Tekstovi sa tagom: muzika

Uza zdrave poglede na svijet i zabrinutost za njegovu sudbinu, svijet koji promatra ne više kao glazbenik na rubu preživljavanja nego kao pop-rock zvijezda, valja cijeniti i što njegove pjesme počivaju i na počelima gospela i soula, bluesa i folka uz koje ga je odgojio otac bubnjar. Posredno i Van Morrison. Lijepo je vidjeti takvog kantautora na vrhu top-lista čak i ako je “Wasteland, Baby!” nešto slabiji od prvijenca “Hozier”

Trebale su doći devedesete, kad je sve postalo manje važno, manje čarobno – ali s time i prva prava arheologija kulturne prošlosti – da bismo otkrili da je poprsje napravio naš čovjek, hrvatski kipar Mladen Mikulin, odnijevši ga – o, koliko samo u skladu s onim vremenom! – zamotano u platno; sam, s crvenim pasošem, vlakom do Pariza. Bista je kasnije uništena i odnesena, kako i treba. U logici tojest i pravilima narativa kakav je utjelovljavao Džim Morison. Ali – i mi kakvi smo bili, zeleni, "voljni podanici od Guštera kralja" – i djeca kulture dizanja pa rušenja spomenika i bista.

Arethu Franklin nije potrebno posebno predstavljati: njezino samo ime odmah u misli priziva njezin moćan glas koji joj je zaradio titulu “Kraljice soula”.

Tricky, Nellee Hooper, Nicolette, Shara Nelson, Tracey Thorn, Grant Marshall alias Daddy G, Roberto Del Naja alias 3D, Neneh Cherry, Madonna - samo su neki od likova u priči o jednom od najznačajnijih sastava današnjice...

Cooderov muzički opus u rock univerzumu doima se kao egzotična planeta na kojoj su prostor i vreme, surove dimenzije našeg bitisanja, maksimalno relativizovani. Njegova gitara je mesto gde se prostor i vreme transformišu u nadnaravnu dimenziju ljudskog bitisanja koje je izvan efemerija prolaznosti i konačnosti...

U deceniji u kojoj je muzika prvi put od kraja šezdesetih krenula napred, kad su bendovi kao što su Prodigy, Radiohead i Chemical Brothers spremni da ponude sliku verovatne budućnosti kojoj svi stremimo i od koje svi zaziremo, Oasis su svojom trilogijom uspeli da svetu ponude poslednje i najlepše primerke jednog ugroženog žanra i „nauče svet da peva“…

Video kulminira kad grupa skinsa sa početka, i imigranata iz sredine spota, na ramenima ponese debeljuškastog plavog dečaka koji pokušava da maše ruskom zastavom, te se zajedno probijaju kroz blato urbane Rusije, hrleći ka nepoznatom cilju, kojeg verovatno i nema, budući da ono što kritikuju samo po sebi ne vodi nikuda.

Ponekad se i sinkronizirano pjevalo jer uvijek se netko našao s raštimanom gitarom i bogatim poznavanjem pet ili šest akorda. Cigarete, Filter 57, su se trošile i trovale pluća, nekima trajno ostavljajući traga, ali nitko to tada nije znao. Osim toga, plan se sastojao od toga da će se živjeti vječno. I tako su se slične epizode ponavljale jednom mjesečno, a adrese okupljanja alternirale, ovisno o tome čiji bi se roditelji otputili na nekakvo poslovno putovanje (čitaj: bijeg od napornih tinejdžera). Kada su se, međutim, planeti pogrešno posložili i apstinencija od druženja odužila, tražili su se drugi načini zabave. Za novac se svima fućkalo, ali ti je bio nužan ako si želio otići na neki koncert

Nešto iz vremena devedesetih mi se usjeklo u svijesti. Puno stvari je, naravno, ostalo izvan dohvata i manje su jasne. Ljudi poput mene su, dakle, nepouzdani. Ponekad se čini da stalno nešto izmišljam i lažem. No, ovo je fakt – koncert Prodigy u ljubljanskoj hali Tivoli, listopad 1997.

Moglo bi se reći i ovako: ako si u 90-ima hrvatsku publiku branio od Partibrejkersa, Električnog orgazma i Discipline kičme, a dobro se sjećam kad je bilo takvih zabrana pa i “pucanja” po Kojotima jer su s nekima od spomenutih sredinom 90-ih nastupili u Sloveniji, onda ti se na koncu uvali turbo-folk

Kad je ovaj bend u pitanju, neke stvari se nisu promenile. To je i dalje kvartet emotivnih trezvenjaka koji nikad nisu mislili da epohalno otkriće, niti su se usuđivali da laskaju sami sebi. Zabava je ipak bila glavni razlog njihovog postojanja...

Od lezbijskog para koji se useljava u svoj novi dom, preko starijeg para koji u istoj kuhinji pleše već ko zna koju godinu po redu, te preko heteroseksualnih ljubavnika koji su podjednako nežni kao i oni homoseksualni, video se polako kreće napred, da bi kulminirao u sceni u kojoj i sam Hawthorn pleše sa svojim partnerom.

Može se, onda, i upitati — čemu pop kompozicija, zašto ona uopće služi. Odgovor je dao Paul Morley, znameniti britanski pop novinar New Musical Expressa u svom eseju Ćaskanje o popu. Odgovor je prilično jednostavan, ali i višeznačan: 'Svrha popa je da pruži nešto o čemu ćemo pričati.'

Squire se od početka igra sa samim sobom radi šta hoće: Čas opovrgava sopstvenu legendarnost, čas nadmašuje samog sebe, jer je sve ostale odavno prevazišao. Najverovatnije bez nekog velikog mističnog razloga...

Onaj ko za The Divine Comedy misli da su patetični to misli iz ljubomore jer nije pronašao ljubav. Zna se da su sve prave ljubavi patetične da patetičnije ne mogu biti...