumpkins, počevši s Zeitgeist iz 2007.

Odlično osmišljen i izveden, u pitanju je album koji bi mogao odjeknuti daleko izvan krugova domaće scene ili Eckmanovog trenutnog prirodnog world music okoliša