Tekstovi sa tagom: muzika

U Ljubljani je 1984. godine održan Magnus festival pod nazivom „Homoseksualnost i kultura“ na kojem su mogli da se vide gej i lezbejski filmovi. Te se projekcije danas smatraju rođenjem prvog kvir filmskog festivala u socijalističkoj Evropi. Paralelno s tim, i muzika je počela da se bavi dotadašnjim tabu-temama...

Po mnogočemu “Western Stars” se nameće kao novi klasik s kojim Springsteen dokazuje koliko je i na pragu sedamdesete potentan autor i izvođač. Onaj koji se 46 godina nakon debi albuma perfektno okušava u žanrovima kojima prije nije naginjao ili ih se tek rubno i ne baš uvjerljivo doticao

U socijalističkoj Jugoslaviji homoseksualnost je dekriminalizovana u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka, ali se i u vreme dok se na nju gledalo kao na bolest i/ili prestup prikazivala u nekim jugoslovenskim filmovima crnog talasa s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Ali šta je sa popularnom muzikom tog vremena?

Duboko sam udahnuo tek toliko da uzmem nešto zraka od uzbuđenja koje me je obuzelo kad je objavljeno da će Anna Calvi nastupiti u Rijeci. Kad su mi pluća bila u dovoljnoj mjeri opskrbljena kisikom, odjenuo sam najsvečanije traperice u kolekciji i uputio se nabaviti ulaznice po početnim, ultra povoljnim uvjetima

Jedna, jedina šibica na bijeloj podlozi instantno sugerira poruku da smo jako blizu toga da netko uzme tu šibicu i potpali eksploziju političkog ludila i nasilja koje će Europu ponovno baciti u krv i blato, dim i pepeo. Pitanje je samo tko će se prvi usuditi uzeti tu šibicu i njome zapaliti požar koji bi mogao razoriti blagodati života stanovnika Europe

Ashcroft je postao i junak i žrtva svoje pesme, a ona je postala njegova programska u pravom smislu te reči – opisuje njegov rad, čitav njegov opus, ironična je, podsmeva mu se; proslavila ga je i bacila u blato. Ali, Richard nije ostao da se valja u njemu. Napisao je mnoge fantastične pesme od tad. Pristao je da bude sve što hoće menadžeri r'n'r veterana. Zajebavao se i s njima. Rekao je svojevremeno da je „Bitter Sweet Symphony“ najbolja pesma koju su u poslednjih 20 godina napisali Jagger i Richards. Sada je ponosno izjavio da se „jebeno remek-delo vratilo kući“. I jeste

Glazbu kao kulisu Darnielleovog pripovijedanja treba pažljivo i opetovano slušati kako bi se ispod naizgled nježne površine otkrila literarna sofisticiranost i dalje rijetko viđena u svijetu indie rocka

Hodočašće na izvorište homofobije ponekad vas povede neočekivanim stranputicama, pa je jedna od njih i tekst koji je objavljen u Čiku 1972. godine, te deo: „Jagger, na primer, ima čitavu koreografiju sa mikrofonom kojim barata kao falusom, prvo ga držeći između nogu i grčeći se za dušu i oči šiparica iz prvih redova, a zatim simulira felacio za homoseksualce iz mračnih uglova dvorane.“ Ako pažljivo čitamo postaje nam jasnije odakle strah od nepoznatog, te ko su krivci za širenje dezinformacija i anegdota koje manjine već decenijama guraju u mračne fioke.

Poezija Damira Avdića na prvi pogled ili posluh deluje sasvim jednostavno, nema tu nikakvog hermetizma, nema komplikovanih zapretenih metafora, nema šifrovanog jezika, nema mnogo posla za tumače i ostale književne kritičare. Već na drugi pogled stvari deluju nešto komplikovanije, pokazuje se da je narečena jednostavnost tek puki privid oka naviklog da složenost traži tamo gde je najčešće nema

“If I’m going to sing like someone else, then I don’t need to sing at all" - Ove riječi možda najbolje opisuju glazbeni stil i karakter Billie Holiday. Bila je jedinstvena, neponovljiva, beskompromisna. Nije imala formalno glazbeno obrazovanje, no njezin besprijekoran sluh i emotivna istančanost izvedbe učinili su brojne pjesme bezvremenskim klasicima.

Country kao glazbeni žanr tradicionalno ženu povezuje s domom. Nastao na američkom jugu, country je izrastao iz radničkih obitelji u kojima je žena majka i kućanica i radnica. Osim Parton, i ostale pjevačice američkog countryja opjevale su u svojim pjesmama identitet radnice i majke koja se bori balansirajući kućanstvo, djecu i rad.

Odjeven u šarenu, šljašteću husarsku jaknu poput Džimija Hendriksa, s frizurom kao Litl Ričard, na visokim "stileto" štiklama (!) i s pripasanim, neobičnim modelom gitare, djelovalo je kao da je sav sastavljen od vizuelnih citata. Sve dok tip nije krenuo u baladu koja je od prvog tona, dinamički i dramatski rasla svakim taktom, stvarajući fantastičnu, jedva izdržljivu tenziju. Prins – jer, tako se zvao pseudonimom – dovodio je svaku sljedeću zauzdanu strofu do eksplozije refrena od ponavljajuće dvije riječi na šest nota: "Purple rain, purple rain..."

Uza zdrave poglede na svijet i zabrinutost za njegovu sudbinu, svijet koji promatra ne više kao glazbenik na rubu preživljavanja nego kao pop-rock zvijezda, valja cijeniti i što njegove pjesme počivaju i na počelima gospela i soula, bluesa i folka uz koje ga je odgojio otac bubnjar. Posredno i Van Morrison. Lijepo je vidjeti takvog kantautora na vrhu top-lista čak i ako je “Wasteland, Baby!” nešto slabiji od prvijenca “Hozier”

Trebale su doći devedesete, kad je sve postalo manje važno, manje čarobno – ali s time i prva prava arheologija kulturne prošlosti – da bismo otkrili da je poprsje napravio naš čovjek, hrvatski kipar Mladen Mikulin, odnijevši ga – o, koliko samo u skladu s onim vremenom! – zamotano u platno; sam, s crvenim pasošem, vlakom do Pariza. Bista je kasnije uništena i odnesena, kako i treba. U logici tojest i pravilima narativa kakav je utjelovljavao Džim Morison. Ali – i mi kakvi smo bili, zeleni, "voljni podanici od Guštera kralja" – i djeca kulture dizanja pa rušenja spomenika i bista.

Arethu Franklin nije potrebno posebno predstavljati: njezino samo ime odmah u misli priziva njezin moćan glas koji joj je zaradio titulu “Kraljice soula”.