Tekstovi sa tagom: muzika

Otkud na XXZ portalu foto galerija Plavog orkestra, baš sad, bez naročitog povoda? Pitajte Rajka Vasića! Dodikov kućni ljubimac, ničim izazvan, umalo se nije obesio o vlastiti tviter kad je napisao: “Plavi orkestar je vjesnik Srpskog Muslimanskog Unitarizma, najava Saveza Za Promjene, Srpske Izdaje. Suada. Jebem vam mater. I Suadu”. Za ovu urnebesnu misao trebalo mu je svega 33 godine, jer su Plavi orkestar 1985. objavili album “Soldatski bal”, te u Beogradu 13. septembra zakazali potpisivanje ploče u prodavnici tik uz palatu “Albanija”. Desilo se ono što Vasić Rajko nije slutio: ispred prodavnice ploča okupilo se, po procenama, preko četiri hiljade navijača Plavog orkestra; red je morala da održava narodna milicija, kojoj su pomagali vatrogasci u civilu. Na fotografijama Kamenka Pajića očigledno se vidi da je omladinska masa “vjesnik Srpskog Muslimanskog Unitarizma i Srpske Izdaje”, jer ko sem izdajnika može da sluša pjesme “Odlazi nam raja” ili “Šta će nama šoferima kuća”. Naročito je Vasića potresla “Suada” koju bi, poručio je, pojebao pod stare dane. Neće moći, Rajkane; Plavi orkestar je pod zaštitom SFRJ i glavnog urednika Petra Lukovića koji je lično i vredno radio na njihovoj promociji tj. promociji “srpskog muslimanskog unitarizma” na 33 obrtaja; zbog tviter-manijaka iz Šumske, Suadu smo sklonili u video, a Vasiću ostavili fotografije sa koncerata i turneja Plavog orkestra da poplavi od naslova kojeg se uvek bojao - “Bolje biti pijan nego star”…

Pre dve godine, u proleće 2016, povodom četrdesetogodišnjice postojanja benda koji se smatra najistaknutijim i najautentičnijim kulturnim fenomenom u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji – organizovana je izložba “Zabranjeno plakatirati: Priča o Buldožeru”. Među autorima te izložbe, sa svojim radovima našli su se Goran Pavelić Pipo i Željko Stojanović, saradnici i prijatelji našeg portala. Na izložbi je u velikoj meri prikazan taj humorni, alanfordovski aspekt grupe i sa druge strane performativni/burleskni element. Buldožer su, naime, organizovali photo-sessione gde su bili sami reditelji fotki. U svim tim materijalima uvek je prisutan humor na vlastiti račun i ironija prema rok pozerstvu. U čast grupe Buldožer, specijalno za XXZ portal – naši zagrebački photo urednici iz svojih su arhiva spremili ekskluzivne serije; Željko Stojanović objavljuje fotografije iz 1975, kad je Dražen Vrdoljak u Teatar ITD doveo bend iz Ljubljane. Kako su momci iz dežele razvalili cijenjenu publiku, a nekom iz ekipe bio je rojstni dan, Željko ih je sve pozvao kod sebe u studio: “Tako je nastala ova serija, neki balkanski tulum Led Cepelina,Toma Vejtsa i paraplegičara iz mjesne zajednice”. Pavelićevi serijali su iz Zagreba 1979, te iz 1981. sa sjajnim rock fotografijama nastalim prije, za vrijeme i poslije koncerta Buldožera u Osijeku. Da podsetimo čitaoce na sve članove grupe Buldožer koji su kroz bend prošli tokom četiri decenije: Boris Bele, Janez Zmazek, Andrej Veble, Borut Činč, Dušan Vran - Cika, Marko Brecelj, Štefan Jež, Uroš Lovšin, Tone Dimnik - Čoč, Vili Bertok, Davor Slamnig, Ven Jemeršič…

Daleke i nostalgično šarmantne 1982, Davor Tolja i Marina Perazić osnivaju electro-pop duet po imenu Denis & Denis; dve godine kasnije, čitava Jugoslavija zaljubljena je u singl „Program tvog kompjutera“ i refren „Sada pratim ritam tvoj / ovu pjesmu novi broj /ako želiš bit ću ja/ program tvog kompjutera“. Pjesma se prvobitno zvala „San po san“, ali je tekstualno intervenirao tadašnji urednik Jugotona, naš dragi Siniša Škarica čija su četiri legendarna stiha u pjesmi "Program tvog kompjutera" promijenili povijest benda. Potom se popularnost otela kontroli: Marina Perazić osvojila je sve postojeće naslovnice i postala erotskim simbolom nove generacije; koncerti grupe Denis & Denis bili su energične electro-pop svetkovine, potpuno u skladu sa onim što se dešavalo u prestonicama poput Londona ili New Yorka. Tokom boravka u Beogradu, sredinom osamdesetih, Marina Perazić i Davor Tolja bili su u centru pažnje fotoreportera Zorana Trbovića; snimao ih je na koncertu, a potom strpljivo radio Marinine portrete. Najveći broj Trbovićevih fotografija sa ovog radnog jam-sessiona nikad nije objavljen. Do sada. Eto nas u prilici da se setimo vremena bolje prošlosti u kojima je Marina bila neprikosnovena, a rodna Rijeka – za mnoge, centar erotsko-electro svijeta.

