Tekstovi sa tagom: muzika

Ne samo da ćete ovdje pronaći popis soundtracka za mnoge naslove, već i kratki opis scena u u kojima je određena glazba korištena

Leonard Koen je čovek koji je, uz dosta muke, savladao neke najvažnije životne lekcije. Uspeo je u onome što je verovatno najteže - da ne govori ništa u momentima kada za tim nema potrebe. Otuda i tako velike pauze u njegovom stvaralaštvu. Zamislimo svet lišen ogromne buke koju ljudi podižu svojim ( uglavnom nepotrebnim) brbljanjem- bilo bi to vrlo blizu savršenog, toliko lepo i nestvarno da bi podsećalo na eterični ambijent neke od najboljih Koenovih minimalističkih pesama. Pokušamo li njegovu muziku da svrstamo u neku kategoriju, opet će nam u tome najviše pomoći Koen: „Postoji mesto za moju vrstu muzike , mada ona nikada ne može biti mainstream. To je utočište za mene i za ljude koji mogu tako da je koriste . Tako je ja koristim, kao utočište”

Moralna panika uvijek je znak slabih uvjerenja. Oni koji traže zabrane po pravilu se boje svega što bi moglo biti iskušenje za zamkove od pijeska koje predstavljaju kao utvrde svoje vjere kamene. Edwards ne pjeva na skupovima na kojima američki protestanti traže zabranu abortusa, gay brakova ili muzike koja će im oteti djecu. On uredno svira na festivalima ekstremnog metala, pred hordom onih koji su odrasli slušajući ljude koji nisu išli na depilaciju i koristili sprej za kosu, nego su u Norveškoj palili crkve

Nisam znao što me toliko potresa u toj pjesmi, a ne znam ni danas. Nije riječ o tekstu, u njemu nema ničega tako ganutljivog. Možda se ne radi ni samo o melodiji. Način na koji su se u glasu pjevača riječi spojile s melodijom ono je što će “Kaži zašto me ostavi” u izvedbi Đimija Stanića učiniti neusporedivom. Pjesmom koja je skladište emocija i sjećanja što se prenose danas s kraja na kraj svijeta, ovoga nadgrobnog i onoga zagrobnog, podjednako

Udarac „Mini Morisa" u drvo označio je kraj Bolanovog života. Sa distance od dvadeset godina, taj tridesetogodišnji život doima se kao romantična priča o čoveku koji je izgoreo na plamenu sopstvenog uspeha. Možda je tako. Vrlo je moguće, međutim, da Bolanova priča ima drugi zaplet koji bi govorio nešto o dečku koji pomoću talenta i želje za uspehom pokušava da pobegne od „zadatog života" na koji su osuđeni stanovnici londonskih predgrađa

Glas joj je tankoćutniji od Florenceinog i u višem registru od Adelinog, lako se zavlači pod kožu šparnim pop baladama u kojima su slomljeno srce, potonula ljubav i tuga samoće glavni motivi, a valja cijeniti i što je njezin debi album autorski i izvođački fino izbalansiran i iznimno cjelovit, a ne tek naplavina “boring fillera” s tek dva-tri “dancefloor killera”. Unatoč sličnosti s Adele i Florence, ne bih imao ništa protiv da Freya postane podjednako popularna

Izjavivši da „kada ne bi bilo publike, ona svoju umjetnost ne bi ni radila“, Amanda Palmer priznaje ono što će se kasnije pokazati krucijalnim u brojnim kritikama koje će internet ujedinjeno izvikivati u njenom smjeru – ona voli pažnju, ali njezin odnos prema tome nije ni približno tako jasan kao što bi se dalo naslutiti.

