Tekstovi sa tagom: muzika

Nitko običnog čovjeka ne tješi onako kako to čini Springsteen. Nitko neku svoju osobnu i intimnu priču ne čini tako općom i svačijom. Nitko junake svojih pjesama nije tako lako pretvarao u svakog od nas. I obrnuto, ni u čijim pjesmama toliko mnogo ljudi nije prepoznavalo sebe kao u Springsteenovim koje su ovaj put osobnije nego ikad. Ako je prije pribjegavao tome da o sebi pjeva kroz likove kojima je nastanjivao svoje pjesme, sada ne može biti izravniji i osobniji

Stonesi su se početkom sedamdesetih poslovno i finansijski osamostalili, dostigavši, u umetničkom smislu, neke od špiceva svoje karijere. Još za vreme šezdesetih, oni su prodrmusali rock'n'roll u meri u kojoj je to pošlo za rukom još samo Beatlesima, snimivši nekoliko antologijskih albuma kao što su The Rolling Stones (1964), Out Of Our Heads (1965), Beggars Banquet (1968) ili Let lt Bleed (1969)

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Tko god stajao iza imena Sault, rezultat je zadivljujući komad ukusne i inteligentne clubbing glazbe s jasnim i glasnim socio-političkim porukama koje zazivaju više pravde i jednakosti, uključivosti i nenasilja, antirasizma i antifašizma

Iako na papiru možda ne djeluje skroz logično, mračni, southern gothic izričaj koji gaji Rundle sasvim se dobro uklapa u prljavi, ali eklektični zvuk Thou, dugovječnog kolektiva iz Baton Rougea

“Back In Black” ultimativni je album rock'n'rolla, hard rocka i heavy metala, atraktivan čak i za poklonike punka, a bez kojeg ne bi bilo AC/DC-a kakav poznajemo posljednjih 40 godina, ni njihovih monumentalnih i spektakularnih turneja na kojima je stotine milijuna ljudi proživljavalo kolektivno sladostrašće

„Reći ću vam šta ne valja u svetu – ljudi. Dakle, želite da ih uništite? Sve dok ne promenite/promenimo svoje glave, nema šanse. Navedite mi jednu uspešnu revoluciju. Ko je sjebao komunizam, hrišćanstvo, kapitalizam, budizam itd? Bolesne glave i niko drugi... Sve revolucije su počinjale kada su Fidel ili Marks ili Lenjin ili kogod, koji su bili intelektualci, uspeli da dopru do radnika. Skupili su ljude oko sebe i izgledalo je da radnici shvataju da su eksploatisani. Oni se ovde još nisu probudili, još uvek veruju da su TV ili kola rešenje. Trebalo bi da pokrenete studente levičare da razgovaraju sa radnicima...“

Aktualni singl Chrisa Stapletona, jednog od najcjenjenijih country izvođača srednje generacije, svakako bi po Eltonovim kriterijima upao u kategoriju "prave pjesme". Solom obojena country rock balada mogla bi zvukom proći za nešto s kraja sedamdesetih. Tu su "rustikalne" električne gitare, eksplozivna vokalna izvedba i aranžmani gudača kakvih se ne bi postidjela ni najbolja bondovska tema

Pa zar stvari ne bi trebale ići suprotnim pravcem? Mi bismo svojoj djeci trebali otkrivati ono što je dobro, vrijedno, zanimljivo... iz širokog polja (pop) kulture? Naravno, to nije jednosmjerni proces. No možda je neka nova kulturološko/društvena situacija. Mi se, roditelji, još uvijek nismo u potpunosti oprostili od glazbe i zabave koju diktira mladost, a naša djeca već polako osvajaju taj isti prostor

"Pick me Up Off The Floor" jedan je od onih albuma kakve si čovjek pusti kad mu je teško pri srcu jer zna da će na njemu naići na empatiju srodne duše koja i sebe i slušatelja tješi pjesmama iscjeliteljskih moći

Ovo je bendov najloši album, ne zato što je bend neoriginalan ili neautentičan, nego zato što ne posjeduje energiju "Brutalism" ni raznovrsnost "Joy As the Act of Resistance". "Sloganstvo" koje im se propisuje manje bi došlo do izražaja da su pjesme upečatljivije ili duhovitije kao što je to bio slučaj s primjerice "Danny Nedelko" s prošlog albuma. No to ne znači da je bend lažan ili neiskren, već da jednostavno nije napisao zanimljiv materijal

Usporedi li se prvih 50 odabira današnjice s onim objavljenim prije dva desetljeća, razlika je itekako vidljiva. Popis iz 2003. (koji je blago ažuriran 2012.) imao je samo tri albuma ženskih glazbenika među prvih 50, a prvi unos – Joni Mitchell “Blue” – pojavio se tek na 30. mjestu. U međuvremenu, pet albuma Beatlesa pojavilo se na vrhu. Popis iz 2003. brojao je samo 12 albuma crnih muških umjetnika, a od crnih žena nije bila niti jedna. Među prvih 50 najboljih bio je i samo jedan hip-hop album – “It Nation of Millions to Hold Us Back” grupe Public Enemy, a i taj je bio na 48. mjestu

„Faith” je, usudila bih se reći, njihovo najbolje glazbeno postignuće. Premda se mogu pohvaliti izrazito kvalitetnim opusom, „Faith” je po mnogočemu drugačiji od njihovih prethodnih izdanja. On je preslika njihovih misli, osjećaja i trenutaka s kojima su se borili tijekom posljednjih godina. „Faith” je njihovo dijete koje se izrodilo iz pretrpljene boli i tuge te je stoga odraz njihove duše više negoli je to bilo koji drugi album

"Sugar" je pak objavljena tjedan dana prije albuma i u albumskoj formi razmotava se kroz sedam sporovozećih minuta, dok u skraćenom videospot formatu traje "uobičajenih" četiri i pol minute. U te tri minute pjesma ne gubi puno na sadržaju jer je u pitanju samo produženi intro. Ipak preporučujem slušanje duže verzije, jer Sufjan tijekom te tri minute gradi gotovo filmske tenzije ključne za ostatak pjesme

Desmond Pacey je tekst napisao 1967. godine, a ogled je ujedno predstavlja suštinu predavanja koje je iste godine održao na Univerzitetu Ser Džordž Vilijams u Montrealu