Dugo se već govori o fenomenu Tesline ulice u Šibeniku koja je dala brojne poznate glazbenike i konačno je ta priča uključena u konkretan projekt. U sklopu ovogodišnje Noći muzeja koja se održava danas,a koja je posvećena glazbi, Muzej grada Šibenika organizirao je organizirano vođenje građana po Teslinoj ulici u čemu će im pomoći nekada vrlo popularni pjevač koji je rođen u Teslinoj, a danas fotoreporter Duško Jaramaz. Upravo zahvaljujući inicijativi Duška Jaramaza, Stanko Ferić, urednik časopisa "Volim Šibenik" i portala Šibenik News prvi je pisao o fenomenu Tesline ulice i to prije devet godina u Jutarnjem listu. Tekst prenosimo u cijelosti

Sredinom osamdesetih, fenomen Lepe Brene i grupe Slatki greh zapljusnuo je nekadašnju Jugoslaviju nezapamćenim talasom popularnosti; masovni koncerti, enormni tiraži i medijska pomama bili su tek neki od detalja strelovite, zvezdane karijere. Male su, gotovo nikakve šanse da današnje generacije prisustvuju takvom uraganu koji je čitavu državu tresao opštepoznatim hitovima. U beogradskom Domu sindikata koji je bio muzičko svetilište, uoči koncerta na kojem su zajedno nastupali Lepa Brena i Sead Memić Vajta – u garderobi se zatekao fotoreporter Zoran Trbović. Ispucao je čitav film na Brenu i Vajtu; potom su se pojavili nerazdvojni Milovan Ilić i Big Lale, ali je Brena uskoro morala na scenu. Nešto od te atmosfere bezbrižnosti i gotovo detinje radosti ostalo je zabeleženo na ovim foto-dokumentima; bilo je to vreme kad nije bilo bitno da li se zoveš Sead, Fahreta ili Milovan; iz današnje cyber-perspektive sve ovo liči na doba nevinosti pred preteću buru. Tako je i bilo. Par godina nakon ovih fotografija, Slobodan Milošević je objasnio Srbima na Kosovu da niko ne sme da ih bije. To je moglo da znači da Srbi smeju druge da biju. I tako je počeo krvavi rat. Si, Cile, si!

U povodu obilježavanja ovog događaja, koji se računa prijelomnim trenutkom u riječkoj kulturi, na Korzu je prošlog petka otvorena izložba “Paraf - bode kao trn” čiji je autor Velid Đekić, dizajn potpisuje Mladen Stipanović, a organizirana je u suradnji s gradskim Odjelom za kulturu. S obzirom na to da su Paraf prvi put javno nastupili još 1977. (Wikipedia navodi i “još neslužbeniji” novogodišnji nastup iz 31. prosinca 1976. na Belvederu), dakle prije ljubljanskih Pankrta, Đekić smatra Parafe prvim punk bendom u istočnoj Europi, grupom koja je stvorila uvjete za rađanje riječke i istočnoeuropske punk scene

Danas izvođači mogu izravno komunicirati sa svojom publikom, čak i objavljivati glazbu bez da o tome obavijeste medije kao čuvare kulture, pa čak i diskografske kuće za koje snimaju. No pitanje je gdje se danas u glazbi, zbog takvog stanja stvari, mogu doživjeti ono uzbuđenje i onaj osjećaj otkrića”. Kao u doba kad je NME bio u naponu snage, a klinci morali otići do kioska da im netko važan otkrije što je zapravo bitno i kvalitetno, čekati omiljenu radijsku emisiju s kazetom spremnom za snimanje i štedjeti lovu za ploče po koje smo išli sve do Trsta, Beča, Münchena, ako ih nije bilo u Zagrebu