S njezinom glazbom zapravo me upoznala moja kći. Neosjetno me je uvukla u jedan umjetnički svijet koji mi se nije činio blizak. Po duši govoreći, isprva sam vjerojatno više želio razumjeti svoje dijete, ali nakon nekog vremena shvatio sam kako je posrijedi zaista genijalna pop-muzika

Pred vama je lista najpopularnijih muzičkih spotova koji služe kao nostalgični podsetnik na vreme kada je Rusija bila više gej nego ikada pre.

Uspoređuju ga s Tomom Waitsom, što nije bez razloga, ali djeluje olako. Previše je Kralj Čačka vezan za ovaj komadić svijeta, e da bi ga se bespotrebno otuđivalo usporedbama s Waitsom. Pogotovo što se od njega razlikuje po duhu i temperamentu. U nekom intervjuu Kralj Čačka poziva se na dvojicu autora koje u tom trenutku sluša. Prvi je, vjerojatno očekivano, Arsen Dedić, a drugi, na prvi pogled neočekivano, Toma Bebić. Nije loše i ta dva imena imati na umu dok se slušaju pjesme ovog čudaka i čudotvorca

“Pesnici američkog rocka često imaju kvalitet više od drugih svojih kolega u svetu. Tamo je u pitanju tradicija pisanja pesama koje su zapravo priče, ili skice za roman, ili scenarija za kratke dokumentarce. Tu dugu, neprekidnu liniju, započeli su još autori country & western pesama, nastavio ju je Bob Dylan početkom šezdesetih, a kasnije i mnogi drugi. U američkom rocku ta je osobina veoma cenjena i autori koji uspevaju da pišu poetske romane gotovo redovno stiču visoke pozicije – i u umetničkom i u materijalnom smislu. Kod Toma Waitsa ovaj talenat je visoko izražen. Ne samo da nije nikakvo čudo što je od jedne pesme („Frenkove divlje godine“) uspeo da kasnije stvori mjuzikl, već se može tvrditi da je isti postupak mogao da primeni na bar dvadesetak drugih svojih pesama” (Dragan D. Todorović)

U hiperprodukciji svega gotovo je nemoguće popamtiti sva izdanja unutar samo jednog mjeseca, a kamoli pola godine. Stoga ovo nije toliko izbor najboljeg koliko je osobni podsjetnik za kraj godine

Tamnocrveni ruž, šiljasta, natapirana, crna kosa i izražena cat-eye šminka. Mlada Siouxsie Sioux diktirala je modne trendove glam, bandage i fetish stila otkad je prvi put počela izlaziti u londonske klubove 70-ih godina.

U Waitsovoj poeziji su i američki simboli i tragične sudbine i masa detalja. No, tu je i mnogo više. Kao ni jedan drugi živi autor na američkoj i svetskoj rock sceni, Waits ima tu izuzetnu osobinu stvaranja amalgama od nade i beznađa, od apokaliptičnosti i uskrsnuća. Premda su likovi iz njegovih pesama/priča uglavnom mrtvaci u socijalnom smislu, autor uvek ostavlja makar naznaku gde bi se mogao nalaziti ključ za izlazak iz takvih života. To nisu ključevi u moralističkom smislu, nisu ključevi Oprosta i Zaborava, već putevi koji odgovaraju samim likovima. (…) Kurva iz Mineapolisa, koja piše dugu, gorku božićnu čestitku, na samom kraju najavljuje da će iz zatvora izaći već kroz dva meseca. I to je, možda, najvažnija Waitsova poruka: ma koliko duboko bilo dno na kojem se čovek trenutno nalazi, uvek postoji neki put – ako ne ka vrhu, ono bar prema nekom blažem dnu (Dragan D. Todorović)

U Ljubljani je 1984. godine održan Magnus festival pod nazivom „Homoseksualnost i kultura“ na kojem su mogli da se vide gej i lezbejski filmovi. Te se projekcije danas smatraju rođenjem prvog kvir filmskog festivala u socijalističkoj Evropi. Paralelno s tim, i muzika je počela da se bavi dotadašnjim tabu-temama...