Tekstovi sa tagom: muzika retro

U već objavljenim "Retro-Džuboksima s Fejsa" prisjetio sam se pjesama s prizvukom nekih dalekih, nostalgičnih vremena. S obzirom da je taj zdenac dubok i nepresušan, nastavljam u sličnom tonu, grabeći sa samog dna i istražujući neke najzakučastije slojeve svijesti i sjećanja. Opet uz pomoć čarobnog vremeplova, kućnog oltara i multimedijalnog centra mog djetinjstva - starog Riz-ovog radio aparata

Kao inscenacija oproštaja ali i oprosta, kao tematizacija raspada jedne zajednice, pjesma E, moj druže beogradski je zadržala jugoslovensku formu i sadržaj: posljednje, nostalgično obraćanje jezikom koji bi trebali – bar još za kratko – svi da razumiju. Prvi put čuti  E, moj druže beogradski bilo je jednako kao pročitati dirljivu (o)poruku

Na gramofon stavljam Tom Rusha („The Best Of,“, „Columbia“, 1975.). Treća pjesma zove se „Lost My Drivin' Wheel“. Ljubav na prve taktove. Sve se čini tako jednostavno, a efektno. Uvod na akustičnoj gitari, a onda dobro (kasnije sam otkrio da je to odsvirao David Bromberg). Tekst bez puno filozofije, a opet tako poetičan. Ljubavna pjesma ili još nešto pored toga? Nakon nekoliko uzastopnih slušanja idem pogledati tko je autor. David Wiffen? Tko je sad taj David Wiffen?

Kladim se da danas mnogi iz kruga mlade/mlađe generacije nikad nisu videli i u rukama držali vinilnu singl ploču. A opet, stariji ili stari, kojima je peak mladosti bio pre četrdesetak godina, još uvek se sećaju moje rubrike „Singlovi“ iz „Džuboksa“; mnogi su odavno tražili da sve to integralno objavim, ali nije bilo šanse. Zauzet e-pisanjem i e-uređivanjem, uz redovan haos i povremene teške tragedije, planove za „Singlove“ ostavio sam za neka bolja/ gora vremena. Finally, uskoro, na našem portalu, počinjemo s reprintom svih objavljenih recenzija, pa je red da malo obnovimo gradivo o muzičkim uzbuđenjima pre četiri prohujale decenije

Džordž Harison ostaće zauvek upamćen pre svega kao veliki čovek, velika duša, Bitls, humanista i jedan od najprefinjenijih stvaralaca melanholičnih tonova senzibilnog lirskog naboja, kompozitor nekih od najlepših pesama unutar besmrtnih Bitlsa – od Taxman i While my guitar gently weeps, do Something ili Here comes the sun, For you blue ili I me mine, ne zaostajući magijom besmrtnosti i nakon raspada Bitlsa – od prelepe My sweet lord, preko božanstvene Give me love, do nezaboravnih Got my mind set on you ili She’s my baby

Mnogo je razloga zašto je London Calling najbolji, a jedan je zato što je riječ o djelu koje spaja punk kao glazbu i punk kao povijesno relevantnu društvenu pojavu koja ukazuje na društvene anomalije, od visoke nezaposlenosti do pokvarene političke kaste

Bilo je još postova o glazbi iz tih i kasnijih vremena, ali oni nisu sačuvani nekim naknadnim backupom. A najveći dio njih nije niti će po svoj prilici biti napisan. Jer koliko pjesama, toliko i potencijalnih proustovskih kolačića tj. sjećanja. I nisu moji nešto posebno, svatko ima neke svoje s kojima si katkad zasladi život ili makar poboljša okus nečeg što mu se servira u sklopu svakidašnjeg menija. Jer glazba je (ipak) zvonka radost!

Svojevremeno, dok sam još imao živaca i volje visjeti na Fejsu, dosta tog se na mom profilu vrtjelo oko glazbe. Ovdje bih se zadržao na postovima o pjesmama s okusom onih legendarnih proustovskih "madeleine" kolačića koji nam okidaju sjećanja i vraćaju u prošlost. No dobro, ako bi baš inzistirali na kolačima onda bi u domaćoj varijanti to mogle bit neke davne krafne ili mamina orehnjača, ali princip tog neobičnog vremeplova je isti i kad se radi o pjesmi

Novinarsku ekipu odnosi rečna struja ka novim propalim događajima. Nema priloga za Srbiju danas, jebi ga. Ko će da plati frizera i psihoterapeuta? A ko da plati pivo? Jebena anonimna grupa. Purgeri, ili šta…? Slavko konačno izlazi iz sale. Tinejdžeri mu se osmehuju, sve je u redu, ali gledaju mu iznad ramena. Gde je Mladen? Slavko ih gleda kao usmrćenu mladunčad. Glupi Niš!

Ponekad se i sinkronizirano pjevalo jer uvijek se netko našao s raštimanom gitarom i bogatim poznavanjem pet ili šest akorda. Cigarete, Filter 57, su se trošile i trovale pluća, nekima trajno ostavljajući traga, ali nitko to tada nije znao. Osim toga, plan se sastojao od toga da će se živjeti vječno. I tako su se slične epizode ponavljale jednom mjesečno, a adrese okupljanja alternirale, ovisno o tome čiji bi se roditelji otputili na nekakvo poslovno putovanje (čitaj: bijeg od napornih tinejdžera). Kada su se, međutim, planeti pogrešno posložili i apstinencija od druženja odužila, tražili su se drugi načini zabave. Za novac se svima fućkalo, ali ti je bio nužan ako si želio otići na neki koncert

Blizu hiljadu ljudi bilo je u sali i koncert je uglavnom odslušan na nogama. Dogodilo se to prvi put u Tuzli. Jednostavno, ne možeš slušati rock´n’roll i mirno sjediti na stolici. Sjećam se, Collins se pojavio u svjetlucavom sakou sa sličnom kravatom. Dočekan je burnim ovacijama i snažnim aplauzom. Tadašnje pletene stolice nisu izdržale najagresivnije koji su se, „šizeći“, penjali na njih…

Danas je sve to na YouTubeu i to besplatno, čime su i najluđe maštarije diskofila postale stvarnost, no nismo li zbog toga izgubili i mitove poput ovoga o našem veselom džuboksu iz 60-ih?

Završni deo priče o Đorđu Marjanoviću iz knjige „Bolja prošlost“ zaslužuje posebnu fotogaleriju; ne samo zato što smo uspeli da pronađemo mnogo neobjavljenih slika, već zbog nesporne činjenice da je karijera Đorđa Marjanovića, naročito početkom šezdesetih godina, dobila dimenzije masovne histerije, nepoznate na tadašnjim SFRJ-prostorima. Ono što se tada dešavalo po koncertnim dvoranama, stadionima ili ulicama – gde su hiljade ljudi u transu čekali samo da ugledaju svog idola i započeli s vrištanjem čim bi se Marjanović uhvatio mikrofona – ostaće upamćeno kao doba nevinosti i totalne iskrenosti. Bez Facebooka, lajkova, video spotova, blogera i vlogera, veb sajtova i androida – Marjanović je milione slušalaca širom Rusije i tadašnje Jugoslavije fascinirao pesmom i ponašanjem. Posle njega više ništa nije bilo isto.