Odjeven u šarenu, šljašteću husarsku jaknu poput Džimija Hendriksa, s frizurom kao Litl Ričard, na visokim "stileto" štiklama (!) i s pripasanim, neobičnim modelom gitare, djelovalo je kao da je sav sastavljen od vizuelnih citata. Sve dok tip nije krenuo u baladu koja je od prvog tona, dinamički i dramatski rasla svakim taktom, stvarajući fantastičnu, jedva izdržljivu tenziju. Prins – jer, tako se zvao pseudonimom – dovodio je svaku sljedeću zauzdanu strofu do eksplozije refrena od ponavljajuće dvije riječi na šest nota: "Purple rain, purple rain..."
Uza zdrave poglede na svijet i zabrinutost za njegovu sudbinu, svijet koji promatra ne više kao glazbenik na rubu preživljavanja nego kao pop-rock zvijezda, valja cijeniti i što njegove pjesme počivaju i na počelima gospela i soula, bluesa i folka uz koje ga je odgojio otac bubnjar. Posredno i Van Morrison. Lijepo je vidjeti takvog kantautora na vrhu top-lista čak i ako je “Wasteland, Baby!” nešto slabiji od prvijenca “Hozier”
Kad je ovaj bend u pitanju, neke stvari se nisu promenile. To je i dalje kvartet emotivnih trezvenjaka koji nikad nisu mislili da epohalno otkriće, niti su se usuđivali da laskaju sami sebi. Zabava je ipak bila glavni razlog njihovog postojanja...
Otišao je 2016. jedan od najvećih! Ali ne samo rockera već popkulturalnih umjetnika i, zašto to ne reći, umjetnika uopće! Jedan od onih koji su mijenjali naše živote. Koji su meni i mojoj generaciji značili više od škole i lektire, profesora, frendova i trendova, televizije i sletova, rodbine, Tita...
Napokon, ljudi koji su napravili "Siamese Dream", "Mellon Collie and the Infinite Sadness" i "Adore" opet su tu, što može poći krivo? Ukratko, sve otkako je odlučio ponovno upotrebljavati ime The Smashing Pumpkins, počevši s Zeitgeist iz 2007.
Odlično osmišljen i izveden, u pitanju je album koji bi mogao odjeknuti daleko izvan krugova domaće scene ili Eckmanovog trenutnog prirodnog world music okoliša
Glazbu iz filma iz 1976. često je na naš češki gramofon stavljala moja pokojna mama. I to je bio sladunjav i nimalo subverzivan komad glazbe. Ono što smo čuli od Coppera i Gage mnogo je bolje
Novi studijski album “Egypt Station” svjedoči da su McCartneyjeva muzikalnost, harmonijski instinkt i zarazna energija ostali netaknuti sve do danas. U gotovo sat vremena glazbe McCartney je – ne prepuštajući ništa slučaju – ugradio doslovno sve u formulu potrebnu za globalni uspjeh: vlastito prepoznatljivo autorsko pismo na tragu kasnih Beatlesa, moderna produkcijska rješenja, dopadljivost namijenjenu masovnoj radijskoj publici, jedan ili dva eksperimenta te konceptualni dizajn koji se reflektira već u naslovu "Egypt Station"
Svaki napaćeni skeptik koji je umislio da će beogradski koncert škotskog benda Texas biti još jedna nostalgična i isprazna tezga – s pravom će biti ismejan nakon briljantne muzičke žurke u devastiranoj Hali sportova. Oko dve hiljade žestokih fanova koji su znali čitav repertoar grupe Texas, bez obzira što je od njihovog debi albuma „Southside“ prošlo tek 29 godina – zajedno s neumornom i dinamičnom pevačicom Sharleen Spiteri, napravili su atmosferu o kojoj danas samo mogu da sanjaju mnogi tobož aktuelniji izvođači. Bila je to masovna kućna zabava u kojoj se pevalo na pozornici i ispred nje; gde se razgovaralo i smejalo; gde su nekadašnji hitovi u novom ruhu zvučali moćnije i dramatičnije nego ikad pre. Ovakvi Texas, prevejani profesionalci, majstori da improvizuju i ludo se zabavljaju na sceni, vratili su veru u pravu muziku: njihov crossover pop rock, uzbudljivo soul nadmetanje ili žestoki gitaristički dance – opijenu publiku bacili su u emocionalni trans od kojeg se nije lako oporaviti. Vredelo je gotovo tri decenije čekati ovakav Texas: jer, ono što se desilo u Hali sportova bilo je više od koncerta, nešto kao paranormalno rock iskustvo iz definitivno bolje prošlosti.
Ko bi uopšte i mogao da izrežira i unapred osmisli koncert tokom kojeg se pojavljuje i devojka s pljoskom, i momak iz publike koji sa Sharleen razgovara o nekoj B strani singla kojeg se ni ona ne seća, sala u kojoj pola partera puši iako je 2018, muškarci koji stidljivo pevuše, pevačica koja nam priča kako je šesnaestogodišnja ćerka smara pitanjima kad će se vratiti kući u London („I say to her – fuck off!“)... Može samo kad je autentično i iskreno
Za razliku od Beatlesa i Ramonesa, članovi Kraftwerka često su se mijenjali, a njihova imena i likovi nisu se baš urezivali u kolektivnu memoriju: elektronički minimalizam, uniformni izgled s identičnim frizurama nerijetko je nadograđivan i robotima koji isto izgledaju kao oni i očito je kako je ta androidnost/anonimnost te umjetnički potpomognuta dehumanizacija umnogome utjecala na zatomljujući identitet članova banda
Budući da XXZ magazin nije nikakva korporativna udruga, nemamo team building, nemamo čak ni odbojkaški tim, ne idemo na zajedničke izlete, niko ne ide na službeni put, nemamo čak ni slobodan dan za slavljenike – jedino što nam je preostalo spram rođendana drage nam koleginice Sandre Dančetović jeste da joj uputimo najbolje želje i čestitamo Happy Birthday sa nekoliko pesama njenog omiljenog pevača po imenu Børns. All the best, dear Sandra!
Lista izvedenih pjesama bila je potpuno predvidljiva i rutinska, ali unatoč tome svaki, čak i prosječni obožavatelj zvuka klasičnog rocka bi poželio više puta doživjeti 'čudo' koje nastaje u alkemijskoj svetkovini kojom se kotrljajuće kamenje pretvara u čisto zlato i to pred očima nepregledne publike, koja zvučni ritual svojom podrškom podiže na još viši nivo
Muzički festival Arsenal fest počinje u četvrtak 21. juna u Kragujevcu, a do 23. juna publika će imati prilike da čuje bendove Editors, The Kills, Morcheeba, Letu štuke, Let 3, Jinx i mnoge druge
Slaveći “pussy power” i pomičući “fokus s rasizma na seksizam”, Janelle pjeva i kako je “sve seks, osim seksa samog - koji je moć”. Zgodno i dovitljivo, no njeno postavljanje vagine u centar svega palo bi u vodu da se još vještije ne poigrava obrascima popularne glazbe u rasponu od soula do space-rocka; predstavljajući se kao artistica koja je po umjetničkom integritetu možda najbliže roli Princea
