Tekstovi sa tagom: muzika

Kada sam 2010. godine na Vox Feminae festivalu u Medici prvi put čula U pol’ 9 kod Sabe osjećala sam da svjedočim nečemu što će u godinama koje slijede biti važno za hrvatsku LGBT zajednicu, ali i pop scenu

Budući da je glazbena produkcija nikad veća, odlučio sam se za ovu ekspresnu formu u kojoj ukratko prelazim recentna ostvarenja. Dojmovi su stoga brži i manje promišljeni od onih u standardnim recenzijama, ali dovoljno jasni da vas upute na slušanje ili odvrate od njega

Normalnost i izuzetnost zajedno su retka biljka. Naročito ako uzmemo u obzir da ni jedno ni drugo bendu kao što je Texas i ženi kao što je Sharleen nije neophodno. Niko im ništa ne bi rekao ni da su bahati, nadobudni, da otaljavaju tezge. Može im se. To jest, moglo bi im se. Ali oni su izabrali da dok su tu i dok mogu pružaju sve od sebe i budu toliko normalni da to postaje ekscentrično

Njegove melodije su toliko blještave da je posramio i zasjenio devedeset posto današnje (dance) pop produkcije, a aranžmani u kojima našpanane gitare i napucanu ritam-sekciju dodatno uzdižu zategnuti gudači doista su briljantni. “Why Me? Why Not” je najjače izdanje na kojem je Liam zapjevao još od “Be Here Now”, ako ne i od “Morning Glory”, te jedan od rijetkih punokrvnih britanskih rock albuma ove dekade. Ne možda, nego definitivno

Prethodni solo album “Post Pop Depression” (2016) u produkciji Josha Hommea i QOTSA-e jedan je od tri-četiri najimpresivnija u njegovoj solističkoj karijeri, a to vrijedi i za najnoviji “Free”. Na potonjem Iggy, iscrpljen turnejom nakon opakog rock albuma “Post Pop Depression”, traži slobodu izražavanja i teritorij kojim još nije kročio. U tom smislu, pogotovo zbog skladbi duboko uronjenih u avant-jazz, “Free” korespondira i s finalnim Bowiejevim “Blackstarom”

Sextape omogućava kulturološkim vagabundima, te lovcima na nostalgične artefakte, da odlutaju uz Le Sex Shop, Emanuelle and the Last Cannibals, Sex O’Clock USA, Sessomatto, Black Lolita, Aunt Peg, Madame Claude, Emanuelle and the Girls of Madame Claude, Vampyros Lesbos, Skin Flicks, Russ Meyer’s score i mnoge druge

Ne samo da ćete ovdje pronaći popis soundtracka za mnoge naslove, već i kratki opis scena u u kojima je određena glazba korištena

Leonard Koen je čovek koji je, uz dosta muke, savladao neke najvažnije životne lekcije. Uspeo je u onome što je verovatno najteže - da ne govori ništa u momentima kada za tim nema potrebe. Otuda i tako velike pauze u njegovom stvaralaštvu. Zamislimo svet lišen ogromne buke koju ljudi podižu svojim ( uglavnom nepotrebnim) brbljanjem- bilo bi to vrlo blizu savršenog, toliko lepo i nestvarno da bi podsećalo na eterični ambijent neke od najboljih Koenovih minimalističkih pesama. Pokušamo li njegovu muziku da svrstamo u neku kategoriju, opet će nam u tome najviše pomoći Koen: „Postoji mesto za moju vrstu muzike , mada ona nikada ne može biti mainstream. To je utočište za mene i za ljude koji mogu tako da je koriste . Tako je ja koristim, kao utočište”

Moralna panika uvijek je znak slabih uvjerenja. Oni koji traže zabrane po pravilu se boje svega što bi moglo biti iskušenje za zamkove od pijeska koje predstavljaju kao utvrde svoje vjere kamene. Edwards ne pjeva na skupovima na kojima američki protestanti traže zabranu abortusa, gay brakova ili muzike koja će im oteti djecu. On uredno svira na festivalima ekstremnog metala, pred hordom onih koji su odrasli slušajući ljude koji nisu išli na depilaciju i koristili sprej za kosu, nego su u Norveškoj palili crkve

Nisam znao što me toliko potresa u toj pjesmi, a ne znam ni danas. Nije riječ o tekstu, u njemu nema ničega tako ganutljivog. Možda se ne radi ni samo o melodiji. Način na koji su se u glasu pjevača riječi spojile s melodijom ono je što će “Kaži zašto me ostavi” u izvedbi Đimija Stanića učiniti neusporedivom. Pjesmom koja je skladište emocija i sjećanja što se prenose danas s kraja na kraj svijeta, ovoga nadgrobnog i onoga zagrobnog, podjednako

Udarac „Mini Morisa" u drvo označio je kraj Bolanovog života. Sa distance od dvadeset godina, taj tridesetogodišnji život doima se kao romantična priča o čoveku koji je izgoreo na plamenu sopstvenog uspeha. Možda je tako. Vrlo je moguće, međutim, da Bolanova priča ima drugi zaplet koji bi govorio nešto o dečku koji pomoću talenta i želje za uspehom pokušava da pobegne od „zadatog života" na koji su osuđeni stanovnici londonskih predgrađa

Glas joj je tankoćutniji od Florenceinog i u višem registru od Adelinog, lako se zavlači pod kožu šparnim pop baladama u kojima su slomljeno srce, potonula ljubav i tuga samoće glavni motivi, a valja cijeniti i što je njezin debi album autorski i izvođački fino izbalansiran i iznimno cjelovit, a ne tek naplavina “boring fillera” s tek dva-tri “dancefloor killera”. Unatoč sličnosti s Adele i Florence, ne bih imao ništa protiv da Freya postane podjednako popularna

Izjavivši da „kada ne bi bilo publike, ona svoju umjetnost ne bi ni radila“, Amanda Palmer priznaje ono što će se kasnije pokazati krucijalnim u brojnim kritikama koje će internet ujedinjeno izvikivati u njenom smjeru – ona voli pažnju, ali njezin odnos prema tome nije ni približno tako jasan kao što bi se dalo naslutiti.

S njezinom glazbom zapravo me upoznala moja kći. Neosjetno me je uvukla u jedan umjetnički svijet koji mi se nije činio blizak. Po duši govoreći, isprva sam vjerojatno više želio razumjeti svoje dijete, ali nakon nekog vremena shvatio sam kako je posrijedi zaista genijalna pop-muzika

Pred vama je lista najpopularnijih muzičkih spotova koji služe kao nostalgični podsetnik na vreme kada je Rusija bila više gej nego ikada pre.