Tekstovi sa tagom: music

Na kraju sedamdesetih punk se polako stišao. Energija tradicionalnog, destruktivnog zvuka punka je počela nestajati, a žanr se u svom balončiću buntovništva pretvorio u konvenciju. Dosadio je i glazbenicima – u svoje stvaralaštvo počinju uvoditi nove instrumente, inspiracije i estetike. Kako se iz punka razvio post-punk te kako je na scenu donio novu definiciju kreativnosti, pročitajte u nastavku

Bio je ubeđen da ga se niko neće sećati, da ga ni po čemu nećemo pamtiti jer, verovali ili ne, nije snimio kultni film! Umesto toga, on je prestao da bude osoba i postao konstanta za koju svi znaju iako možda nisu čuli nijednu njegovu pesmu. A, opet, nemoguće je da nisu. Elvis je tu, sveprisutan. Umro je pre četiri i po decenije, a klinci koji danas gledaju ovaj film su već čuli za njega i odnekud im je neverovatno poznat

Nije bilo pametnih telefona, a samo su najbolji i najskuplji mogli reproducirati snimljeni zvuk i imati melodije zvona na jednu od pjesama koje su objavljene te godine i kojih smo se (kao) zbog vas prisjetili i raspekmezili na sjećanja

Silne priče o tome kako je gitaristička glazba mrtva kao da ne dopiru do Velike Britanije, gdje još uvijek prilično utjecajni mediji svako malo otkriju i u nebesa krenu dizati neki (najčešće indie) rock bend

Punk je uvijek bio ‘ono o čemu pjevaš’, a daleko manje ‘kako sviraš’. Sve drugo je bilo i ostalo industrijsko omekšavanje tkiva i skretanje pozornosti s ‘poruke’ i bavljenje neminovnim sekundarnim temama, poput toga koliko punk može biti, primjerice, pop i metal. A punk je punk, bez obzira na stil, što su jednom davno i The Clash uporno dokazivali time što su se znali ‘zabarikadirati’ u reggae

Popis najdržih mi albuma prve polovice godine podjeljen je između razglašenih, gotovo univerzalno hvaljenih ostvarenja i malih favorita

No, poanta nije ni u hvalisanju posjedništvo "originalnog Dylana" nego da ponovo pokušamo, barem sporednim putem, saznati koliko vrijedi nečija snimka. Ne, to doista ne bi smjelo biti 0.001 dolar podijeljeno s pet milijardi pretplatnika ili Y sitniš u centima pomnožen s X brojem preslušavanja. Ako se razumijete u matematiku i ekonomiju, onda znate na što aludiram, ali isto tako sam svjestan da ni ovaj "trik" Dylana i Burnetta neće promijeniti način na koji nabavljamo i slušamo glazbu

Čarobno, magično, nestvarno... Ne postoji reč koja bi u potpunosti opisala koncert koji je Lorde održala u Šibeniku u subotu, 18. juna na Tvrđavi sv. Mihovila

Album počinje i razvija bolje nego bolje od očekivanog. Obraćajući se majci, ocu, te (vjerojatno) bratu, “More Power” postavlja scenu, a “Diamond in the Dark” uspješno transponira Gallaghera iz njegovog karakterističnog stila u sadašnji pop-kanon. Ovakve pjesme bi se možda mogle svidjeti i mlađoj populaciji, s tim da je Gallagher uspio izbjeći jeftino dodvoravanje

Harry je stvarno talentiran i uvelike neproblematičan glazbenik i vrlo nam je drago što je izbjegao brojne zamke koje otežavaju članovima boybandova da ostvare samostalne karijere u glazbenoj industriji. Istinski je uspio nadići i zvuk i imidž tinejdžerskih poskočica koje su ga proslavile te pronaći svoju nišu u glazbenoj industriji, koristeći se zvukom britanskih i američkih klasika, ali jednako tako interpretirajući ga kroz svježu mladenačku prizmu. Kao talentiran vokalist sa širokim mainstream dosegom, nema sumnje da će otvoriti prostor za brojne glazbenike koji će doći poslije njega. Upravo u ovom kontekstu treba imati na umu da i Harry svoje načine ekspresije duguje onima koji su došli prije njega, od Micka Jaggera i Freddyja Mercuryja do Eltona Johna

Arcade Fire su snimili album o modernom svijetu iz perspektive nekog kome je jedini problem mijenjanje baterija u daljinskom i kome “kraj američkog carstva” znači “ljudi previše tipkaju na mobitel”. Nitko nije tražio Arcade Fire da snime album o sistemskom rasizmu ili o nedostupnosti zdravstvene skrbi. Napokon, ta sposobnost da male svakodnevne detalje učine himničkim materijalom ih je i stavila na mapu indie rocka nultih. No isto tako me ne moraš uvjeravati da je binge watching najveći problem modernog doba, dok jebeni svijet gori

Njegova glazba je perfektno korespondirala i s radnjom filma i imaginarijem Ridleya Scotta u "Blade Runneru", ali se mogla i zasebno slušati kao interesantan komad elektroničke muzike. Bio je to i soundtrack jednog distopijskog svijeta u kojem smo se možda već, na ovaj ili onaj način, zatekli. Među posljednjim radovima za filmove Vangelis je upisao i glazbu za film "El Greco" o grčkom slikaru koji se tijekom 16. stoljeća proslavio u Španjolskoj te za film "Aleksandar Veliki" Olivera Stonea, a prije toga i za "1492: Conquest Of Paradise" Ridleya Scotta o putovanju Kristofora Kolumba koje je zauvijek promijenilo kurs povijesti i Zemlje. Ispada da je Vangelis svojom filmskom glazbom dočaravao stare i nove svjetove, kozmos i distopijsku budućnost

Počevši „Što me čini sretnom“ i  „Boginjom“, nastavljajući dobro poznatim hitovima poput „Dok razmišljam o nama“ i „O jednoj mladosti“, preko odličnih novijih „Daleko“ i „Tebi putujem“, Josipa i bend su do kraja uspeli da nam prirede pravu pravcatu žurku svirajući energične „Hir, hir, hir“, „Danas sam luda“, te „Ležaj od suza“ i „Ispočetka“, tradicionalno za kraj

Njenu poruku shvatila je upravo publika, počev od one u areni u Torinu koja je frenetično aplaudirala i pevala refren, preko novinara u press centru koji su jedva čekali njen nastup, do svih ispred malih ekrana. Na kraju, ostaje muzika. I naravno, ostaje Konstrakta, predstavnica svih nevidljivih i potcenjenih, koji hrabro teraju po svom

Baš kao što je pre dva i po meseca Petar Luković komentarisao Pesme za Evroviziju, u ovoj epizodi ocenjuje neke inostrane kompozicije koje se takmiče na ovogodišnjem Eurosongu