Kad je postalo očito da Jugoslavija srlja u propast, Štulić je 1991. u Sarajevu snimio album Sevdah za Paulu Horvat, koji je 1995. objavila beogradska Komuna. U Sarajevu je te 1991. snimio i dokumentarni film Das ist Johnny u kojem je najupečatljiviji moment kada promatra Sarajevo s prozora hotelske sobe i zaključuje kako će uskoro sve to gorjeti. Nakon toga se 1995. pojavio u Beogradu gdje je završio novi album Anali i na sajmu knjiga promovirao knjigu Božanska Ilijada. To je bio njegov zadnji posjet jugoslavenskom prostoru. Štulić već dvadeset godina živi u Nizozemskoj bez državljanstva, u teškoj materijalnoj situaciji, iako učestalo dobiva ponude za jugoslavensku turneju od koje bi mogao zaraditi mnogo novca. Čini se da je izabrao ulogu vječnog apatrida, ali to ne mora biti posve točno. Veliki umjetnik je naprosto zbog tolike količine nasilja i raspada zemlje zgrožen napustio svoju zemlju bez misli o povratku

Australska glazbenica razveselila je obožavatelje obradom jedne od najpoznatijih pjesama legendarne australske grupe INXS za promidžbeni video u kojem se pojavljuju LGBT bračni parovi.

Svi ti razvikani DJ-evi bitno su nekreativniji i od robota koje su najveći njemački i svjetski glazbeni avangardisti ponovo poveli na put da bi oni, umjesto živih članova tog sastava, "izveli" antologijsku "The Robots" kao prvu skladbu na bisu dvosatnog, senzacionalno dobrog koncerta

U aprilu 1973. godine, pošto je u Japanu završio Ziggy Stardust turneju, David Bowie se u Evropu vratio kopnom. Bilo da se radilo o strahu od letenja, ili o želji da se vidi Rusija, Bowie je rastojanje između Vladivostoka i Moskve prešao transsibirskom železnicom, a društvo mu je pravio prijatelj iz detinjstva i prateći vokal Geoff MacCormack. O putovanju koje je potrajalo nedelju dana Bowie je kasnije pisao za magazin Mirabelle: „Nikada ne bih mogao da zamislim tako neiskvarenu prirodu, da je nisam svojim očima video. Bio je to osvrt u neko drugo vreme, neki drugi svet, koji je ostavio snažan utisak na mene. Bilo je neobično sedeti u vozu koji je jedna od tekovina tehnologije, te prolaziti kroz predele koji kao da čoveka nikada nisu sreli.“

Numere se pre svega bave različitošću, ali i jednakošću , te Touré peva o svemu – od ljubavi, preko samoprezira, do smrti i, konačno, samoprihvatanja. Album se kao celina ističe i po kompleksnosti koja je obogaćena jednostavnom iskrenošću koja onoga kojem se obraća potpuno razoružava, a da bi ga pripremila na ono što ima da mu kaže, te dovela do zaključka do kojeg se dolazi tek posle poslednje numere. Zanimljivo je da je album, i pored državne homofobije, nominovan za četiri južnoafričke muzičke nagrade, što je možda najbolji način da se opšta populacija suoči sa sopstvenim predrasudama.

Uoči koncerta koji će Josipa Lisac održati u sredu, 14. februara u Sava Centru, selimo se u "bolju prošlost" i 1982. godinu, kada je objavljen album "Lisica". Za magazin ROCK su tada Josipa Lisac i Karlo Metikoš govorili o prošlosti, budućnosti, planovima, životu i radu u Americi, rock operi "Gubec beg", legendarnom "Dnevniku jedne ljubavi"... Nažalost, Karlo Metikoš preminuo je samo devet godina kasnije, ostavivši iza sebe velika dela i još veće planove i želje koje je Josipa nastavila da pronosi dalje.

Čuveni zagrebački punk rock band "Hladno pivo" ovih dana obeležava čak tri decenije karijere. Počeli su da sviraju kasnih '80-ih ispod slika sa Titovim likom, a proslavili se tek sredinom '90-ih. Prvih petnaest godina radili su vredno i posvećeno da bi tek narednih petnaest sve urodilo plodom. Danas su jedan od kultnih bandova, cenjen širom bivše Jugoslavije. Slavljeničke koncerte započinju 2. i 3. marta u Zagrebu, dok će u Beogradu nastupiti na proleće, 26. maja, na terenima KK Partizan na Kalemegdanu. U nastavku donosimo intervju koji je sa "Hladnim pivom" vodio muzički kritičar i novinar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš

Pisac Igor Marojević odlučio je da se vrati muzičkim korenima iz ranih devdesetih godina prošlog veka I sprema svoj prvi solo album pod nazivom “Da se ne zameri” (izdavač: SKC Novi Sad). Donosimo prvi singl sa tog albuma pod naslovom “Nikad brate”. Glas, ritam gitara i bas: Igor Marojević. Solo gitara: Nenad Pejović (Kanda, Kodža i Nebojša). Bubnjevi: N. N. Autor spota: Matija Krstić. Godine 1992. Marojević je kao lider beogradskog benda "Stvarno kvarno" objavio istoimeni album u izdanju Produkcije Modro oko, a ovo je nastavak njegove muzičke karijere, nakon duže pauze